Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 23.01.2015.

Igor Rajki : Razumjeti osjećaj u kojem nije nužno osjetiti razumijevanje

Puteni nametnik Rajki Igor

Igor Rajki rođen je 1965. u Zagrebu. Autor je žanrovski raznolikih, istančanih, propulzivnih i, ako želite, "eksperimentalnih" rukopisa. Piše kratke proze, romane, drame i eseje, te knjige za djecu i mladež. Od 1990. redovito objavljuje tekstove u raznim novinama za kulturu i književnim časopisima. Napisao je nekoliko dramskih komada, a u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija izvedeno mu je nekoliko radio-igara. S njim je jasno da je autor - tekst, te da je sve drugo konfabulacija par exellance, spram teksta, da fikcija ne mora biti "tek dobro ustoličena laž".

Do sada je objavio: "Pravilnik o stvaranju predodžbi" (2001), "Katalog o božjim dostavljačima" (2000), "Mamac za duhove" (2003), "Užasana" (2005), "Umoreske" (2006), "Znanost pogrda" (2006), "Jednoznamenke" (2006), "Nebeska semantika" (2007), "Priča napisana šutnjom" (2007), "Dobro izgledaš" (2008), "Ne bih o tome" - roman, s Borisom Beckom (2008), "Stubištarenje" (2008), "Zagrebački pentagram" (2009), "Zadirivalište" (2009), "Stalak za poljupce" (2010), "Čarobnjak" (2010), "Stalak za poljupce" (2010), "Posuđene ispričnice", (2011), "Detektor istine" (2012), "Puteni nametnik" (2014) i "Atavizmirenja!" (2014).

Zastupljen je u nekoliko antologija: "Najbolje hrvatske priče" 2006. (Zagreb, 2007), "Zbirnik, antologija pripovijesti za mladež" (Zagreb, 2004) te "Blizine, nigdine i fritule" (Zagreb, 2011).

Dobitnik je nagrade književnog časopisa Nomad te dviju nagrada za kratku priču "Zlatko Tomičić" (Karlovac, 2008. i 2010). Njegov dramski tekst za djecu Čarobnjak dobio je prvu nagradu na Ogulinskom festivalu bajki 2010. Jedan je od autora u nagrađivanom dramskom omnibusu "Zagrebački pentagram" (ZKM 2009). Za proznu knjigu "Posuđene ispričnice" (2011) dobiva godišnju Nagradu Grigor Vitez za 2011., a njegov roman "Detektor istine" (2012) bio je u finalu književne nagrade T-portala za najbolji roman te u užem izboru za nagradu "Meša Selimović".


Povod ovom razgovoru su dvije nedavno, gotovo istovremeno objavljene knjige: Puteni nametnik (Durieux, 2014.) i Atavizmirenja! (B-strana spomen-ploče : autografemija) (HDP, 2014.)


**


Srđan Sandić: Oduvijek ste, a i dalje želite ne-disciplinirati privid koji pokušavate / uspijevate prenijeti u tekst. Kada se tekst počinje rađati? 

Igor Rajki: Uvijek trebam izpenetrirati riječi kroz same sebe, iako onda ispadam tekstremist. Znam kako se spazmično bahate percepcije kad žude samo fascinaciju ili uporabnu naraciju. Jedino se jezik rađa i prije negoli zatrudni. Tekst je tu stalno i prednatalan i živ i posmrtan. Mekša krutost ili gusne našu ljigavost. I on je čak taj, kad i ne postoji, božje mu je tek trendovski koloniziralo atribute. Pa i kad prijavljuje izočnosti i kad skriva porast očiglednosti koje počesto nisu ugodne. Otvara vlastite zatočenosti i obrnuto. Radi se o samooplodnji i samopogubljenju. Intiman pokret dedeterminiranosti. Izvanjski zvuči nerazumljivo, ali unutra šuti potpuno suglasno. Prekrećem mu put da ne zalutamo upravo onda kad stignemo na cilj. 

Razumjeti osjećaj i ispisivati "monodramu tijela" djeluju kao dva nemoguća zadatka. Tijelo je uvijek kod nekog drugog, u odnosu, a razumjeti osjećaj, sve više djeluje kao paradoks. 

Zato su zadaci privlačni, posebno paradoksi. Probajmo se skinuti sa općosti i zadržati prnjice  intime. Tijelo se ponaša kao glagoli, a kiti se imenicom. Igra se tjelovice. Obijesno ili otužno, stvar je rašomonskog ukusa. U svakom slučaju, kuša loviti sebe naganjajući drugog. Njegov kosi četverokut je od htjeti, moći, smjeti i morati. I ima nakanu satjerati te u jedan od vlastitih kutova. Zadatak je od-spojiti se od njih i zadržati pravost pa i kad nas nitko ne krivi. Možda sam na to mislio. Možda i popraviti štetu na stisnutim umopauzama ili odazvati se strasti, biti uz nju, ali odbiti natjecanje njenog nagona. Razumjeti osjećaj u kojem nije nužno osjetiti razumijevanje. Iako se sve trudi da nam to dokaže: nismo tek poruka, bliskiji smo od komunikacije i naredbi.

 
Vaš tekst je spisateljski, a ne čitalački, da se oslonimo na Barthesa. Što mislite o toj konstataciji?

Nemajmo sad potrebu misliti na njega. Možemo mi i sami doći do spoznaje. Alibi nam je vlastito pisanje. Njime radimo otklon od razvijatelja nebuloza kojima je jedini kriterij da je nešto vrijedno samo zato što oni to tako kažu, a koji mi tijesni usne. Napisano je uvijek u stalnoj pripravnosti kroz sva vremena: jučerotika, da nas, sutračanje. Pisanje čeka oporaviti čitatelja od zadrtosti želja. Najnježniji mučitelj u kojeg se nikad ne zaljubljujemo, jer zbog njega i znamo praviti razlike, ali ga uvijek volimo, jer isto zbog njega kadri smo za cjelovitost. Obnoviti stvaralačko u čitatelju je davanje prilike i oduzimanje sebičnosti. Talentirati ga za samog sebe ili ga odbiti od sebe ako želi biti netko drugi, ali mu dati puni smještaj u literaturizmu.
 

Koje su granice teksta? Koje su vam inačice najdraže, istog? (Sub; kon; nad; meta;)

Ne to pitanje. Ono mi je „Vau". Smjesta ću svršiti u kakvom žanru. Bolje poosobiti stvar. Tko su granice? Vi, ja i svatko tko doživljava protočno... Otkad je tekst uveden iz viših sfera, imao je i višedimenzionalne granice, a uguran u svakodnevnu parakonkretnost nudi bespoštednu, čak i neopizdunsku, iluziju bezgraničnosti. Nimfobično.

Mi smo njegovi carinici uma, progledavamo mu i kroz prozirnost da bismo krijumčarili čari.  Samo to. I samo to je ovom slučaju sve.

Što se tiče inačica, uvijek sam, upravo abortiram izraz, on još vrišti pri zahvatu iz trudnog jezika, za apsolutnu spletidbu. Ja sam Kon u tekstu. Neka to zasad bude kodna kratica za Krasno Opisan Nagon. Ili za Kvarim Opće Ništavnosti, odvisno o onom Vau s početka koje nije ništa doli Važeš Autohtono Umijeće. 

 
Tko je ono rekao - čovjek se dovoljno ne plaši riječi? Celine? Treba li se izbjeći demagogija? Može li se? Prospektom, vodićem kroz svijest - Strategija osmijeha?

Da, prevrtljiv i izuzetan dripac, pardon, umalo sam zasiktao Isusetan. No, on to još postavlja kao problem. Sada je to već postao samo zaključak. No, čim smo u demagogiji više je uopće ne doživljavamo kao prijetnju. Što je ok za ljubav, nije za ideološke petinge. Pokušavamo, ali ne može se izbjeći. Ona se čak i traži. Nju i ne zanima smisao već mjerila pridjevskog svijeta. No tu smo već u etičkom nutricionizmu dobrih i loših bjelančevina.  

Kako ne biti - talac stvarnosti? Možemo li uopće, zaozbiljno, opisati stvarnost? Jahati na njezinom valu? Ili je ona isuviše komodificirna? Maskirana? Manipulativna?

Baš ste na entu-zijastični. Tu ćemo baljezgati. Ta sužena, a multiplicirana poput medija, stvarnost koja nam se nutka sigurno ne odobrava suviše, i ne voli praštati. Ona je nepristojno podojena obrascima. Zahtjeva sebe kad je ima najviše i ne će se darivati kad je ima najmanje. Krabuljimo se: Ej koga ima više u nama, tebe ili mene? Također, kad sam nasamo s njom, često joj ojkam: Oj, stvarnosti jesi li uistinu toliko moćna učiniti da se ne probudim do kraja sna? Osim toga i nebrojeno puta idem si je opisivati. Pravim i tablice, riječi lete pred rudo, ali prave i prostor:

Subjektivna Objektivna Smrvljena, Superiorna Osvetoljubiva Snažna

Sablažnjiva Osobna Snena, Sentimentalna Opskurna Samosvojna

Stihijska Organizirana Spontana, Spokojna Odurna Strasna,

Sigurna Oslonjena Sretna, Sebična Opsjenasta Saveznička  itd. Ne uspijevam. Od mnoštva pojmova uvijek samo dobivam internacionalni vapaj S.O.S. no i nadalje radim na njoj, što je Strašno Ozbiljno Smiješno. Ona ionako ima plan i želju za sebe, nama. Gospodari raspadima. Ima temeljitu, većinsku stravu: hoće svu javu upravo onda kada nije u pravu. Protumjetnička je. Stoga, idemo se ježiti time što joj se nećemo uvijek uvriježiti. Uzmimo iz sebe dvije kriške, koje gotovo svako ima u sebi: nadstvarnu i podstvarnu, potom sendvičirajmo je te servirajmo njoj samoj.  Ali, izvucimo se iz toga, kao što to opjevava Coen: hvala bogu da to nije tako jednostavno u mom skrivenom životu. 

 
Razlika između pisca i književnika, kako se koji/a cehovski ulančava?

Pitanje nije lijepo, a i ružno je. Ne može se izbjeći, ali niti naići na odgovor. Kako zadovoljavajuće birokratizirati osjećaj koji se upravo od nje želi odagnati? Ne znam, a tu mi je neznanje potpuno čisto i jasno, kako u društvima velikih sladokusaca našnitati dijabetičarsku tortu, a da se to ne pretvori u razmahivanje nijemosti i nabacivanje istom. Tužno, baš kao začeci filmske komedije. Tada na položaju gdje je načelno zalaganje za antisramotu, zauzmu dvojbe tko će i za koliko će čistiti zaprljane ostatke od gađanja. Utješno je jedino to što je nabacivanje međusobno, pa postoje dokazi da su odnosi još uvijek živi. Nadajmo se evoluciji, iako je nada po najnovijim svojatanjima terminologija, iz kreacionizma. Opet, iz iskustva sam upamtio da smanjivanje gadosti, ne znači automatski i uvećanje radosti.   

 
Od čega pisac živi kada živi od pisanja?

Moj u meni? Od izbjegavanja pozivnica za tečajeve besluhnosti. Od nestalnih prejeba obilja zbilja. Od plaćanja računa za održavanje demokracije. Od vježbanja pada iz uzdignutih beznačajnosti. Od pokušaja, većinom neuspješnih, konstruiranja utega lakoće. Od potrebe za buđenjem da bi nastavio sanjati. Od dilanja uvijek istog DOP-a: Dostojanstva, Osobnosti, Povjerenja. Od usponiranja i rupadanja. Ponekad i od sitničavog skupljanja abecedarija. Od umetanja R u rupu iza P: od p_isnosti. Isto je to R koje stalno treba vaditi iz p_ogona. Zna se p_obiti glede p_opusta. Može li se sve to isp_atiti? Ukratko: većinom zebe, ali bi se igrao. No rijetko se tko javi na taj oglas. Uglavnom su preozbiljne ponude. Traže sebe, a ulažu vas.
 

Što čitate, na koga se oslanja, tko vam (po)vraća vjeru u tekst?

Autori. Ponavljam, autorski stvaratelji. Po treći put, stvaratelji!  PRodano pitanju. U off-u može se čuti: nastavljam se, oslanjam se na jezik. Vjerujem mu, naglaskom na rujem. Jeste li primijetili da ne postoji svetac, zaštitnik jezika? To, izgleda, profani moraju šti-ti-ti. 
 

Neprestance, u ovom trenutku želimo zadržati sadašnjost tijela. Kako se ta aktualnost odnosi prema tekstu? 

Ma ne želimo! To upravo činimo. Snažniji smo od želje. Želimo prije ili poslije. Prije želimo da, poslije želimo ne. Kad smo opći, a ne pojedinačni.

 
Što je sa intuitivnim zabludama?

Dobro je da postoje, ako ne pređu u naviku. Što više postoje, moćnije osjetimo jesmo li intuicija ili zabluda. Vraća nas u zaboravljen, a prvobitniji, monopolarni poremećaj.


Imamo li šansu za emancipaciju? Ima li ona ikakve veze sa slobodom?

Već smo poodmakli u razgovoru pa nas, može biti, na ovom mjestu rijetko tko još čita. Ipak smo u književnosti, to treba imati na pameti, ali zato se i možemo opustiti. Iskoristio bih odsutnost tržišta, a višak neinteresa te uveo sad mi ispalu iz lirskog vaginkubatora, još rida ali ide prema veselosti, riječ poemancipirati. Djeluje  programski, ali nije. Tek poemsko i oslobađajuće imaju čvenk i krasno se zafrkavaju. Plod njihova kontakta smjesta znači. Primijetimo, suprotno zbilji, samo najstariji pojmovi se odmah preporađaju. Dakle, imamo prilike. A prastara čednica, sloboda  je postala masovno verbalno silovanje, a njen najgipkiji himen, postojaniji od čežnje za njom, nas topolinski odbija i vraća sebi. No, ako je stručnjakinja za odnose sa intimom, vrijedi je uvijek saslušati.

 
O nadvladavanju umjetnosti nad zbiljom, da vas parafraziram, baš se i ne govori. Je li to zbog toga što je "samoća (tek) tada najjasnija"?

Je. Pouzdana umjetnička samoća traži istu. Od četiri strane računanja, nije joj do oduzimanja, množenja i dijeljenja. Samo bi se zbrojila, ali ne bi se potom hvalila količinom.  Ne samo da se bavi sa odgovornosti, već je i stvara. Zato je valjda izbrojivoj većini i nezanimljiva. 


Kad ste odustali od toga, opet, da vas parafraziram, da vam tekst ne bude "sinopsis promidžbe za žudnju". Kad ste ispali is tog voza? 

Kad sam shvatio da je žudnja koristoljubiva i autoempatična. Duhovni eskort ega. Žudnja je sportsko-politički napaljena, nije pretjerano stvaralačka. Ona mora udovoljavati norme. Hoće pobjedu nad drugim, a ne priznaje vlastiti poraz. I huljska je. Ne miri se čak ni s pobjedom. Baš vas posjeduje. Ne zanimaju je riječi. Samo se njima služi. Stoga, svako toliko nabavim kartu za ispadanje. Skok tada doživljavam kao kraticu za Stanje Kadro Ostrastiti Kakvoću, a čak i prateći mu uzvik „hop" postaje Hotimični Osjećaji Punoće. Dosta, odviše smo se probudili. Neka sad san pozira nama.

Igor Rajki

Atavizmirenja! (B-strana spomen-ploče : autografemija)

  • Hrvatsko društvo pisaca 12/2014.
  • 124 str., meki uvez
  • ISBN 9789537342722
  • Cijena 80.00 kn

Rajkijeva najnovija knjiga "Atavizmirenja!" izvedbeni je tekst, puno više dramski nego neki drugi suvremeni dramski tekstovi, u kojem autor "otvara" prostor koketiranja dramskog i poetskog. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –