Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 18.11.2015.

Midhat Ajanović: Knjiga mora biti istinita čak i kada je sve u njoj laž

Midhat Ajanović

Midhat Ajanović (Sarajevo, 1959) filmski je autor, filmolog, karikaturist, književnik i publicist. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Zagreb filmu. 2009. doktorirao je filmologiju u Götteborgu, gdje živi od 1994. godine. Autor je sedam kratkih animiranih filmova i više knjiga karikatura. Tekstove o animaciji objavljuje u švedskom Göteborg-Postenu i Hrvatskom filmskom ljetopisu. Bio je umjetnički direktor zagrebačkog Animafesta 2002. godine. 

U Hrvatskoj su mu objavljene filmološke knjige "Animacija i realizam" (Hrvatski filmski savez, 2004), "Karikatura i pokret: devet ogleda o crtanom filmu" (Hrvatski filmski savez, 2008), "Milan Blažeković - život u crtanom filmu" (Hrvatski filmski savez, 2010), "Nedeljko Dragić: čovjek i linija" (Hrvatski filmski savez, 2014). Predaje povijest i teoriju animacije na sveučilištima u Götteborgu i Trollhättanu te na Akademiji animacije u Eksjöu. 

Na hrvatskom je objavio romane "Jalijaš" (Hrašće, 2003), "Katapult" (Hrašće, 2003) te "Salijevanje strave" (Matica hrvatska Bizovac, 2013) i "Portret nacrtan ugljenom i kišom" (Matica hrvatska Bizovac, 2015) koji se čitaju kao dijelovi trilogije. Za svoj je rad Ajanović nagrađen na brojnim književnim i filmskim manifestacijama te izložbama širom svijeta.

 

Salijevanje strave Ajanović Ajan Midhat

Vanja Kulaš: Gospodine Ajanoviću, vrlo ste prezentni u hrvatskim stručno-znanstvenim krugovima – kontinuirano objavljujete, žirirate, snimate, predajete. Pratimo Vaše tekstove u Hrvatskom filmskom ljetopisu i Kvadratu, no manje ste poznati kao autor fikcije, iako ste spisateljski aktivni od 80-ih...
 
Midhat Ajanović: To je, pretpostavljam, zato što ne živim u Hrvatskoj pa me nema u javnosti. No, iako me nema u medijima, ja u Hrvatskoj imam čitatelje i to vrlo vjerne. Jeste, dobro ste primjetili, ja se u prostoru hrvatske kulture i jezika osjećam prirodno i komotno. Zar bi trebalo biti drugačije? Ne samo da sam svojim radom prisutan u Hrvatskoj nego mi je jednako prirodno da u svome radu na međunarodnom planu prezentiram ono što dobro poznajem, hrvatsku animaciju, film i hrvatski strip. Ja sam recimo pisao program nastave historije animiranog filma u Švedskoj i u njega unio obavezno predavanje o Zagrebačkoj školi o čemu sam napisao i jednu stručnu studiju. Toga prije mene nije bilo.  
 

Obje su Vaše do sada u Hrvatskoj objavljene proze izišle u ediciji Machu Picchu bizovačkog ogranka Matice Hrvatske. Kako ste započeli suradnju s agilnim urednikom Vjekoslavom Đanišem?
 
To je moj tip izdavača, fleksibilan i neovisan o raznim kulturnim klanovima koji dominiraju javnim diskursom i nameću sustav vrijednosti. I Vjeko i ja objavljujemo knjigu samo zato što to volimo. Upravo ovih dana čitam zbirku znanstveno-fantastičnih priča "Bijeli vlak na nebu moga grada" Veronike Santo objavljenu u istoj nakladi kao i moja knjiga. Za objaviti takve stvari potreban je hrabar izdavač koji voli knjige. Mi smo svjesni da o našim knjigama neće izlaziti zapaljivi panegirici u mainstream medijima, ali naši čitatelji znaju da će dobiti valutu za svoje vrijeme i novac. To što mi radimo tiče se zapravo samo našeg produkta, knjige i njenih čitatelja. Ja takav odnos volim.

Ja pišem o onome što mi je poznato, ali pokušavam to raditi na ranije nepoznat način.

Do suradnje je došlo spontano. Počeo sam kao suradnik "Kvadrata" i onda tijekom razmjene e-mailova nadošli smo na to da bismo mogli proširiti našu suradnju. Još dva moja romana izašla su u Hrvatskoj, "Jalijaš" i "Katapult", objavio ih je početkom 2000-tih jedan drugi mali i neovisni izdavač, "Hrašće" iz Drenovca. Dodajte tome da su mi u Zagrebu izašle još četiri filmološke knjige i doći ćemo do toga da je Hrvatska zemlja u kojoj je objavljen najveći broj mojih knjiga. Ja mislim da je to normalno.
 

U svojim fikcionalnim tekstovima skloni ste žanrovskom eksperimentiranju, no u svima perpetuirate motivsko-tematski sklop iskorijenjenosti, marginaliziranosti, krhkosti identiteta, gubitka životnog ishodišta, usamljenosti...
 
Da. Sve je to dio naše stvarnosti koji mi je poznat. Ja pišem o onome što mi je poznato, ali pokušavam to raditi na ranije nepoznat način.
 

Naslov jednoga od Vaših romana je Jalijaš. Tko se krije iza tog poetičnog, začudnog pojma?
 
Jalijaš je naprosto "tvrdi momak" u sarajevskom žargonu, netko tko se profesionalno bavi kriminalom, vičan je fizičkim obračunima, ali ima nešto džentlmensko u sebi. Ja sam u djetinjstvu znao dosta jalijaša, oni su bili zvijezde u jednoj alternativnoj stvarnosti koja se nalazila izvan medijske i političke moći.  
 

