Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 22.06.2007.

Damir Karakaš : Eskimi

Damir Karakaš više je nego osebujna pojava na našoj književnoj sceni – za njegove prve dvije knjige gotovo nitko nije čuo, potom je zbirkom «Kino Lika» razbio sve medijske barijere i stekao kultni status, ali i pohvale kritike, zadnjih godina svira na ulicama Bordeauxa i Pariza o čemu je napisao i neuobičajen «reality» roman «Kako sam ušao u Europu». U posljednje vrijeme puni medijske stupce jer se prema predlošku «Kina Lika» snima film pod redateljskom palicom Dalibora Matanića, na egzotičnim ličkim lokacijama i s Karakašem u ulozi samoga sebe.

Ukratko, Karakaš je u samo nekoliko godina prošao neobičan put od svojevrsnog autsajdera do i dalje neobičnog i alternativnog multitalentiranog umjetnika (i književnika) kojeg u kojekakvim naj-popisima spominju i vrlo mainstream ispitanici u istim takvim tiskovinama. Nisam sigurna koliko u svemu tome ima iskrenosti, a koliko u pojedinim krugovima samo pomodnosti u smislu kako je baš fora čitati priče o ličkoj vukojebini i njezinim oriđinalima i time se javno pohvaliti, no činjenica je kako je Karakaš doista talentiran autor kratkih priča, jakog naboja i velike energije i tema u kojima je posve originalan i bez konteksta. Karakaš je, ukratko, više nego dobro došao naturščik na često posve lažno ispoliranoj ili pak umjetno zaprljanoj domaćoj proznoj sceni.

Njegova nova zbirka »Eskimi» donosi samo pet kratkih priča, koje predstavljaju svojevrstan nastavak «Kina Like», odnosno dislokaciju njegovih junaka iz Like u veliki grad. Nema tu više one autentične ličke kulise, niti dominacije stare ličke čakavice kojom je pisano «Kino Lika», neke su se stvari promijenile, ali samo u formi života njegovih junaka. Karakaš je i dalje fokusiran na socijalnu tematiku; siromaštvo, sirove strasti, grubost ili ogrubjelost od životnih uvjeta, samo što je to sada ružna i tužna svakodnevica koja se odvija iza zatvorenih vrata i u skučenim prostorima unajmljenih gradskih stanova, osim u priči «Osvajanje sela iza kojeg nema ničeg» gdje je background ratni.

Kronična besparica, totalna bijeda, prostitucija i svijest o tome kako se uopće nije trebalo nikamo otići, a kad se već otišlo onda je jedini izlaz odlaziti i dalje, u Švedsku, u nepoznato, negdje gdje bi život jednostavno mogao biti bolji – takav je svijet Karakaševih junaka. U takvome svijetu, dakako, svađe među supružnicima, nemanje sluha za dječje potrebe, generacijsko nerazumijevanje i dr. jednostavno se podrazumijevaju, dok rijetki svijetli trenuci kad se čini kako bi se moglo voljeti, otići, riječju spasiti se, uglavnom ostaju tek trenuci ili ih pripovjedač namjerno ostavlja u formi otvorenih završetaka. Ili im, kao u priči «Svjetlo u kući», pridaje gotovo tragikomični prizvuk, kad se starac uputi na rodnu grudu, u kuću koju godinama gradi, ali ga tik ispred nje napadne vuk, baš vuk kao jedan od simbola njegova života prije grada.

U novoj se zbirci izgubilo dosta od bizarnosti i morbidnosti koja se mogla pronaći u starim pričama, vezanim uz domicilni prostor Karakaševih Eskima. No, mnoge su stvari ostale iste, iako ponešto dorađenije i stilski ujednačenije, i dalje negdje na granicama prema radikalnom naturalizmu.

Iako svoje pisanje posve sigurno ne bazira na kojekakvim teorijama, Karakaš je itekako «na ti» upravo s teorijom kratke priče, čijim zakonitostima odlično intuitivno vlada. Njegove priče počivaju na ekonomičnosti izraza, stilskoj ogoljenosti koja priče svodi uglavnom na dijaloge i sitne naznake atmosfere, tek s pokojim zametkom opisa, riječju sve je u «Eskimima» kratko i jasno, ali i vrlo dramatično. Uvijek s naglašenim krajem koji poentira priču, često neočekivano tragičnim ili pak otvorenim završetkom. Karakaševi junaci koji sanjaju bolji život, u rodnom kraju ili još dalje od njega, u svakom slučaju što dalje od onoga gdje su sada, doista se u gradu osjećaju otprilike kao Eskimi u tropima, a posve obične stvari kao što su eurokrem, tenisice ili špekula, mogu postati povodom i uzrokom čitavih tragedija.

«Eskimi» Karakaša potvrđuju kao autora totalnog (i funkcionalnog) minimalizma, koji zna biti itekako dramatičan i koji se u ovom knjigom negdje blago približava onome carverovskom minimalizmu. Originalnost je prije svega u neobičnom spoju gotovo arhaičnih socijalnih tema s gradskoga ruba, divljine izričaja i zapravo vrlo suvremenog shvaćanja kakva bi književnost trebala biti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –