Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 09.10.2015.

Amos Oz i Fania Oz-Salzberger : Židovi i riječi

Židovi i riječi

Židovi i riječi Oz Amos, Oz-Salzberger Fania

Kad se 16. studenog 1532. kralj Inka Atahualpa pojavio s golemom vojskom od 80.000 ratnika pred Pizarrom i njegovih 168 španjolskih vojnika, konkvistador je pred velikog kralja poslao fratra. Vicente de Valverde je prišao kraljevskoj nosiljci s križem u jednoj ruci i Biblijom u drugoj, tražeći od Atahualpe da se pokloni Njegovom Veličanstvu kralju Španjolske te Gospodinu Isusu Kristu.

"Ja sam božji svećenik i kršćane poučavam božjim stvarima, a tako sam došao i tebe poučiti. Ono što poučavam je ono što nam Bog kaže u ovoj knjizi", rekao je fratar pokazujući Bibliju.

Atahualpa je zatražio ponuđeni predmet. Pokušao je otvoriti knjigu, lupivši fratra po ruci kada mu je pokušao pomoći. Zatim ju je sam otvorio, i razočaran njenim tiskanim sadržajem odbacio pet-šest koraka od sebe. Fratar se vratio Pizzaru vičući – "Taj tiranin je bacio na tlo moju knjigu svetog zakona… Razrješujem vas grijeha, napadnite ga!" Do noći tog 16. studenog španjolski su arkebuziri i konjanici pokosili 7000 indijanskih ratnika, zarobivši Atahualpu, kojeg su sljedećih osam mjeseci držali u zarobljeništvu; sve dok nije stigla golema otkupnina u zlatu.

Pizarrov prepad na Inke iz 1532., između mnogih ostalih konotacija dramatičan je susret civilizacije knjige i neknjiške civilizacije. Signal za emotivnu mobilizaciju kršćana i napad na Inke bio je Atahualpino odbacivanje knjige. U abrahamovskim religijama, židovstvu, kršćanstvu i islamu, ništa nije svetije od ukoričene i otisnute božje riječi. Knjiga jest Bog. A svetogrđe spram knjige najbrutalnije se kažnjava. Nitko to nije tako osjetio na svojoj koži kao Atahualpina vojska. I nigdje religijska simbolika knjige nije bila tako snažno demonstrirana kao u Pizzarovom pokolju Inka.


Svetost knjige među abrahamovskim religijama potječe od judaizma. Židovi se često nazivaju "narodom Knjige". U svom eseju "Židovi i riječi" Amos Oz i njegova kći Fania Oz-Salzberger navode kako taj naziv dolazi iz Kur'ana i odnosi se na religije koje se temelje na Bibliji; judaizam, kršćanstvo, te islam koji proizlazi iz prethodne dvije vjere. Romanopisac Oz i povjesničarka Oz-Salzerberg u "Židovima i riječima" ne tematiziraju status knjige kod kršćana i muslimana, niti što se toga tiče knjigu kao simbol međuvjerske ili među civilizacijske netrpeljivosti. Njihovo polazište u "Židovima i riječima" jest utjecaj knjige na kulturu Židova.

"Veličina starog Izraela nije stvar gradova i kraljeva. Vrlo je moguće da je materijalni život ondje bio surov, građevine kojekako sklepane, a način odijevanja primitivan. Vrlo je moguće da je Salomonova veličanstvena palača bila traljava nastamba, puka izmišljotina ili bajka. Iskreno, stara židovska arhitektura nije nešto čime se najviše dičimo… Ali tekstovi su sjajni poput palača." Ova teza o tekstu, kao najblistavijoj ostavštini židovske civilizacije, dvaput se navodi u knjizi.

Sveti tekstovi jednako strastveno kao i kod Židova prenose se i kod kršćana i muslimana. Ali tu je i jedna važna razlika. Židovski nauk dopušta intelektualne rasprave, potiče intelektualnu radoznalost, suprotstavljanje učitelju, pa čak i izazivanje i problematiziranje samog Boga.

Ono što u bitnome određuje židovsku kulturu i civilizaciju jest generacijsko prenošenje pisane baštine. Oz i Oz ne vide biološko porijeklo koje bi potjecalo od galilejskih Židova rimskog doba ("u našim venama suviše je krvi obraćenika i neprijatelja, uključujući legendarne Hazare i Kozake"). Međutim neko porijeklo postoji, i ono je "načinjeno od riječi". Jedna od nevjerojatnih konstanti židovske povijesti jest da se od svakog dječaka zahtijevalo da ide u školu od tri do trinaest godina. Desetogodišnja škola bila je obavezna za svu mušku djecu bez obzira na stalež, porijeklo i sredstva. Na taj način prenosili su se sveti tekstovi, ali i općenito obrazovanje, kult knjige i učenja, kult učitelja i učenika.

Taj lanac koji se proteže od duboke prošlosti Oz i Oz promatraju u neprekinutom nizu sve do moderne povijesti, do Heinea i Freuda, Marxa i braće Marx, Einsteina i Arendt, Hermanna Cohena i Derride. I to ne samo zato jer su bili židovskog podrijetla – "nego i zato što su ti mislioci i umjetnici očigledno nosili duboki tekstualni biljeg koji je bio nedvojbeno židovski".

Sveti tekstovi jednako strastveno kao i kod Židova prenose se i kod kršćana i muslimana. Ali tu je i jedna važna razlika. Židovski nauk dopušta intelektualne rasprave, potiče intelektualnu radoznalost, suprotstavljanje učitelju, pa čak i izazivanje i problematiziranje samog Boga. Židovska hucpa (gdje dvojica nestručnjaka presuđuju o novčanim razmiricama) u središtu je židovske intelektualne drskosti, polemičnosti, i ideje da se Boga izbaci iz intelektualnih rasprava: baš kao što to poučava talmudska priča o Ahnajevoj peći.

Uz intelektualnu drskost ide i humor. Oz i Oz primjećuju da se tri tisuće godina nevolja izložile Mojsija i njegovog Boga svakojakom zadirkivanju. Sklonost humoru vidljiva je na svim razinama kulture i društva. Premijerka Golda Meir svojedobno se čudila kako je Mojsije nakon četrdeset godina u pustinji Židove uspio dovesti u jedino mjesto na Bliskom istoku gdje nema nafte!

Naravno, svaka priča o porijeklu je sklizak teren. Autori sebe predstavljaju kroz dvostruku zamjenicu "mi". "Mi" smo otac i kći; ali "mi" smo i Židovi. Ozovi priznaju da im je šačica starih Atenjana više prirasla srcu od većine biblijskih Židova, no usprkos tomu svoj "mi" identitet, i naraciju u prvom licu, temelje na uobičajenim civilizacijsko-kulturno-vjersko-nacionalnim konstruktima. Dakako, suludo je učenje poistovjetiti sa židovskom civilizacijom. Kult učenja vidljiv je od Dalekog istoka do Zapadne civilizacije. Ne treba se biti Židov da bi se propitivao svijet. I drugi mogu biti "Židovi" ako se posvete tekstovima, i čitaju tekstove na određeni način.

Ali čini se, za Ozove Židovi su Židovi gotovo bez iznimke, uključujući i Isusa, Josipa Flavija i Spinozu, koji su raskinuli s lancem rabinske učenosti, "ali tek nakon što je ona ostavila na njima određeni trag". Ekskluzivnost krvi naizgled kao da je zamijenjena ekskluzivnošću teksta.

Na kraju sam Amon Oz razrješuje to pitanje "porijekla" i kolektivističke "mi" zajednice, te ekskluzivnosti teksta. Kao ugledni pisac, ne samo književna već i politička i civilizacijska veličina, on se bezbroj puta pozicionirao u ulozi otpadnika, "pastorka ili nelojalnog i neposlušnog sina". Ali i kao takav, sekularni Židov okrenut zapadnom individualizmu i racionalizmu, on ima pravo na židovsku baštinu, na "mi" zamjenicu. Dakle, tekst nije privilegija temeljena na lojalnosti kolektivističkoj ortodoksiji, već opće pravo. Ne nasljeđe krvi, već baština civilizacije. U tom ključu kolektivistička zamjenica "mi" gubi svoju odbojnost, baš kao što ju gubi i politički konstrukt "porijekla". Ulaženje u židovsku tradiciju teksta ukazuje na nešto drugo.

Knjiga Ozovih nije Pizzarova Knjiga. Knjiga Ozovih je Knjiga učenja i slobodoumnosti. Pizzarova Knjiga je Knjiga nesnošljivosti i vjerske isključivosti. Posrijedi je kult "jedne knjige", vidljiv i danas kod sva tri "naroda knjige". Ozovi pak ukazuju na kult Knjige, koji kroz učenje i intelektualnu radoznalost postaje zametak kulta knjižnice; knjiga kao takvih.

Posrijedi je lauda prosvjetiteljstvu, racionalizmu i individualizmu, ispričana iz jednog posve neočekivanog kuta – židovske tradicije prenošenja teksta.

Amos Oz Fania Oz-Salzberger

Židovi i riječi

  • Prijevod: Marko Gregorić
  • Fraktura 06/2015.
  • 272 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532666335
  • Cijena 149.00 kn

Romanopisac Amos Oz i povjesničarka Fania Oz-Salzberger putuju s jednoga kraja židovske povijesti na drugi pokušavajući objasniti esencijalni odnos Židova i riječi. U mješavini pripovijedanja i učenjaštva, razgovora i prepirke otac i kći pričaju priče koje stoje u pozadini najtrajnijih imena, uzrečica, debata, tekstova i dosjetki judaizma.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –