Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 07.04.2014.

César Aira : Otkrio sam da sam pisac samo kad pišem

O njemu se priča, o njemu se piše, njega se prevodi. César Aira (Coronel Pringles, Argentina, 1949.) južnoamerički je autor za kojega je Roberto Bolaño rekao: Jednom pročitavši Airu, želite ga neprestano čitati. Dosad je objavio više od osamdeset djela, a njegovi romani, knjige pripovjedaka i eseja prevedeni su na više svjetskih jezika. Od 1967. živi u Buenos Airesu, gdje je predavao na sveučilištima (Rimbauda i Mallarméa) te uređivao i prevodio knjige s francuskog i engleskog.

Uz činjenicu da mu se po nekim internetskim književnim kuloarima ime spominje u kontekstu budućih osvajača Nobelove nagrade, Aira je iznimno pristupačan čovjek koji je za svega nekoliko sati nakon što sam mu poslao mail odgovorio kako pristaje na razgovor, te mi uz pozdrav poslao poljupce, ali se i odmah duhovito ogradio napomenuvši kako će, u slučaju da sam muško, stisak ruke biti dovoljan.

Ne mareći za četiri vremenske zone među nama, razgovarali smo o Airinoj književnosti, kafićima Buenos Airesa, pogledu kroz prozor piščeve radne sobe i svim ljepotama koncentriranima u slobodi pisanja.

I ovaj put beskrajno hvala vrijednoj prevoditeljici Vedrani Lovrinović bez čije nesebične pomoći (prijevoda sa španjolskoga) intervju s Césarom Airom (kao ni onaj prethodni koji je prevela s katalonskoga, s Jaumeom Cabréom) na hrvatskom ne bismo čitali.

 

Sezame otvori se

 
Marijo Glavaš: Napisali ste dosad više od 80 knjiga. Do mnogih od njih jako je teško doći, tiskale su ih malene izdavačke kuće, u maloj nakladi, na način kako nastaje književnost u underground kulturi. Da li je riječ o svojevrsnoj subverziji?

César Aira: Nije bilo ideološke namjere, okolnosti su jednostavno bile takve. Kada sam počeo objavljivati, mali neovisni izdavači su bili jedini spremni objavljivati bizarne knjige poput mojih. I dalje sam im vjeran jer su jedini koji danas prihvaćaju tako kratke knjige. Osim toga, tako se osiguravam od publiciteta te da knjige neće biti izložene u svim knjižnicama. Manji je pritisak i tako se ne moram brinuti da to moram napraviti dobro. Ako je ono najbolje što književnost pruža sloboda, onda se mora početi oslobađati od pretjerane potrebe za kvalitetom.

Dakle, vaše su knjige još uvijek bizarne i kratke, surađujete s istim malim izdavačima - što se promijenilo tijekom posljednjih 40 godina, koliko pišete? Da li ste pronašli i uživate u slobodi u književnosti, ili ste i dalje, sa svakom novom knjigom koju napišete, u potrazi za konačnom književnom slobodom?

Konačna i definitivna slobodna bi bila terminološka kontradikcija. Kada bih si postavio granicu iznad koje se ne može napredovati, ne bih bio tako slobodan. Nastojim smišljati nove slobode i oslobađati se starih. No, ne želim da to zvuči filozofski ili mistično. Nije programatski. Sloboda je prirodno stanje umjetničkog djelovanja.

Kada naiđem na zapreku tijekom pisanja i ne znam kako bih nastavio, kažem si: „Mogu napraviti što god poželim, ništa nisam obvezan, pa čak ni da to dobro napravim". To je „Sezame otvori se" stvaranja.

Da li je ova čarobna spoznaja koja je rastvorila vrata kreativnosti nešto što ste dokučili s protokom vremena, nešto što je došlo s iskustvom?

Sve što mi pisci znamo o našem zanimaju naučili smo iz iskustva. Ne postoje priručnici, a učiteljima se ne smije vjerovati. Naš posao je pretjerano individualan, sastoji se od intimnih dijelova naših osobnosti, tako da moramo sve naučiti sami. I uvijek će postojati sumnja o tome jesmo li naučili, ili nismo. Ali to je produktivna sumnja koja nas tjera da probamo nove putove te da se ne zadovoljavamo onim što smo već napravili.

 

Održiva intenzivnost pisanja

 
Čitatelji u Hrvatskoj imaju priliku upoznati Vas i Vaše pismo putem dviju Vaših knjiga koje su dosad prevedene na hrvatski: "Varamo" (2013.) i svježe objavljeni "Duhovi" (2014.). Dojam je, i vjerujem kako nisam jedini koji je pod njim, da iza očuđujućih priča koje stvarate postoji književni ritual u kojem istinski uživate. Možete li molim Vas reći više o svom načinu pisanja i kako odabirete teme za sljedeću stvar koju će te napisati?

Otkrio sam da sam pisac samo kad pišem. Ako želim smisliti argument, scenu, lik, ništa mi ne pada na pamet. Međutim, kada sam s olovkom u ruci, ideje mi dolaze same. I ne samo da dolaze, nego se povezuju jedna s drugom i tako oblikuju priče koje prizivaju nešto iz mog života. Kada govorim o olovci, ne koristim metaforu. Za mene nema drugog pisanja osim ručnog, što u mom slučaju uključuje dobre papire i odlične olovke napunjene najboljom crnom tintom. Pripremam se da napravim crtež i tek onda mogu pisati.

Pisci (poput Alice Munro ili Philipa Rotha) koji u određenoj dobi prestanu pisati, mislim da to mogu napraviti zato što su pisali na pisaćem stroju (i nakon toga na računalu) te su stoga odvajali razmišljanje i pisanje. Mi ljudi nalivpera ne možemo napustiti pisanje jer je ono naš način razmišljanja.

Pišete li svaki dan?

Da, svaki dan, ili skoro svaki. Kao što sam vam već rekao, ne moram čekati inspiraciju ili ideje. Dovoljno mi je vježbati kaligrafiju. Ali nikad ne pišem puno odjednom, najviše sat vremena što odgovara jednoj stranici. Tražim intenzivnost pisanja koja se ne može održati više od jedne stranice dnevno.

Kako je moguće da svaki dan napišete jednu stranicu, ne vraćate se unatrag da biste pregledali napisano, ispravili pogreške i napravili izmjene, a opet na kraju dobijete nešto kao Varamo, roman u kojem se svi komadići slažu, koji ima glavu i rep i čitavo tijelo? Kako biste nekome tko nikad nije pokušao pisati, pa čak ni ispričati priču, opisali čaroliju koja se događa tijekom čina pisanja?

Varamo piše svoju pjesmu stavljajući jedan za drugim napisane papire koji su se tijekom dana nagomilali u njegovim džepovima. Ja svoje romane pišem stavljajući jednu za drugom stranice koje sam napisao u posljednja četiri ili tri mjeseca. Cjelina se izgradi sama od sebe. Autor mora zatvoriti oči i imati povjerenja. Ako se previše uključi, ako pokuša strogo kontrolirati, dobit će nešto konvencionalno i banalno. Naši životi su također nizovi nepovezanih i kontradiktornih činjenica koji završavaju oblikovajući harmoničnu figuru, u dobru ili u zlu. Mislim da je početnička pogreška htjeti ispričati priču. Dobre priče su one koje se rugaju našim pokušajima i nastaju nehotice, slučajnim susretom kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje.

Obećanja Buenos Airesa

 
Kakav je bio Vaš život? Da li je bilo slučajnih susreta kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje?

Moj život bio je utjelovljenje poziva. Imao sam veliku sreće da sam imao "poziv", oduvijek sam znao da ću biti pisac i ništa drugo. I bi tako. I to jest sretan poziv jer mu sve služi, svo iskustvo, čitanje, slučajnost, susreti, pa čak i nebitne stvari koje prije ili kasnije također posluže za pisanje. Zahvaljujući tome, vrijeme je bilo uz mene, kao saveznik i dobavljač. Osloboditi se destruktivne agresije vremena je jedan od uvjeta za postati umjetnikom. (Počeo sam filozofirati, a to ne volim. Vraćajmo se na zemlju.)

Živite u Buenos Airesu. Kakvim biste opisali svoj grad? Da li je dobro mjesto za život (za pisca)?

Kao što je mnogim mladima iz provincije, tako je i meni Buenos Aires bio obećanje biblioteka, kina, umjetničkih galerija, kazališta, glazbe... To obećanje se ispunilo i do danas je neosporno. Dapače, obogatilo se. Veliki gradovi imaju tu prednost da uvijek kriju nepoznatu ulicu ili trg koji jednog dana možeš otkriti i osjećati se kao putnik. A Buenos Aires je grad kafića, gdje svaki dan mogu u drugom sjesti i pisati. Ne mogu pisati zatvoren u kući. Moram podići pogled i vidjeti kako prolaze ljudi, automobili, oblaci. Ne bih mogao pisati u gradu bez kafića. Također ima tu prednost da je ravan što ga čini idealnim za bicikl, još jednu moju strast. Ponekad sam mu bio nevjeran s Parizom, Riom, Berlinom, ali za mene je Buenos Aires konačan. Potpisujem pitanje koje si je Borges postavljao: "Kako je moguće živjeti u nekom mjestu koje nije Buenos Aires?

Dvije Vaše knjige koje su objavljene u Hrvatskoj, "Varamo" i "Duhovi", obje imaju stotinjak stranica - e sad, ako svaki dan pišete u nekom drugom kafiću, a dnevno napišete jednu ručno ispisanu stranicu - pa, to znači da su "Varamo" i "Duhovi" nastajali na više od (bit ću skroman) 50 različitih mjesta! Prepoznaju li Vas ljudi u Buenos Airesu dok sjedite u kafiću i pišete, govore li: "vidi, eno onaj ozbiljni/sretni/ludi pisac"?

Držao sam se anonimnosti najviše što sam mogao. Najvažnije je, stoga, bilo ne pojavljivati se na televiziji i to nikad nisam napravio. Moja fotografija se ponekad pojavi u časopisima, ali samo u prilozima za kulturu koje nitko ne čita. Čak i tako me ponekad netko prepozna. Naučio sam uočiti te poglede prepoznavanja. Srećom, ljudi su plahi i skoro mi se nikad ne obrate.

Pisac ne bi trebao očekivati pljesak, pa čak ni pohvale. Njegova veza s čitateljima je daleka i tiha. Jedina utjeha za pisca je moći nastaviti pisati.

Kažete da u Vašoj zemlji ima mjesta za književnost u novinama i na televiziji. Općenito govoreći, koliko je književnost važna u Argentini?

Kao što je Comte de Lautréamont govorio: "ima veliku ništavnu važnost". Književnost je igra koju prakticira manjinska elita. Rekao bih da je bitna jednoj od deset tisuća osoba. No, od 40 milijuna stanovnika koliko ima Argentina to znači da postoji četiri tisuće zainteresiranih za književnost, što nije malo. Stoga mislim da nema razloga za žaljenje. Koliko više manjinska i tajnovita bude književnost, više će slobode imati da radi što hoće, a da joj to nitko ne brani.

Da li se navedeni postotak mijenja u glavnom gradu, dovoljno da tvori nešto što se može nazvati književnom scenom? Koliko ste upoznati s književnim zbivanjima u Buenos Airesu i piscima koje vrijedi držati na oku?

Pjesnici su prilično ujedinjeni. Sastaju se, imaju javna čitanja, podržavaju se, osim ponekih rivalstvava. S druge strane, romanopisci se mrze međusobno, izbjegavaju se, čine male grupe otpora jedni protiv drugih. Moja žena, pjesnikinja, obavlja društveni život našeg braka. Ja se samo ponekad susrećem s tri ili četiri prijatelja, pisca, svi su mahom mladi pisci.

 

Laboratorij književnosti

 
Predavali ste o francuskim pjesnicima Rimbaudu i Mallarméu na sveučilištima - kakvo je Vaše misljenje o modernoj poeziji i njenoj evoluciji od vremena spomenutih pjesnika do danas? I usput, pišete li poeziju?

Ne vjerujem da se dogodila evolucija u poeziji. Villon je istovremeno moderan i star poput Lautréamonta, baš kao što je John Donne moderan i star poput Marianne Moore. Uvijek čitam poeziju i učim od nje. Poezija je laboratorij književnosti gdje se probavaju nove formule i različite strategije. Ali je ne pišem. Još u mladosti sam shvatio da se nisam rodio za pjesnika te, u slučaju da sam htio doprijeti do poezije, kako sam trebao ići zaobilaznicom koja bi me vodila cijeli život. Mislim da sam na kraju pobijedio, budući da oni koji se rode kao pjesnici su zadovoljni onim što im je Priroda dala i njihova se djela jako brzo završe.

A što je s prozom - u "Duhovima" jedan od likova kaže: "Koji genije, taj Zola!" - da li preferirate klasičnu naspram suvremene književnosti?

Šezdesetih godina, dok sam studirao, više se nego danas poštovala kronologija i uspostavljena hijerarhija. I nije bilo toliko teorije. Učili smo latinski, grčki i tjerali su nas da čitamo svu bitnu književnost. Najnovije u nastavnom programu bio je Kafka. Kada netko voli klasike, osjeća da gubi vrijeme kada čita novosti iz znatiželje ili zabave (ili zato što su dobili Nobela). Osim toga, smatram nove suvremene realistične romane dosadnim i suvišnim. Ja, osobno, užitak čitanja nalazim u izgubljenim svjetovima, a ne u priznavanju vlastitog.

Ne dovodite li se time u situaciju da možda nikad ne upoznate proplamsaje sjajne suvremene književnosti koja otvara nove vidike? Ili primjerice, da ste živjeli u Dostojevskijevsko ili Kafkino vrijeme, a odbijate čitati sve osim klasika prošlosti, nikad ne biste pročitali ni slova od ove dvojice revolucionarnih pisaca?

Ne nastojim biti iscrpan čitatelj. Naravno da ću umrijeti ne pročitavši nekog velikog pisca. Svima će se to dogoditi. Osim toga, nisam tako ukočen. Povremeno otkrijem nekog suvremenika koji mi se sviđa, kao primjerice Kazuoa Ishiguru; pročitao sam sve njegove knjige i iščekujem buduću. Iako moram reći da, kada se radi o suvremenim autorima -ne vjerujem vlastitom sudu, jer mi se sviđa ono što mi sliči. Kako se ne bavim književnom kritikom, to nije problem.

Čitate li svoje knjige nakon što ih završite? "Duhovi" su prvi put objavljeni 1990. godine, "Varamo" 2002. - kako gledate na svoje prethodne knjige iz sadašnje pozicije - iz 2014. godine? Da li ste zadovoljni?

Nikada ne čitam ponovo vlastite knjige, do te mjere da sam nekima zaboravio radnju. Uvjeren sam da bih ih, u slučaju ponovnog čitanja, smatrao lošijima nego što ih sad smatram. Odolijevam do kraja. Kada me prevoditelji pitaju da im nešto objasnim, ili nešto izmislim ili im kažem da stave što god samo da ne moram provjeriti o čemu se radi. Tako se uspijevam osjećati prilično zadovoljnim onim što sam napravio.

Sa stavom "Nije me briga" iz književnosti kakvom je poimate istisnuli ste čitatelje, kritiku, planiranje, predstavljanje, prijevode - što je, zaista, golemi dio književnosti. Što je preostalo? Zašto pišete?

Pisanje je u početku jako krhko, na milosti je i nemilosti sumnji o kvaliteti onoga što radiš, zbog toga zahtijeva uređaj koji je podržava i jača: promocije, važne izdavačke kuće, sjajne kritike, čitatelje... Ja sam također prošao ovu fazu. Ali, s vremenom, ako pisac ima sreće i ako je ustrajan, definira vlastiti stil, raste mu samopouzdanje i pisanje postaje samodostatno i ne treba vanjsku podršku. Na kraju (i u toj fazi sam trenutačno), sad kad ste već naučili kako to ide, pišete samo radi zadovoljstva pisanja.

 

Dotrajali realizam


Što Vas je oblikovalo kao pisca? Tko/Što je na Vas imao najveći utjecaj?

Nikad nisam poricao utjecaje, naprotiv, uvijek sam ih oduševljeno prihvaćao jer su novi i različiti. Budući da puno čitam i skoro se sa svim poistovjećujem (ta sam vrsta čitatelja) utjecaje mijenjam svakog tjedna. Možda se oni tako neutraliziraju, ali mi daju osjećaj da se neprestano obnavljam.

Tijekom godina formiranja, najbitniji mi je bio nadrealizam, i krug čitanja koji je nadrealizam promicao, od Fantomasa do Lautréamonta. Nakon toga je ono čudesno mijenjalo sve što sam čitao, i sve su knjige postajale pustolovne.

Što u nadrealizmu Vas je privuklo?

Nije me privukla ideologija nadrealizma, niti njegovi mistično-ezoterični aspekti, nego njegov karakter „zabavnog parka", cirkusa i komedije. Automatsko pisanje, romani Benjamina Pereta, slike Dalíja, Maxa Ernsta, Raymonda Roussela, Duchampa... Bilo je to „sve prolazi" razdoblje koje nije prestajao privlačiti mladića poput mene nezainteresiranog za politiku, psihologiju, filozofiju ili za bilo što ozbiljno.

Mora li savršena priča imati nadrealne začine da bi bila savršena?

Kada danas kažemo da je nešto 'nadrealno' to se više ne odnosi toliko na Bretona i ekipu, koliko na dijelove koji pozivaju na različitu, razigranu logiku, uglavnom sve što bježi strogom realizmu. Smatram da je realizam u umjetnosti dotrajao. Ispunio je svoju funkciju koju danas obavljaju novinarstvo i mediji. Google je novi realizam.

Nadrealni elementi prisutni su i u romanima Varamo i Duhovi - što je za Vas naj-nadrealnije, ili što vas je od onoga što je Vaša mašta iznjedrila na papir najviše iznenadilo?

Najčudnija priča od svih je priča mog života. Ne zato što su mi se dogodile jako značajne stvari (naprotiv, to je više bio dosadnjikav život sitnoburžoaskog oca obitelji) nego zato što sam izmislio toliko čudnih priča. Zašto ja? To je pitanje koje je Sokrat postavio u proročištu i isto to pitanje si postavljamo svi kad se osvrćemo za sobom.

Ekstremne asimetrije

 
Da li je u redu pitati na čemu pišete ovih dana?

Posljednih dana, pogotovo nakon pažljivog iščitavanja De Chiricovog romana Hebdemeros, razmišljao sam o tome što zaista želim napraviti: pripovijest istovremeno slobodnu i povezanu. Sa slobodom da ide u bilo kojem smjeru u bilo kojem trenutku, ali da ne izgubi element koji je ujedinjuje. Cijeli život sam tražio ovu zlatnu sredinu; ni previše slobodnu ni previše povezanu. Sada počinjem misliti da se ne radi o zlatnoj sredini, ni o uravnoteženosti. Želim probati s ekstremnim asimetrijama, prepustiti se potpunoj slobodi i da se povezanost samo dogodi, ili da je napravi vila Književnost. To je nagrada koju si želim priuštiti zbog napornog rada.

 
Knjige prijatelja

 
Možete li, da razgovor završimo na pomalo neobičan način, opisati gdje ste u ovom trenutku, dok odgovarate na posljednje pitanje, što vidite, što se događa oko Vas?

U sobi sam, ispred kompjutera preko kojeg komuniciram s dalekim zemljama poput Hrvatske; ili još daljim, jer sam se maloprije dopisivao s prevoditeljem iz Australije. Okružuje me sve što mi je blisko: knjige koje prekrivaju zidove i dobar dio stana, radni stol s bilježnicama i olovkama. S desna, prozor s kojeg vidim nebo, lišće drveća, i ako se protegnem - ulicu. Stan je na raskrižju dviju ulica - Bonorino i Bonofacio. Planirao sam, ako se ikad obogatim, osnovati izdavačku kuću koja bi se zvala „Bonorino y Bonifacio Editores" kako bih objavio knjige svojih prijatelja.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –