Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 10.02.2009.

Darko Macan : Mala smo zemlja pa ne možeš nego jebat' rodicu

Strip-crtač, scenarist stripova, pisac dječje proze, autor SF priča, kritičar i esejist, urednik, voditelj radionica kreativnog pisanja – u svemu je tome sebe našao i vrlo se dobro u svemu tome snašao, te zavidan ugled stekao – Darko Macan, što ga čini vrlo zahvalnim sugovornikom koji ima što za reći o mnogim temama, a to čini vrlo duhovito i lucidno. Uostalom, u to se možete uvjeriti čitajući razgovor u kojemu Darko Macan priča o brojnim svojim spomenutim aktivnostima i strastima.

Božidar Alajbegović : Hmmm, čime početi? Možda najbolje od kraja – prošle su dvije godine za vas bile vrlo plodonosne, mnoge ste knjige objavili ali i uredili, pa recite ponešto o svakoj od njih.

Darko Macan : Vjerovali vi meni ili ne, na znam što sam sve u zadnjih nekoliko godina objavio. I ne kažem to samo kako bih se pravio važan (jer ma što rekao, to me neće učiniti važnim) već zato što sam koncentriran, kad sam skoncentriran, na ono što tek treba napraviti … Mogu zato pokušati reći kako sam napravio sve što sam napravio: tako što sam godinama radio i objavljivao po časopisima i webu, a nisam napisano probirao ni ukoričavao. Vrtio sam u glavi neki film u kojem svi što čitaju prate sve što se napiše - otprilike kao što ja pokušavam s poljima koja me zanimaju - pa sam mislio da je dovoljno jednom objaviti da bi to svi vidjeli.

Onda sam skužio da je to bezveze brija i da ono što valja treba gurati i gurati da bi uopće itko vidio. I tako sam ukoričio stripove iz Modre laste (Borovnicu, Svebora i Plamenu), razne druge stripove (Bočka, Pirate, Sergeja, Mišu), svakovrsne eseje (Stripocentrik, Macan čita!), i na sve objavljeno još mi uvijek ostaje jedno desetak svezaka neukoričenih materijala … A sve to na gorivu stvarno paničnog sredovječnog straha da mi vrijeme istječe i da neću stići učiniti sve što bih u životu volio.

Odakle tolika ljubav prema fantastici, hororu i stripu i što vas kod njih najviše fascinira?

Dva su odgovora, pa birajte kojeg želite: ili sam vjeran prvim ljubavima ili se skrivam po margini gdje sam slobodan raditi što želim i gdje se ne moram ogledati ni sa kime od koga bih mogao megdan izgubiti.

Kakvo je stanje stripa, književnosti za djecu i književnog SF-a i fantasyja u Hrvata? Koji su najznačajniji autori?

Ovo zadnje pitanje je tako elegantno postavljeno da sam u iskušenju odgovoriti s "ja". Inače, stripu je, hvala na pitanju, prilično dobro. Spekulativna fikcija je na svom kreativnom vrhuncu, a čak se - zahvaljujući petnaestogodišnjoj tradiciji sferakonskih zbirki koje donose godišnji izbor proznih fantastičkih vrhunaca i koje SFera dijeli svakom posjetitelju SFeraKona - smanjio i otpor domaće publike prema domaćoj prozi. Književnost za djecu nam je isto velike kvalitete samo mi kolege često kukaju za pažnjom kritičkoga oka … Možda bih i sam kukao kad bih mislio kako pažnja kritičkog oka iole utječe na ono bitno - prodaju.

Poezija je u medijima marginalizirana ali se ipak sporadično u istim tim medijima javljaju glasovi koji o tome lamentiraju i protiv toga dižu glas. No, marginalizacija stripa, dječje književnosti i SF i fantasy literature toliko je izražena da nema čak ni lamentacija o takvom njihovom položaju. Kako to komentirate?

Zaboravio sam tko je rekao "nitko te nije tjerao da pišeš, nikog nije briga što pišeš i nitko neće primijetiti ako prestaneš", ali to je vrlo dobra dijagnoza spisateljske demencije i depresije. Živeći u svijetu vlastite glave piscu je književnost (a pogotovo vlastita) ono jedino bitno te on(a) ne shvaća kako je moguće da je ostatku svijeta književnost (pogotovo njezina/njegova) tako malo bitna. Iz toga ponekad proklijaju lamenti (a nije da ih nije bilo u poljima koja spominjete), ali koji je njihov rezultat?