Ta je rana proza posveta Sarajevu...
 
Knjiga je to čiji je naslov morao funkcionirati i kao kod. To je moralo biti nešto autentično sarajevsko jer je ta knjiga izrasla iz mojih osjećaja za rodni grad. Možda vam je zanimljivo da je ideja za knjigu rođena u Belgiji 1996. kada sam u mjestu Knokke-Heist  dobio nagradu za karikaturu na velikom Salonu koji se ondje održava. Jedna žena koja je radila u organizaciji Salona rekla mi je da najveća i najraskošnija vila u tom mjestu pripada slavnom piscu i crtaču Hergeu, autoru "Tin-Tina". Ja sam onda jednog popodneva otišao pred tu vilu. Dugo sam stajao ispred vile kao iz kakve američke "sapunske opere" i razmišljao o tome koliko je geografija ta koja zapravo određuje našu sudbinu. Iznenada, usred tog i takvog mog razmišljanja, kao fatamorgana pred pustinjakovim očima, ukazala mi se nevjerovatno realistična vizija. Kao da odnekud izbiše oni moji poznanici iz djetinjstva, sarajevski lopovi, i počeše se prikradati Hergeovoj vili. Eto kako ponekad nastaju priče…  Jasno je stoga da je jedna od ključnih scena u romanu morala biti situirana u Knokke-Heist.  

Pisanje kao potreba

Portret Ajanović Ajan Midhat

Djetinjstvo, dječaštvo, mladost...
 
Rođen sam u siromašnoj obitelji koja je nekad bila bogata. Moja prilično imućna obitelj doživjela je da joj je oduzeta sva imovina u tzv. Prvoj agrarnoj reformi koju je Kralj Karađorđević nametnuo 1919. Pokušajte zamisliti kolike su to tragedije bile, osobito u Istočnoj Bosni, kada vam policija dođe i istjera vas iz vaše kuće, oduzme vam zemlju i stoku.  Iako naravno nemam direktno iskustvo s tim ja sam to doživljavao posredno, kroz sudbine nekih bliskih srodnika, gledao sam tu tragičnu kontradikciju materijalnog siromaštva u stvarnosti i naslijeđenih manira i ponašanja tipičnih za bogate ljude, a što je često rezultiralo najrazličitijim tragedijama, alkoholizmom, bolestima i sl. No, ja sam se zahvaljujući besplatnom školovanju u bivšoj državi i osobnoj marljivosti uspio izvući iz bijede i već sam se u ranim dvadesetima približio srednjem sloju. Sigurno bih napravio sjajnu karijeru da sam imao normalan život. A onda je u Beogradu osvanuo Milošević i život je krenuo drugim tokom...  
 
Pisanje je introspekcija, terapija...?

Potreba prije svega, rekao bih. Pisanje je bio moj pokušaj da razumijem šta se to dogodilo i zašto se to dogodilo. Pripadnik sam generacije koja se početkom 1990-tih nalazila u svojim tridesetim, s našom tek rođenom dječicom, započetim brakovima, karijerama i velikim ambicijama koje je sve zajedno zameo pakleni vjetar zla i razaranja. Jednako veliki stradalnici su i oni koji su došli iza nas, prva generacija koja uglavnom poznaje samo virtualnu Bosnu. Konačno, naš svijet se svakodnevno mijenja na jedan zastrašujući način krećući u pravcu potiranja svega što nas čini ljudima i našu civilizaciju civilizacijom.

Mi koji gledamo današnje vijesti imamo još manje razloga za smijeh nego u Brechtovo vrijeme. Ja se ne mogu praviti da nisam ovdje, u ovom vremenu i u ovom svijetu.

Čovjek razvija samo tehnologiju i to prije svega da bi mogao ubijati i razarati. Moral, sve što taj pojam sadrži i znači, je postao predmet javnog prezira i podsmjeha. Prije devedesetih je recimo namjerno bombardiranje civilnih ciljeva smatrano najogavnijim zločinom koji je cijela planeta osuđivala, danas je to dio svakodnevnoce koji nikoga osim onih direktno ugroženih više ne uzbuđuje. Cijeli je taj proces započeo u Dubrovniku, Vukovaru, Sarajevu...

Zato ja svoje romane vidim kao neku vrstu književne poligrafije, metode izumljene sredinom devetnaestog stoljeće gdje se jedan objekt snima iz različitih perspektiva i uglova da bi ga se potom predočilo u tredimenzionalnoj projekciji. I ja sam "snimao" fenomen rata i stradanja masa i pojedinaca iz perspektive raznih žanrova i pristupa kako bi ga se moglo predstaviti u više dimenzija.


Koje je Vaše autorsko poslanje? Proze su vam izuzetno socijalno osviještene - mora li književnost imati utilitarnu funkciju?
 
Ne, nužno, ali u mom slučaju da. Ja želim iznijeti stav i opisati nešto važno čemu sam svjedočio. Lapidarno skicirajući sliku svijeta svog doba Bertold Brecht je rekao: "Sretneš li na ulici nasmijanog čovjeka, znaj da taj još nije slušao vijesti". Veliki dramatičar i antifašist mislio je na doba rasta nacizma u svojoj domovini te na sve veću polarizaciju među evropskim zemljama iz čega se izrodila masovna mržnja koja je na kraju eksplodirala u Drugi svjetski rat. Mi koji gledamo današnje vijesti imamo još manje razloga za smijeh nego u Brechtovo vrijeme. Ja se ne mogu praviti da nisam ovdje, u ovom vremenu i u ovom svijetu.
 
 
Roman Salijevanje strave moćan je, turoban i mračan, gustoćom atmosfere na tragu Portreta nacrtanog ugljenom i kišom. U kojoj se mjeri ti narativi mogu čitati kao refleksija Vaših vlastitih (post)ratnih iskustava? Kakav je uopće Vaš odnos spram autobiografije?  

 
Ne znam, jer to nikako ne mogu znati, je li u mom slučaju to drugačije nego kod drugih, ali odgovor je izričito potvrdan u smislu da je moja biografija radikalno promijenila i preformulirala ono što sam napisao u odnosu na ono što sam namjeravao pisati. Ja  sam se naime spremao pisati znanstvenu fantastiku i triler te sam već prije rata u tom smislu napravio neke pokušaje. Nije mi bila namjera vezati se uz neki historijski događaj, a ispalo je da se svih mojih šest do sada objavljenih romana - i još sedmi koji za sada nije objavljen - manje ili više izravno bave Bosnom i Sarajevom. Prvi put sada kada sam skoro napunio 56 godina pokušavam napisati priču koja nema nikakve direkne veze sa ratom koji je iz temelja obilježio moju biografiju.

Dva su centralna razloga za to, gubitak vlastitog kulturnog i jezičkog prostora i preseljenje u jednu drugu kulturnu i jezičnu sredinu što mi se dogodilo praktički usred života. Znate, prije rata meni nikada ni u ludilu nije padalo na pamet da emigriram bilo kuda. Sasvim je moguće da bih se ja trajno ili privremeno preselio u Zagreb, bilo je takvih razgovora, a ja usto jako volim Zagreb, ali to ne bi značilo promjenu kulturnog koda, pogotovo ne ovako radikalnu. Pogledajte na karti gdje ja živim od moje trideset i pete godine. To je tako sveobuhvatna promjena i poremećaj koji uzdrma same temelje cijelog vašeg bića.  

Naprosto, ta frustracija je pregolema da se ne bi odrazila na sve što radim pa i na pisanje. Naročito na pisanje...
 

Čini mi se ipak da je Katapult jedini Vaš romaneskni tekst tematski izmješten iz bosanskog konteksta?

Dobro, u "Salijevanju strave" ima i Zagreba, Göteborga… U ”Jalijašu” ima Beograda, ali generalno gledajući imate pravo. ”Katapult” je moja kritika kapitalizma i radnju nisam baš mogao smjestiti u Sarajevo, pa čak ni u Zagreb. Odlučio sam izmisliti grad po imenu Nordburg koji je zapravo hibrid zapadnih gradova koje dobro poznajem, Göteborga, Stockholma, Münchena, Kopenhagena, Osla… jer ta priča drukčije ne bi mogla biti dovoljno stvarna.
 

Moram Vas pitati: tko je Gađan?
 
Tko je Gađan ili što je to? To vam je jako dobro pitanje. "Gađan" je naslov moje knjige, roman ili duže novela, koju nisam ni pokušao objaviti u Hrvatskoj, jer se bojim da je nitko ne bi mogao razumjeti, budući je napisana na jednom arhaičnom dijalektu kojim je govorio moj djed, a kojim se ni ja sam nikada nisam služio ni u govoru ni u pismu. Kao trogodišnje dijete teško sam obolio i ljekari su preporučili mojim roditeljima da me prebace negdje gdje je zrak čist i hrana friška. Tako sam ja, sve dok nisam krenuo u školu, rastao uz svoga djeda u malom istočnobosanskom zaseoku po imenu Bjelogorci. Moj je djed bio partizan u onom ratu, ali zbog toga nije tražio nikakvih privilegija. Na kraju rata je samo bacio pušku i vratio se zemlji i stoci. U te četiri godine koje sam proveo kod njega na selu, ne samo da sam ozdravio, nego sam uzduž i poprijeko proputovao fantastičnim svijetom punim vila i čarobnjaka, gazija i zmajeva, prelijepih princeza i groznih prikaza; svijetom u koji su me vodile čudnovate priče mog djeda od kojeg se ni trenutka nisam razdvajao.

Jedno od brojnih čudesa koje se dogodilo u mom djetinjstvu bilo je kad je golemo kamenje padalo s neba i pustošila po selu. Seljeci su tu pojavu pripisali neobičnoj prikazi koju su nazvali Gađan, koja se prema njihovom tumačenju pojavila da se sveti bacajući stjenčuge po selu zbog toga jer su neke kuće navodno bile izgrađene na starom groblju.

Na svom putu iz neke transcendentalne dimenzije u kojoj borave, ideje i priče prođu kroz nas i zabilježe se na papiru, platnu, filmskoj vrpci...


Dvadeset i pet godina kasnije, kao novinar "Oslobođenja", zarovio sam se u arhivu da provjerim je li Gađan samo još jedna djedova priča koju je moja dječja mašta preobličila u stvarnost ili se zbilja nešto tako dešavalo. Listajući stare listove i časopise naišao sam na jedan broj zagrebačke "Arene" iz 1965. u kojem je izašla velika reportaža o zabačenom zaseoku Bjelogorci u Istočnoj Bosni po čijim je krovovima padala kiša od kamenica.

Roman "Gađan" sam napisao, ili bolje rečeno to se samo od sebe napisalo, u proljeće 1997., a knjiga je izašla 1999. Godine 2001. sam se zapanjio kada sam na zadnjoj stranici dnevnika "Göteborg - Posten" vidio fotografiju velike kamenčine koja je bila u dlaku nalik na naslovnu stranicu prvog izdanja moje knjige. Fotografija u novinama je ilustrirala tekst o neobjašnjivoj katastrofi koja je zadesila južnu Španjolsku - goleme zamrznute kamenice  su padale s neba i razbijale automobile, prozore i ljudske lubanje.

No, to je ništa prema onome što se dogodilo par sedmica kasnije. Gledajući emisiju Hrvatske televizije "Globalno sijelo" umalo se nisam onesvijestio od iznenađenja. Gost u studiju bio je junak moje knjige Hikmet koji govori mnogo jezika!!! Zapravo gost je bio tada dječak Muhamed Mešić iz Tuzle koji je izgledao do u detalj kao Hikmet i baš kao i on govori koliko god hoćeš stranih jezika. I još se na kraju pozdravio s gledaocima na holandskom jeziku i rekao da mu je životna želja da se bavi diplomacijom. U knjizi Hikmet prvo odlazi u Holandiju, a kasnije se zapošljava u UN-u!

Knjiga mora biti istinita čak i kada je sve u njoj laž. Umjetnosti je imanentno da je istinita.


Imam dakle ponešto iskustva iz više oblasti stvaralaštva, ali je ipak jedino što pouzdano znam o stvaranju to da smo mi koji smo potpisani kao autori zapravo samo mediji. Na svom putu iz neke transcendentalne dimenzije u kojoj borave, ideje i priče prođu kroz nas i zabilježe se na papiru, platnu, filmskoj vrpci... Zašto i kako je nešto što smo napravili baš ovako, a ne onako i za nas je zagonetka o kojoj često znamo mnogo manje od naših čitalaca ili gledalaca.
 

Što Vam u autorskom smislu znači istina? Kako postavljate granicu između dokumentarnog i fikcionalnog? Kažete kako ste Portret nacrtan ugljenom i kišom inicijalno zamislili kao non-fiction?

Knjiga mora biti istinita čak i kada je sve u njoj laž. Umjetnosti je imanentno da je istinita. To je, da tako kažem, ontologija umjetnosti. Što se tiče dokumentarne građe ona je vezana za centralni koncept. Negdje vam to nije tako važno. Ja recimo u knjizi “Gađan” nisam imao nikakav research dok sam prije romana "Jalijaš" i "Portret..." napravio više intervjua s kriminalcima porijeklom s naših prostora, koji žive ovdje u Švedskoj. Jasno, zanimali su me isključivo profesionalci. Sve što imate u tim knjigama, svaki detalj o pljačkama, provalama, prevarama... je autentičan jer sam želio kreirati jedan realističan ambijent i vjerodostojne likove.

Bilo je i zabavnih događaja prilikom tih intervjua. Jednom sam posjetio profesionalnog lopova koji u svojoj garaži prodaje ukradenu garderobu; bunde, skupocjena odijela, farmerice "s markicom" i druga roba visi uredno složena kao u najboljem butiku. Ja sam ga u šali pitao ima li skener da mi proda. "Žao mi je, to nemamo. S kompjuterima ne radimo", rekao mi je. Objasnio mi je da su kompjuteri nezgodni za skrivanje ispod mantila.

Jedan drugi lopov-profesionalac odavde iz Göteborga s kojim sam razgovarao pripremajući se za "Portret..." pokazao se kao jedan od najnačitanijih i najobrazovanijih ljudi koje sam uopće sreo u Švedskoj. Međutim, čitao je i moju knjigu "Jalijaš" i rekao mi "da nema interesa" da mi pomogne u radu na novoj knjizi "jer im ja razotkrivam metode".

Fanatik forme

S obzirom na dugogodišnji život u inozemstvu zanimljivo je da svoje proze i dalje ispisujete na materinjem jeziku?
 

Kako je pisanje važan dio kompetencija u svemu čime sam se u životu bavio, za mene bi bilo najracionalnije da sam tokom svih pustih "dijasporskih" godina sasvim zaboravio maternji i posvetio se jeziku moje svakodnevnice, onom od kojeg živim. Pa ipak, kako idem u starost maternji jezik mi postaje sve važniji. Razlog za to leži u činjenici da je život mnogo kompleksniji od stvarnosti i da je jezik jedina kuća koju čovjek može ponijeti sa sobom gdje god da se zaputi. Stoga ja, iako sam već više od petnaest godina u stanju pisati i objavljivati esejistiku na švedskom, nikad nisam ni pomislio pisati prozu ikako drugačije nego na bosanskoj varijanti moje rodne štokavštine.

Život je mnogo kompleksniji od stvarnosti a jezik je jedina kuća koju čovjek može ponijeti sa sobom gdje god da se zaputi.

Zapravo je to vrlo neobičan slučaj, jer se najčešće dešava da se s promjenom životnog prostora čovjek preseli iz jednog jezika u drugi što potvrđuje i slučaj sarajevskog pisca Aleksandra Hemona koji svoj briljantni književni uspjeh, osim golemom talentu, duguje i činjenici da piše na najvećem svjetskom jeziku. U nastojanju da dođu do čitalaca koji uistinu jedini potvrđuju ili ne potvrđuju pisca mnogi su uradili isto kao i Hemon ostavivši svoje male i neperspektivne jezike i opredijelili se da pišu na jezicima velikih književnosti.

Primjerice Joseph Conrad kome je poljski bio materinji emigrirao je u Englesku i pisao na engleskom slično Nabokovu ili Kosinskom. Kundera već trideset godina piše na francuskom, dok je jedan drugi jezični konvertit E. M. Cioran došao do zaključka da različiti jezici podrazumijevaju različite načine mišljenja. Ja sam, pretpostavljam, došao prekasno u Švedsku da bih se mogao pridružiti toj eminentnoj grupi pisaca.
 

Orhan Pamuk recimo tvrdi da je grafoman, da može pisati po aerodromskim čekaonicama, hotelskim sobama... Puno putujete - kada, kako, gdje pišete?
 
Ne, to je dojam da puno putujem... Ja pokušavam da ne putujem, ali idem u Sarajevo, Zagreb, Istru jer to je moj svijet, a ostala putovanja su uglavnom vezana za posao. Ja naravno ne mogu izdržati bilo kakvu usporedbu s Pamukom pa ni tu. Ne, ja nisam grafoman, ali sam dosta disciplinirani radnik. Pišem pomalo svakog jutra, prije nego odem na posao.

 
Imaju li Vaši bližnji pristup nedovršenim tekstovima ili finalni rad na tekstu ostaje isključivo između urednika i Vas? Tko Vas prvi čita?
 
Moja supruga je prvi čitatelj i ona je jedina koja čita tekstove u fazi nastajanja. Drugi čitatelj je potencijalni nakladnik. Staromodan sam. Ne volim da ljudi čitaju moje romane prije nego su tiskani.

 
Kada strukturirate novi roman, o čemu primarno razmišljate?

 
Meni je to forma! Ja sam fanatik forme odnosno diskursa ili onoga što se na engleskom zove "plot", a na ruskom "siže". Uvijek najprije napravim konstrukciju i sagradim kuću pa tek onda u nju ubacim namještaj i uselim likove.
 
 
Vjerujete li u maglovite kategorije genija i inspiracije ili je tajna kvalitetnog teksta u radu, disciplini, kontinuitetu, iskustvu?
 
Vjerujem u kombinaciju toga svega. To se rijetko događa, ali ipak događa... Talent je ništa bez rada, ali je nedostatak toga nemoguće sasvim kompenzirati discpliniranim radom. No, tu ima još jedan važan faktor: sreća. Naše startne pozicije u životu su u direktnoj ovisnosti od točke planete na kojoj se rodimo. Može te priroda ili Bog obdariti talentom ravnim Shakespeareu ili Hegelu, ali ako potičeš iz, recimo, Rwande uglavnom imaš šansi da život provedeš u borbi za hranu ili goli život. I ništa drugo.

Dobra priča mora imati tajnu, neki kemijski spoj koji nastane na relaciji pisac-knjiga-čitatelj i neobjašnjiv je, nerastumačiv. I drugo, a to je moje subjektivno mišljenje, dobra priča mora biti začinjena humorom. Ništa na ovom svijetu što je vezano za čovjeka i njegovo društvo ne može biti dobro bez humora. Osoba bez smisla za humor može biti dobar pisac, ali nikad odličan.    
 

Koliko je obrazovanje važno za identitet pisca?
 
Mislim da se prije svega pisanje mora naučiti. I to treba uvijek naglašavati. Ja vjerujem u obrazovanje i učiti se mora. Da biste istinski znali pisati morate na jednu napisanu stranicu pročitati njih tisuću.
 

Pisanju dakle neizostavno prethodi intenzivno čitanje. Kakvo je vaše čitalačko iskustvo?
 

Ja naravno ne znam kakav sam pisac, ali sam sigurno dobar i posvećen čitalac. Stalno imam apetit za čitanje. Čitanje je kreacija skoro koliko i pisanje. Najveći i možda jedini istinski piščev uspjeh je čitalac.     

Da biste istinski znali pisati morate na jednu napisanu stranicu pročitati njih tisuću.


U čitanju je najbolje to što ste stalno u mogućnosti otkrivati nove svjetove. Evo, recimo posljednjih godina susreo sam se sa svijetom koji je stvorila Posy Simmonds. Njeni strip-romani su originalna mješavina formi i žanrova, ona katkada koristi vrlo opisne tekstove dugačke i po nekoliko stranica sadržajem i stilom adekvatni prozi, nekad su monolozi upisani u oblačiće  ali i razuđene strip sekvence, katkad dvadesetak sličica da predoči nekoliko minuta radnje. I sve to harmonizirano na jedan način koji čitaocu ne da doći do daha. Onako kako miješa forme tako to čini i sa žanrovima, dnevni ralizam s magičnim momentima dostojnim Marquesa. Likove kakva je Tamara Drewe iz istoimene knjige izražavaju određenu vrstu feminističke samokritike. Točno je da iza svakog velikog muškarca stoji žena, ali točno je da najčešće i iza muškog kretena stoji žena, kao da nam poručuje Simmods u svojim djelima.

Ili prije par godina me oduševio roman "Muzej nevinosti" Orhana Pamuka pa sam nedavno i posjetio to mjesto u Istanbulu. Sviđa mi se i razlog za pisanje kako je to formulirao Pamuk koji kaže da je „svrha romana iskreno iznijeti sjećanja i tako prenijeti sreću na druge ljude". Rado čitam Kadarea, Coetzeea, veoma mnogo čitam triler gdje imam cijeli niz favorita od klasika kao što su Chandler i Hammett, od Simenona pa do Ellroya čiju L.A. trilogiju obožavam. Naravno, čitam i znanstvenu fantastiku braća Strugacki, Lem, Dick... pa Margaret Atwood koja iz nekog razloga ne voli da je se svrstava u taj žanr, ali mi, njeni čitatelji, to ipak radimo. Čitam jasno stripove i stručnu, filmološku literaturu... Mogli bismo do sutra nabrajati i opet bih zaboravio spomenuti nešto važno.  
 

Literatura koja vas je oblikovala?
 
Uh, toga je toliko mnogo... Kao mlad sam jako volio Milana Kunderu. Njegove knjige sam čitao halapljivo, baš kao dječak koji se krišom uvuče u špajz pun bakinih kolača. Zaboravljao sam jesti, spavati, otići na posao ili na sastanak s djevojkom, cijeli svijet sam zaboravljao sve dok ne stignem do točke na zadnjoj rečenici. Oduševljavao me Kunderin "polifoni" način pripovijedanja gdje se istodobno prati više likova od kojih je jedan uvijek i sam pisac, njegov sarkastični humor i lagana - tipično češka - ironija koji bi kao plima nadirali i plavili sve smrtno ozbiljno i uobraženo makar se to zvalo i staljinizam, te posebno njegova sposobnost da poveže i uskladi esej, monolog, dokumentarizam i poeziju.

Kundera se nije zamarao konvencionalnim opisima izgleda i garderobe svojih likova, već je tragao za njihovim dubinskim "ja". Otvoreno je pisao o seksualnosti i njenom značaju u našim životima. Obožavao sam njegovu osobinu da u recimo "Nepodnošljivoj lakoći postojanja" s nadahnućem autentičnog poete na nekoliko stranica opjeva savršenstvo ženskog analnog otvora ili kada je konstrukciju priče u "Oproštajnom valceru" izgradio na liku doktora koji liječi žene nerotkinje tako što im daje injekciju s vlastitom spermom. Sve to i mnogo drugog bilo je razlogom da sam čitao sve što je imalo Kunderin potpis i uvijek tražio još.
 

Film?
 
Ista stvar. Imam mnogo favorita, Fellini, Lang, Tati, Kurosawa, brojni animatori počevši od Normana McLarena pa do Švankmajera... no ipak je to prije svih Tarkovski. Mislim da se on od svih filmaša najviše približio najvećem od najvećih – Bethoveenu.

No, ako hoćete da izdvojim samo jedan film onda bi to bio dokumentarni "Dijalog sa ženom koja je nestala" Lea Hurwitza. Ne znam za neki drugi film u kojem je ljubav čovjeka prema drugom ljudskom biću kojeg više nema učinjena tako materijalnom, vidljivom, pipljivom i gdje je makar privremeno umjetnost nadjačala smrtnost i prolaznost.
 

Putovanje?
 
Jedno je zbilja važno. Ono kada sam otputovao iz Sarajeva...

 
Švedska književna poslastica za koju držite da bi je valjalo predstaviti domaćoj publici?

Švedska je veoma civilizirana zemlja i na švedskom jeziku, jasno, nastaje velika literatura. Između mnogih važnih stvari u švedskoj književnosti, a s obzirom na to da je nedavno preminuo veliki, gigantski pisac Henning Mankell, dozvolite da vam skrenem pažnju da je upravo on stvorio treću vrstu trilera. Tradicionalno imate tzv. britanski triler s "majstor-detektivom" obdarenim nadnaravnom inteligencijom koji, od Holmesa i Poirota pa do Morsea, rješava zamršene slučajeve ubojstva. Druga tradicija je američki „tvrdo kuhani“ triler čiji je najbolji moderni predstavnik upravo spomenuti James Ellroy.

Uprizoreni svijet u djelima tog žanra prožet je atmosferom beznađa, raspadom svakog moralnog sistema kojeg su nadomjestili ledeni cinizam i grubo nasilje u mračnim gradovima nalik na nepregledne urbane pustinje koji bazde na trulež i raspadanje. Obično je glavni junak neki introvertirani tip, usamljenik koji, iako i sam daleko od moralnog uzora, teži kakvoj-takvoj pravdi ili barem osveti, dok je priča najčešće dana kroz njegove unutrašnje monologe izrečene kratkim, odsječnim rečenicama kao izgovorenim kroz zube. Te kratke monološke i dijaloške replike, slične SMS-porukama koje se katkad sastoje samo od jedne riječi, uz brzi ritam i filmsko-montažnu narativnu strukturu, osnovno su stilsko obilježje ovog žanra.


Koja je differentia specifica skandinavskog krimića?    

Kad pokušate pisati triler u nekoj drugoj sredini suočite se s nepremostivim problemom. Roman "majstora detektiva" ne izgleda uvjerljivo bez engleskog aristokratskog miljea, a "tvrdo kuhani" triler je naprosto naivan izvan ambijenta američkog megalopolisa, te centralne ikone moderne zapadnjačke civilizacije.

Mankell, a za njim i drugi skandinavski autori stvorili su, ja bih ga nazvao „moralni triler“ gdje se centralni konflikt gradi između od prekomjernog rada pregorjelog policajca, individualca kome se privatni život raspao, dok se na drugoj strani ne nalazi klasična mafija ili ubojica iz koristoljublja, već fašizam, rasizam, ksenofobija, seksizam i slične devijacije koje više nisu suprotstavljene prema društvu već integrirane u njega poput kancera. Srećom mnogo od skandinavskog trilera dostupno je na hrvatskom.
 

Na koga biste nam ukazali od švedskih redatelja?
 
Mnogo toga. Ja sam već hrvatskoj javnosti na neki način predstavio sjajne filmaše Roya Anderssona, čiju sam knjižicu "Strah našeg vremena od ozbiljnosti" preveo, i Johanesa Nyholma, kojeg sam upoznao dok je još bio student. Imam cijelu listu pisaca čije bih knjige želio prevesti, ali nažalost dan ima samo 24 sata.

Filmska teorija i animacija

Situationer, by Ajan

Karikatura i pokret Ajanović Ajan Midhat
Nedeljko Dragić: Čovjek i linija Ajanović Ajan Midhat

U Sarajevu ste se bavili novinarstvom. Kako ste zašli u filmsku teoriju i animaciju?  
 
Kao novinar sam bio specijaliziran za film, a onda sam se kao filmski kritičar specijalizirao za animaciju. Prvi tekst o animaciji objavio sam 1982. u sarajevskom časopisu "Sineast". Studij novinarstva započeo sam nakon bolnog saznanja da dijete iz siromašne, radničke familije u "radničkoj zemlji" ne može studirati filmsku režiju ili nešto tome slično. Ništa drugo što bi me interesiralo nije mi bilo dostupno. Nakon što sam diplomirao zaposlio sam se u "Našim danima" gdje sam ubrzo postao urednik kulturne rubrike. Nakon šest godina provedenih tu prešao sam u ”Nedjelju” da bih tijekom rata radio i za obadva dnevnika koji su izlazili, ”Oslobođenje” i ”Večernje novine”. Međutim, od početka sam planirao alternativnu karijeru, jer novinarstvo nije zadovoljavalo moje ambicije. Paralelno sam radio kratke filmove koji su imali nekog relativnog uspjeha, bio sam član uredništva "Sineasta" tada najboljeg časopisa o filmu u bivšoj državi i pisao sam svoj prvi roman koji je trebao biti objavljen kod jednog mainstream izdavača.

Mislim da je pisanje i uopće bavljenje umjetnošću jedna od dviju stvari koje su me učinile boljim čovjekom nego bih to inače bio.

Međutim, desilo se da su osamdesete bile jako turbulentne, pa me je politika sasvim usisala zbog čega sam stalno odgađao napuštanje novinarstva. U "Našim danima" se bila okupila jedna generacija različitih individualaca koji su jako podigli profesionalni nivo tog tjednika i učinili ga da bude vjerojatno najdržavotvornija bosanskohercegovačka novina koja je ikad izlazila. Bilo je to vrijeme kada je počinjao raspad Jugoslavije i jedine dileme za one koji su diktirali taj proces bile su sadržane u dva pitanja: Hoće li cijela BiH ili samo njen dio (koji u tom slučaju) biti pripojen Srbiji? Može li se cijela Bosna ili samo njen dio (koji u tom slučaju) održati kao samostalna država. Mi generacija odrasla u BiH, navikli na višenacionalnost u svakodnevnom životu, zagovarali smo cjelovitu, demokratsku i multietničku Bosnu i Hercegovinu... i na kraju smo naravno izgubili.
 

U kojoj se ulozi osjećate prirodnije – spisateljskoj ili crtačkoj, jer zaokupljali ste se u jednom životnom razdoblju i time?

 
Ja to ovako kažem, postoji subjektivna i objektivna strana toga. Subjektivna: u nekom drugom životu i svijetu u kome bih mogao živjeti od mojih knjiga ja bih uglavnom pisao, jer mislim da sam dobar u tome i imam šta reći, ali bih ipak pomalo i crtao jer to volim i u tome uživam. Objektivna: došao sam u ovu zemlju kada mi je bilo 35 godina i naravno nisam poznavao ni jedne riječi švedskog jezika. Šest godina nakon toga počeo sam predavati na sveučilišnoj razini. Moja su predavanja jako posjećena i većina mojih studenata, a među njima ima i danas svjetski relevantnih filmskih umjetnika, nakon završenih studija održavaju kontakt sa mnom. Moguće da je ipak profesorska uloga u kojoj se nalazim zapravo ona koja je najprirodnija za mene.   
 

Znači veseli Vas predavati na göteborškom Sveučilištu...
 
Zapravo sam napustio Sveučiliste u Göteborgu jos 2010. i prešao na University West u gradu Trollhättan, udaljenom 70 kilometara, tako da svakodnevno vozarim. Uprkos tome uglavnom uživam u poslu, ja sam radoholik i najveći dio studenata to zna cijeniti. Mnoge od njih uspijevam "zaraziti" knjigama, filmovima, stripovima... Šta ima ljepše od toga?
 

Biste li mogli rekonstruirati što Vas je inicijalno privuklo stripu/karikaturi/animaciji?
 
Stripu me privukao, kao pretpostavljam i druge, jezik vizualnog pripovjedanja. Strip je temeljna forma svake vizualne naracije i u tom mediju su se formirala pravila gramatike i montaže koje će primijeniti svi drugi mlađi mediji, od filma do računalne igre.  
 

Koji Vam je strip u dječačkoj dobi prvi dopao ruku?
 
Bili su to stripovi koji su izlazili u "Malim novinama", prije svega Manningova verzija "Tarzana", a  bio je tu i jedan fantastično kvalitetan strip domaćih autora Alekse Mikića (scenarij) i Abdulaha Kozića (crtež) "Mali partizan".

Poslije sam naišao na Maurovićeve predratne stripove koje mi je otac kupio u jednoj antikvarnici na Baš Čaršiji, kasnije na "Plavi vjesnik", novosadsku "Panoramu" iz koje će se roditi "Stripoteka", beogradski "Politikin Zabavnik" koji je objavljivao kompletne stripove američkih klasikam kasnije će doći sarajevski "Strip Art", splitski "Cak", zagrebački "Zov"... zbog kojih sam zavolio francusko-belgijski strip. I tako...
 

Jeste li u djetinjstvu počeli crtati htijući imitirati nečiji crtež ili kako biste dokumentirali proživljeno?
 
Želio sam i crtati i pisati. Ja sam generacija stripa, jer strip je bio taj medij kroz koji smo upoznavali svijet. A strip se, iako je naravno dominatno vizualna forma, sastoji od teksta i slike.
 

Možete li se sjetiti što ste prvo nacrtali?
 
Sjećam se naravno. U onim plavim sveskama koje su nam u školi dali za domaće zadaće ja sam nacrtao i napisao strip o nekom sarajevskom vampiru. Čuvao sam to jako dugo, ali mi je sve u ratu nestalo zajedno s drugim stvarima.
 

Koliki je Vaš crtački staž?  
 
Recimo to ovako: Ja sam profesor i pisac koji voli crtanje i film. No, nemam ništa protiv ako me netko doživljava drugačije. Kao čovjek, kao znatiželjno ljudsko biće, veoma zainteresiran za animaciju kao medij u kojem su se po mom dubokom uvjerenju dogodile najvažnije stvari u umjetnosti druge polovice dvadesetog i petnaestak godina ovog stoljeća. Slučaj je htio da sam bio poznatiji (ako sam uopće bio poznat?) po nečemu što smatram više svojim hobijem nego profesijom. Budimo pošteni, ja nisam neki veliki crtač. Sve što je  dobro u mojim karikaturama, stripovima i filmovima bilo je vezano za "napisani" dio, ideju, priču, simbole, analizu… Jedno kratko vrijeme sam radio kao profesionalni strip-scenarist. Mislim da mi je to jako dobro išlo, ali sam nažalost taj posao dobio tokom 1990-tih kada su strip-industrija pod udarcem digitalizacije i novih medija kakvi su video-igre počela urušavati u temeljima i u toj branši nije više bilo moguće preživjeti.  
 

Utjecaji kojih crtača su bili razabirljivi u Vašem radu?
 
Kako rekoh, ta moja karijera u stripu vezana je uglavnom za osamdesete kada su se karikatura i satirični strip pokazali kao odlična forma da se izloži stav i komentira tada uzavrele političke prilike. Dok sam se aktivnije bavio time mislim da sam bio pod utjecajem autora okupljenih oko američkog magazina "Mad" i francuskog "Charlie Hebdoa".

Nažalost, ja danas praktički crtam samo vinjete kojima vizualiziram svoja predavanja i mnogo više energije ulažem u pisanje. Naše živote u najvećoj mjeri određuju okolnosti u kojima egzistiramo. Ja bih možda u nekom drugom životu i svijetu više uradio u oblasti stripa, u ovome mi to nije bilo suđeno.
 

Što biste rekli - odakle Vam umjetnički senzibilitet?  
 
Čovjek se ne rađa, čovjekom se eventualno postaje, ali samo uz ogromne napore volje. Zadatak i smisao umjetnosti je u tome da nas učini boljim ljudima. Pri tome, treba početi od samog sebe. Mislim da je pisanje i uopće bavljenje umjetnošću, interes za umjetnost, jedna od dviju stvari koje su me učinile boljim čovjekom nego bih to inače bio. Druga stvar su naravno moje mačke, ptice i druge životinje s kojima sam se družio i čija me je ljubav beskrajno oplemenila. Životinje su dio svijeta i u odnosu prema njima čovjek potvrđuje svoju ljudskost.


Stripovi koje biste spakirali za neku izolaciju?
 
Ponio bih stripove Huga Pratta, po mom sudu najvećeg genija stripa.
 

Koja je trenutna pozicija stripa i animacije u suvremenoj kulturi?
 
To su danas dvije različite priče. Animacije je prestala biti samo film, to je danas naprosto jedan od najvažnijih sredstava komunikacije koja svakodnevno nalazi novu i novu primjenu. Strip se međutim od masmedija pretvorio u elitnu izražajnu formu kojom se bavi i za koju je zaintesirana uža grupa ljubitelja baš kao što je to slučaj s poezijom, baletom ili lutkarstvom. Oslobođen komercijalnih zahtjeva kakvi uvijek pritišću masmedije strip je definitivno sazreo i ne treba nas stoga čuditi što su se neka velika remek-djela stripa pojavila unazad posljednjih dvadesetak godina.
 
 
I na kraju, s obzirom na vlastita traumatična iskustva, kakve Vas emocije i misli obuzimaju u pogledu aktualne izbjegličke drame?
 
Mislim da postoje dvije ikoničke predodžbe koje savršeno slikaju centralnu kontradikciju našeg vremena – masovna izbjeglička kataklizma i papa Franjo. Izbjeglice su slika onoga što kapitalizam kao dominantni društveni i civilizacijski model producira, grabežljivu i bešćutnu manjinu na jednoj strani i užasne patnje za milijarde na drugoj. Naprosto, ljudi razvijaju samo tehnologiju, ali ne i sebe same. Još je Schiller pisao da se društvena organizacija, država razvija u rasponu od najprimitivnije, kako je on to zvao, "prirodne" države gdje vladaju zakoni sebične grabeži pa do najsavršenije, "etičke" države, koja bi se zasnivala na moralnim načelima.

Izbjeglice nam ukazuju da se mi, bez obzira na tehnološko-tehnički napredak koji uglavnom koristimo da potlačimo i eliminiramo druga ljudska bića, nismo pomakli dalje od "prirodne" države i njenih kriterija. Papa Franjo nas svojim gromoglasnim porukama okuplja, pri čemu je zadnje što ga zanima jesmo li kršćani ili uopće religiozni, ono što ga zanima je naš odnos prema moralnim načelima koji su isti u svim religijama i u izvornom marksizmu, i upozorava na to da ljudi naprosto moraju pronaći neku humaniju alternativu organiziranja društva inače će nekoliko "berlusconija" u svom vlasništvu imati naše živote, našu pamet, budućnost i prošlost kao u kakvoj globalnoj "1984".

Ako ništa ne učinimo u konačnici će naša pojava na ovoj planeti i naša cjelokupna egzistencija kao vrste biti besmislena.
 

*Pročitajte ulomak iz romana Time Lapse Midhata Ajanovića čije je objavljivanje planirano za proljeće 2016.

– Rekorder –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –