Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 27.11.2017.

Senko Karuza : Prsa u prsa

“I sebi se cijelo vrijeme činimo kao da smo već odavno mrtvi”, piše Senko Karuza u svojoj najnovijoj zbirci otočkih zapisa pod nazivom Prsa u prsa, objavljenoj prošle godine u nakladi Meandarmedie. Ili: “kao da nismo i kao da nismo ni bili.” Da njegovi tekstovi donose vjernu sliku većine hrvatskih otoka, posebice manjih, između ostaloga podcrtavaju upravo ove rečenice. Slušala sam ih, s blagim varijacijama, na mnogima od njih.

Prsa u prsa Karuza Senko

Zbirka Prsa u prsa sadrži i zapise okupljene u prethodnoj knjizi, Kamara obscura (2010.), no tekstovi se formom i stilom bešavno nadovezuju jedni na druge, na standardnom jeziku začinjenom dijalektalnim izrazima i mjestimice pjevnijom sintaksom, u prvom licu množine i dalje tematizirajući otok. Ova motivska dosljednost u Karuzinoj književnoj produkciji traje već neko vrijeme, ostavljajući po strani bavljenje ljubavnim odnosima ili liričnije kadrove kakvih se, naprimjer, može naći u njegovoj prvoj knjizi Busbuskalai (1997.).

I ovu, dakle, knjigu, otvara tekst “Kamara obscura”, u kojem autor iznosi svoje literarne preokupacije i pripovjedačku poziciju te poziciju svijeta koji opisuje: nejasnu i neizvjesnu u odnosu na širu političku i ekonomsku klimu. Karuzini zapisi “škoj” uspostavljaju kao opreku “terrafermi”, Europi, Amerikama i Australijama, određujući ga, paradoksalno i ironično, i kao “prevrtljiv pakao” i siguran raj, kako za koga i kako kada, te sinonim za izoliranost – mjesto gdje je usamljenost oblik društvenosti.

“Kamara”, koja je istovremeno i prepoznatljiv otočki motiv, služi i kao neka vrsta narativnoga okvira i metode, podsjećajući na ciklus radova kubanskoameričkoga umjetnika Abelarda Morella pod nazivom Camera Obscura. Morell je, naime, fotografirao svjetlopise gradova i krajolika na zidovima i plohama raznih zatamnjenih soba, koje funkcioniraju kao provizorne camere obscure. Kod Karuze te su plohe ujedno i bijeli listovi bilježnice na kojima progovara “o jeziku koji ostaje bez tijela”, “o prostorima koji ostaju bez ljudi”; ispisuju se ondje slike i refleksije života na otoku: ribari prigovaranju i raspravljaju o europskim i ribljem fondu, turisti se, ljeti, lješkare na “štekatima”, zime su olakšanje ali i ponovno suočavanje s osamom. Ipak, tu otočku samoću pripovjedač-protagonist uspijeva kontekstualizirati i prebroditi kraćim putovanjima, uglavnom književnim i inim gostovanjima i, prije svega, samim činom pripovijedanja.

U svome egzotičnome “rezervatu”, otočani su fotografije u pokretu, živi “eksponati” na otoku-muzeju.

Kamara obscura Karuza Senko

Otok je, prema tome, slijed kadrova: za domaće podsjetnik na “završeni savršeni svijet” koji ih, uz upitnu budućnost, terorizira kao nepovratan ili nepostojeći ideal, za turiste to su prizori kakvog izvornog mediteranskog načina života, iskupljenog od šture banalnosti svojom “autentičnošću”. U svome egzotičnome “rezervatu”, otočani su fotografije u pokretu, živi “eksponati” na otoku-muzeju. Motiv “kamare”/kamere tako ne predstavlja samo narativno očište ili aktivan čin promatranja u koji se otočanin-pripovjedač uključuje u odnosu na sebe i “druge” već, istovremeno, i suprotstavljeno ili paralelno gledište: ono koje “drugi” zauzimaju prema otočanima.

Tekst “Starci i more”, naprimjer, govori o izvjesnim Englezima pristiglima na otok, koji snimaju film o “tradicionalnoj otočkoj obitelji” – navodnom iskonskom, maltene brandiranom životu. “Okrenuli su kameru prema nama”, piše Karuza, ali i napisali scenarij. Turisti, filmaši, ali i raznorazni propovjednici održivoga razvoja, dolaze na otok “gledat i zamišljat”, i dalo bi se, kaže ironično na drugome mjestu, sasvim lijepo živjeti od naplaćivanja tih pogleda, od uprizorivanja tradicije na zahtjev. U ovakvim slučajevima “kamara obscura” postaje crna kutija s rupama za gledanje, postavljena na nekom prometnom sajmištu, nudeći nostalgičarima i znatiželjnicima pogled na “Mediteran kakav je nekad bio”. Nelagoda koja pred time prožima Karuzine protagoniste čita se i kao zagovaranje insajderskoga govora o otoku. U kamaru se, stoga, ponekad zatvara i da se ne bi vidjelo ili bilo viđenim.

A prema tim “drugima” – “fureštima” – boduli se odnose s čuđenjem, većom ili manjom iritacijom, često i kao prema djeci koja se tek uče životu, starateljski i suosjećajno. No, određeno gostoprimstvo prevladava. U Mediteranskom brevijaru (1991.), Predrag Matvejević ovu specifičnu otočku dobrodošlicu prema “drugima” pojašnjava shvaćanjem otočana da su i oni “drugi” čim se s otoka otisnu. Matvejević napominje i da je “čekanje (...) obilježje njihova vremena”, beskrajnog i strašno sporog, reći će Karuza koji otočku vremensku crtu dijeli na dva dijela: vrijeme prije čekanja i vrijeme čekanja, eru prije i poslije apartmana. Vrijeme se reciklira, budućnost je “ponovljena prošlost”, zaključuje Matvejević; osim, naravno, kada ona to nije.

Uhvativši se u koštac s otočkim vremenom jezikom i simbolikom fotografije i filma, Karuza naglašava problematiku ispražnjivanja sadašnjega trenutka, odnosno tekuće stvarnosti, da bi se naselila digitalna trajnost. Ne samo da turisti, primjerice, fotografiraju ili snimaju otočane, već i sami sebe vječito “slikaju za posli”. Čak toliko da je moguće jedna od novih inačica turizma, kakva se opisuje u tekstu “Virtualni otok”, ona koja bi im omogućavala uz pomoć gumenih avatara virtualno posjećivati otok iz udobnosti svoga doma, oslanjajući se isključivo na fotografske zapise. A jer će otok možda jednoga dana zaista i živjeti samo ljeti, za trajanja turističke sezone, piše Karuza, i sami bi otočani, u konačnici, mogli pribjeći ovakvim rješenjima: izradit će sve kojih nema i ostaviti ih ondje zimi da provjetravaju kuće. “Kad se liti vratimo, zatvorimo ih u konobu da nam ne smetaju, a mi možemo gledat slike i filmove o tome kako nam je bilo.” Nešto vrlo slično čitamo i u Calvinovoj kratkoj priči “Pustolovina jednog fotografa”, iz zbirke Gli amori difficili (Teške ljubavi, 1970.), u kojoj se slučajni fotograf Antonino ispočetka žali na, čini se, svačiju kompulzivnu potrebu za fotografski ovjerenim i fotogeničnim životom.

Virtualnima se čine i stranci, novi vlasnici brojnih građevinskih parcela, vikendica, preostalih vinograda ili maslinika, koji se pojavljuju sporadično, najčešće ljeti, tu i tamo tražeći od otočana da ih mobitelskim slikama informiraju o stanju njihova vlasništva.

Komiža, stara razglednica

Je li fotografija i nužnost zbog toga što su razni oblici virtualnosti usađeni u mnoge aspekte otoka? Praktički su virtualni, i često mnogobrojni, i vlasnici sada praznih kuća, oni koji su odavno napustili škoj u potrazi za sigurnijom egzistencijom, umrli ili ih se više nigdje ne može naći. Virtualnima se čine i stranci, novi vlasnici brojnih građevinskih parcela, vikendica, preostalih vinograda ili maslinika, koji se pojavljuju sporadično, najčešće ljeti, tu i tamo tražeći od otočana da ih mobitelskim slikama informiraju o stanju njihova vlasništva. Izražen binarnim numeričkim kodom, otok tako opstaje – i nestaje – u nekom svom međuprostoru i vremenu. Leži li neka vrsta njegova spasa u činjeničnosti fotografije? Ili, pak, pisanja?

U zapisu “Tajno oružje” Karuza progovara upravo o tome – o stvaranju “imperija u sjećanju”, o važnosti da se sačuva ta slika, kako kaže, “koju je nemoguće registrirati bilo kojim aparatom”. Jer, fotografsko bilježenje nečega kao dokaz da postoji, ili radi možebitnog očuvanja na životu, pobija svoju svrhu. “Fotografirana stvarnost odmah poprima (...) komemorativnu kvalitetu”, kaže Calvinov Antonino, “čak i ako je slika nastala prekjučer. A život koji živite da biste ga fotografirali već je, otpočetka, komemoracija samoga sebe.” Kako bilo, i Antonino i Karuza, svaki svojim medijem, zaključuju da se ovime mogu najbolje pozabaviti – Calvinovim riječima – “unutar crne kutije”. I jedan i drugi također su osobito fascinirani starinskim fotografskim portretima kakvi na otoku obično vise iznad dugovječnih bračnih kreveta, ustvari sigurnošću i strukturom, ako ponekad i opresivnom, koja izbija iz pomno zauzetih poza. Osjećaj stabilnosti i kontinuiteta, ili njihove mogućnosti, Karuzinim protagonistima ulijeva i sam krevet ispod slike. (“Biti rođen i umrijeti u istome krevetu narativna je pjesma,” kaže američka spisateljica Barbara Grizzuti Harrison u svome putopisu-memoaru Italian Days (Talijanski dani, 1989.)

Teško mi je reći : Sabrane priče Karuza Senko

U zapisu “Nestanak”, “nono”, koji jedva da se ikada maknuo s otoka, bolestan leži na jednom takvom krevetu, sazivajući članove obitelji da bi ih “gledao” kao da su glumci. Na kraju teksta, bunovan “nono” i pripovjedač raspravljaju o tome tko je u određenome trenutku zapravo bio u “kamari” – “nono” ili on. Ova kratka razmjena može se prevesti i kao pitanje o tome koja generacija više ili bolje postoji na otoku, čija je perspektiva, na ovaj ili onaj način, validnija, istrajnija, i kojoj od njih pripada naratorska pozicija u “kamari”. U zapisu “Muzej”, ovaj puta buntovan “nono” izrezivat će jastoge i ribe iz časopisa, želeći ih plastificirati i podijeliti  ribarima i restoranima da se vidi kakve je ribe nekada bilo na otoku. Pripovjedač to zove pokušajem “plastifikacije povijesti”, dodajući da se prijašnji život na otoku, ako ikako, i ne može prikazati nego u slikama.

Ali, ako i umiru ili su već mrtvi, primjećuje pripovjedač s istančanim njuhom za tragikomično, otočani i umiru od smijeha. Lomi se kruh na brojnim (posljednjim?) ručkovima i večerama, uživa u “šalši” ili “friganim girama”, mrmlja katolička psovka. Zbog samoga tempa tekstova, koji se doimaju kao galopirajući tok misli koji je tek okrznuo papir, dosjetljivosti i anegdotalnosti te stalnoga vraćanja fokusa na mikro-epizode, otočko se neodređeno stanje tranzicije tako pretvara u punokrvnu i samodostatnu aktivnost. Samim time i prestaje biti išta drugo. Uz tehničku dotjeranost koja svejedno ostavlja dojam spontanosti, upravo ovakav pristup temi otoka čini Karuzu zanimljivim i važnim autorom. Zapisi svijeta koji se mijenja ili iščezava, ovi tekstovi kao da žele reći da se može inzistirati na životu i nakon što se svojevrsna smrt već dogodila.
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Senko Karuza

Prsa u prsa

  • Meandarmedia 11/2016.
  • 278 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533341231
  • Cijena 119.00 kn

Knjiga 'Prsa u prsa' Senka Karuze pouzdan je vodič kroz naplavine i događaje 'koji su stizali na otok i uporno ga ostavljali osamljenim'. Riječ je o knjizi zaokruženih priča, eseja, o literarnoj igri složenoj od prostora i prolaznosti. Vremena koje definitivno nestaje i koje tek u tragovima zatječemo, kao što zatječemo i sebe: na trajektu, u moru.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –