Astrid Lindgren : Ratni dnevnici 1939-1945.
Ratni dnevnici 1939-1945.
Ratni dnevnici Astrid Lindgren iskrsnuli su onako kako se u Božićnim bajkama pojavljuju napuštena djeca: u pletenoj košari za rublje. Jedanest godina nakon smrti autorice „Pipi Duge Čarape“ u stanu Astrid Lindgren u središtu Stockholma pronađeno je 17 ispisanih bilježnica, punih izrezaka iz novina i pisama. Prvi zapis u dnevniku imao je datum 1. rujan 1939., a posljednji Stara godina 1945. Od početka Drugog svjetskog rata u Europi pa do kraja posljednje godine rata 32-godišnja supruga i majka dvoje djece vodila je svoje „ratne dnevnike“, lijepeći u njima Hitlerove govore, ispisujući vijesti koje su s europskih, afričkih i azijskih ratišta dolazile do neutralne Švedske.
Tokom rata Astrid Lindgren je radila na čitanju i cenzuri pošte koja je stizala u Švedsku i odlazila iz zemlje, pa je uz vijesti iz novina raspolagala i nekim tajnim informacijama. No zanimljivost dnevnika nije u uvidu koji je imala u osobnu korespodenciju Židova prebjeglih iz Danske ili njemačkih vojnika oženjenih za Šveđanke. Nije niti u bilježenju samih ratnih događaja i ratnom press clipingu. Nominalno, ovo su dnevnici pisani s ciljem praćenja ratnih događaja, no zapravo najzanimljiviji su kao case study prirode dnevničkog ispisivanja. Naravi dnevnika.
U prvim zapisima Astrid Lindgren prati tijek rata. Ali uz bilježenje povijesti tu su i bilješke o zbivanjima u obitelji. U zapisu od 2. rujna 1939. piše kako je suprug Sture pozvan da se javi u vojsku, i kako je zbog toga u parku jedva suzdržavala suze dok se kći Karin spuštala na toboganu. U zapisu od 4. rujna pak navodi kako je u kuhinji napravila malo skladište s 2 kg šećera, 1 kg šećera u kocki, 3 kg riže, 1 kg krumpirova brašna, 1 ½ kg kave u raznim limenkama, 2 kg tekućeg sapuna, 5 kutija kakaa, i slično.
Uopće, uz zbivanja na frontovima dnevničarka najviše prostora posvećuje prehrani obitelji. Uz svaki rođendan, svaki Božić, detaljno navodi što se sve kuhalo, što je sve bilo na stolu. Namjera je dočarati „ratni meni“, usporediti ovogodišnje i prošlogodišnje menije s onim budućima. Ali ono što uistinu upada u oči jest redukcija privatnog života kojom ti zapisi vrište. Lindgren nabraja poklone koje su djeca dobila za rođendane, ispisuje beskrajne menije, spominje muževljevu karijeru, selidbu u veći stan, dječje bolesti, školske ocjene... Dnevnik prave male ženice, omeđene stanom-mužem-djecom-kuhinjom-školom. I gotovo nigdje ni retka o njoj, o njenoj intimi, o onome što se uistinu događa.
Na jednom mjestu tek spominje kako je „bila ljuta na Sturea iz uobičajenog razloga“, kako je skočila na bicikl i provela poslijepodne s prijateljicama. Ali ništa ne saznajemo zašto se naljutila na muža, što su to „uobičajeni razlozi“, o čemu je pričala s prijateljicama. Važnije joj od toga da je napravila jetrenu paštetu, da su jeli janjeće odreske, i takve kriptične banalnosti, tobože važne kao slika prehrane i opskrbe u zemlji tokom rata. Uglavnom, sve je vrijedno zapisivanja, i komentari o vremenu i rođendanski meniji, osim onoga što je uistinu vrijedno za zapisivanje. I svi ostaju nijemi u dnevniku: uključujući i nju samu. Prava amputacija intime... do trenutka dok u zapisu iz 1944. ne napiše kako je plakala u salatu koju je pripremala za Božić.
Očito, namjera je bila voditi specijalistički, usko definirani dnevnik. Ali isto je tako očito da dnevnik, već po svojoj prirodi ne može isključiti provalu privatnog i intimnog u prostor teksta. Sve do ljeta 1944. ono privatno i intimno bilo je svedeno na banalnosti. A onda 19. srpnja Astrid Lindgren piše: „Krv teče, ljudi ostaju osakaćeni, zlo i očaj posvuda. A ja ne obraćam pažnju… Obično uvijek pišem što se dogodilo u posljednje vrijeme. Sada mogu samo napisati: u mom životu dogodio se potres, a ja sjedim ovdje i smrzavam se.“
Nema objašnjenja o kakvom se „potresu“ radi. U kolovozu tek pišući gdje su djeca uz muževljevo ime stavlja upitnik. Nije ju briga za atentat na Hitlera. Turski prekid s Njemačkom i najavu raspada Trećeg Reicha uspoređuje s njenim raspadom. A krajem mjeseca uz izrezak iz novina o jednom gospodinu (u kojem je Stureova slika) zapisuje: „Original je zastranio. A ja ne znam što bih.“ Nešto jasniji zapis pojavljuje se tek krajem studenog u bolno jednostavnoj rečenici „Sture nije kod kuće, daleko je od kuće“… Nakon toga slijedi božićno plakanje u salatu.
Nominalno, ovo su dnevnici pisani s ciljem praćenja ratnih događaja, no zapravo najzanimljiviji su kao case study prirode dnevničkog ispisivanja. Naravi dnevnika.
Koliko se može rezimirati, tijekom 1944. Lindgren je ostala sama s djecom. Ta obiteljska drama provalila je u „Ratne dnevnike“ bez kucanja, izbivši i vrata i štokove. Ustručava se eksplicirati događaj, povjeriti dnevniku svoje probleme. Ali istovremeno ne može ih niti izostaviti. Kao što u posljednjem zapisu uz završetak rata ne izostavlja ni obiteljski happyend u rečenici „… Sture pak puno vremena provodi kod kuće.“
Znamo što je dnevnik: narativizacija, selekcija i fikcionalizacija zapisničarove svakodnevice. No ovdje ne pratimo narativne strategije autorice, već ponašanje dnevnika. Autoričina strategija su bili ratni dnevnici s minimalnim uplivom narativnog i privatnog. Dnevnik se ponašao potpuno drugačije. Iskoristio je prvu priliku da autoričin koncept preokrene na glavu. I to je ono najupečatljivije u „Ratnim dnevnicima“. Povijesna vrijednost zapisa je minimalna. Nije mnogo veća niti biografska vrijednost dnevnika. Ali upravo je fenomenalno kako dnevnik preuzima autoricu, kako ispisuje samog sebe. Jer jasno je. Nije namjera Astrid Lindgren bila pisati o suprugu, već o Hitleru. No onoga trenutka kad su se u domu Lindgrenovih pojavili bračni problemi Hitler je out, povijesna zbivanja postaju sekundarna, a dnevnik postaje prijateljica za povjeravanje, usamljeno stablo u čiju rupu na kori šapćemo svoje tajne.
Uglavnom, zanimljiv, donekle i potresan primjer dnevnika kao teksta intime, po svojoj prirodi najbližeg poeziji.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Ratni dnevnici 1939-1945.
- Prijevod: Željka Černok
- Disput 11/2017.
- 136 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789532603040
Godine 2013. u jednoj pletenoj košari za rublje u stanu Astrid Lindgren (1907-2002), autorice 'Pipi Duge Čarape', pronađeno je 17 ispisanih bilježnica punih izrezanih članaka iz novina i pisama. Bili su to dnevnici koje je Astrid vodila od 1939. do 1945. godine. Knjiga je autentičan dokument tog vremena koji detaljno prikazuje švedsku svakodnevicu (srednje klase), život u neutralnoj Švedskoj dok je ostatak svijeta u ratu.