Nije li žalosno kad se kazalištarci u kulturnim emisijama bune na nogometne utakmice? Nije li jadno kad se pisci o čijim se knjigama ne piše žale na one o kojima se piše? I opet sam zaboravio autora, ali netko je rekao kako "kad se smiješ, svijet se smije s tobom; kad plačeš, smije se tebi" pa shodno toj pouci pokušavam svoje suze neshvaćanja zadržati u privatnosti. Iako ih ponekad izvjetrim na blogu - www.darkomacan.com - što blagonakloni ljudi onda prokomentiraju milosrdnom šutnjom dok me ne prođe.

Mediji koji nisu specijalizirani isključivo za književnost tih žanrova, iznimno rijetko donose prikaze i kritike domaćih naslova književnosti za djecu i knjiga SF žanra, pa se uslijed takve marginalizacije stječe dojam da se u nas takva literatura još uvijek smatra manje vrijednim ogrankom književnosti. Je li taj dojam pogrešan i kakva je zapravo percepcija dječje, SF i fantasy književnosti?

Dojam je točan. Svaka knjiga koja proglasi kako se obraća samo dijelu publike (nekom uzrastu ili čitateljima nekog određenog žanra) unaprijed je otpilila dobar dio mogućih očiju. Puno je knjiga, puno je izbora pa kako očekivati da naš dragi čitatelj neće povjerovati knjizi koja mu lijepo kaže kako nije za njega? Zato ne volim izjavljivati da pišem za djecu ili da pišem znanstenu fantastiku, iako pišem knjige koje i djeca i moja geek-braća vole. Moj službeni stav jest da pišem knjige za pametne ljude, pa da vidim tko će zaključiti kako nisu za njega!

Kako demarginalizirati književnost za djecu, strip i SF i fantasy književnost? Moje je mišljenje naime da ste nedavnom najavom o odustajanju od objavljivanja kritika na svom blogu Blogov kolac i sami doprinijeli marginalizaciji SF literature i stripa, budući da se dobar dio vaših kritika odnosio upravo na štiva te vrste.

Je, ja sam kriv. Svaka moja kritika dosad je prodavala po par tisuća primjeraka recenziranih naslova i sad sam zlobno i svjesno odlučio prestati raditi tu uslugu svojim kolegama i potpuno nepismenim strancima. Ja sam taj Crni Darko, kleti marginalizator margine … Ozbiljno, Božidare, vi vjerujete da kritike prodaju knjige? Jedini efekt kojeg sam ja svjestan jest da znanci dođu posuditi one knjige koje sam pohvalio te sad više nemam nijednu od tih, već samo police pune smeća.

Poneki napis u novinama ne bi naštetio prodaji. No, nisam mislio na utjecaj na prodaju, nego na prešućivanje (a samim time i ignoriranje) autorskog truda, a koji je kod književnosti za djecu, SF literature i stripa evidentan jer iz godine u godinu raste produkcija, ali zbog spomenute marginalizacije, te knjige prolaze nezamijećene. Je li u pripremi novo kolo Sferine biblioteke autorskih zbirki kratkih priča ili je edicija zaključena s dosadašnjih 12 objavljenih knjiga (budući da zadnje dvije godine nisu izašli novi naslovi)?

Biblioteka je zaključena megaprojektom "Ad astra", antologijom hrvatske znanstvenofantastične proze 1976.-2006. koju su uredili Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak i time je zaokružen plan izdavanja jedne generacije koja je to zaslužila. Red je istaknuti i knjge koje su najbolje prošle: moja (magarac na prvom mjestu) je rasprodana; knjiga Tatjane Jambrišak (omiljene ženskom čitateljstvu i za feminizam optužene od muške publike) je pri kraju, a pri kraju su i Krešimir Mišak (nikad ne podcjenjuj utjecaj televizije) te Zoran Krušvar (one-man-self-promoting-machine).

Zastupljeni ste u prije dvije godine objavljenoj zbirci “Nevidljiva proza” koja je okupila kratke priče nekolicine tzv “nevidljivih pisaca” (Sanja Lovrenčić, Zoran Pongrašić, Ana Ðokić Pongrašić, Hrvoje Kovačević, Silvija Šesto Stipaničić, Zvonko Todorovski) koji smatraju da ne osvajaju medijsku pozornost u mjeri koja bi bila proporcionalna kvaliteti njihovih rukopisa. Je li se u međuvremenu promijenio stupanj “vidljivosti” tih autora? Postoje li uistinu autori koji su “jednakiji od drugih” i ako je tomu tako, kako to objašnjavate?

Te nas evo opet na temi marginalizacije jer margina nije, jasno, zanimljiva po svojoj kvaliteti već samo ako kuka da je zanemarena … U svijetu u kojem je manje bitno pisati no govoriti da pišeš gorenavedeni su pisci (i ja, zabunom među njima) pokušali dokazati suprotno. Pokrili su ih šašovi i snijeg te je sve opet na svome mjestu.

Nedavno ste samoinicijativno istupili iz žirija za jednu nagradu, jer se u konkurenciji nalaze naslovi koje ste sami uredili, što je u nas rijedak, hvalevrijedan  primjer takvog postupanja.  Kako komentirate incestuoznost hrvatske književne scene?

Mala je zemlja pa ne možeš nego jebat' rodicu. A što se istupanja tiče, nije u pitanju bio nikakav herojski čin ni moralna gesta već obična mala administrativna zbrka u kojoj nisu svi podatci provjereni na vrijeme, što je ispravljeno u dvije minute nakon što sam dobio popis knjiga za žiriranje. Nisu uvijek sve zakulisne igre ni muljaže, to se samo tako čini onima koji bi vrlo rado zakulisno muljali kad bi im se samo pružila prilika. Književnost se, kao i sve drugo, u 99% slučajeva sastoji od ljudi koji zaista samo pokušavaju obaviti svoj posao najbolje što mogu i kojima gorčinu stvara medijski interes isključivo za onaj preostali postotak.

Voditelj ste “Macanove fantastične (m)učionice”, radionice pisanja SF priča. Opišite potencijalnim sudionicima kako je radionica osmišljena. Može li radionica pisanja stvoriti pisca?

Definirajte "pisca". Ako mislite može li radionica stvoriti velikog pisca, ne znam, jednog Krležu ili Hemingwaya, onda ne. Da bi postao velik pisac moraš biti stvarno duboko sjeban i na tome moraš poraditi sam. Ono što radionica može napraviti jest ljudima koji se muče s tekstom dati alate za efikasno razmišljanje i jasno pripovjedanje što ih od pisaca-pokušavača može dovesti do objavljenih pisaca. Lanjska SFerina Mučionica rezultirala je s 4-5 priča dovoljno dobrih da ih je "Zarez" objavio. Na dvanaest polaznika to je solidan rezultat, možda i predobar. Trebao sam jače gaziti tu marvu.

Aktivan ste sudionik blogosfere. Opišite ukratko sve vaše blogove.

Ovo pitanje dolazi u času kad sam pogasio skoro sve blogove kako bih promet preusmjerio na brendirani www.darkomacan.com. Vjerojatno sam se trebao od početka centralizirati, ali mi se činilo poštenim odvojiti svoje priče od kritika tuđih, svoje stripove od vijesti iz svijeta stripa. Kako bilo, sad je blog samo jedan, a skoropadnevni apdejti polaze od premise kako smo ja i ono što mi se vrti po glavi beskrajno interesantni. Napišete li mi u komentarima da griješim, izbrisat ću vas.

Kakav je utjecaj blogomanije na pismenost, odnosno na sklonost čitanju i pisanju kod mlade populacije?

Puno se piše, ali sumnjam da se toliko i čita. To je više slučaj one "da je danas svatko slavan među petnaest ljudi", to jest da se autori čitaju i hvale po kružocima (što je pak višestoljetna literarna tradicija). Blogovi su - u svom književnom aspektu, ne onom novinarskom -  u najboljem slučaju suvremeni oblik književnog časopisa čija su vrata otvorena svima, a preživjet će najuporniji.

Pratite li književnost koja nastaje na blogu? Postoji li neko neafirmirano blogersko ime čiju bi knjigu urednički potpisali? Možda neki od autora/ica iz zbirke “Da sam Šejn” u čijem ste stvaranju sudjelovali kao jedan od selektora priča pristiglih na natječaj za objavljivanje te knjige?

Ne pratim je. Ovih se dana koncentriram na svoju prozu. Osim toga, mislim da je moja uredničko-pokretačka uloga uglavnom obavljena te sam sklon taj posao prepustiti onima koji ga rade s puno ljubavi i intuicije, kao što je to Tatjana Jambrišak.

Na čemu trenutno radite i što će tijekom 2009. publika biti u prilici čitati iz vaše uredničke, stripovske i spisateljske radionice?

Dvije knjige i tri albuma, ako sve bude kako treba. Knjige bi trebale biti novi, treći  nastavak horor-serije o Neruševcu (prva dva su rasprodani "Dlakovuk" i "Jadnorog") i opsežna zbirka SF-priča. Albumi su nova, četvrta knjiga "Borovnice", 160-stranični "dnevniQ" koji je možda najbolji strip kojeg sam ikad napravio, i esejistički strip "Qreten". Uz to bih trebao urediti još neke knjige, ali da ne pretjerujem s najavama - čitajte www.darkomacan.com i sve će se prije ili poslije doznati.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –