Ivan Berislav Vodopija finim rječnikom i profinjenim slogom ljepoduha raspreda priču o sebi, čovjeku koji je živio za knjige i od knjiga. Ali ne samo o sebi, shvaćajući vlastitu osobnost metonimijom kulturne atmosfere koja je na putu da potpuno iskopni ili je već iskopnjela. Vodio je on knjižare kakvih više nema, antikvarijate kojih je sve manje, sabirališta duha našemu dobu sve manje potrebna. Stoga...

Antikvarijat razumijem i kao mjesto odgoja. Naime, nije rijedak slučaj da netko naprosto uđe u antikvarijat, bez posebnoga povoda i bez ciljane knjige ili knjiga koje će kupiti. I izađe s knjigom koju nije namjeravao uzeti, koju ste mu vi predložili, postavljajući se tako i u funkciju onoga koji odgaja.