Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 19.10.2015.

David Sterritt : J.L. Godard - Vidjeti nevidljivo

J.L. Godard Sterrit David

Na predstavljaju knjige Davida Sterritta "J.L. Godard: Vidjeti nevidljivo" su-nakladnica Diana Nenadić napomenula je kako je posrijedi prvi prijevod neke knjige o Godardu na hrvatski jezik. Postoji knjižica, brošura s dva Godardova intervjua prevedena na hrvatski, ali do sada ništa što bi se moglo nazvati monografskom knjigom, sveobuhvatnom u smislu autorskog predstavljanja Godarda, konkretnom po svom opsegu.

Ovaj podatak hrvatske nakladnice zaprepastio je ugledne strane predstavljače. Britanski filmolog Michael Witt rekao je kako mu je posve nevjerojatno da do sada nije bilo prijevoda knjiga o Godardu na hrvatski: police britanskih knjižara već su desetljećima pune čitavih biblioteka o Godardu. Francuska filmologinja Nicole Brenez rekla je da je u Francuskoj Godard poput sunca, svjetlosti – sveprisutan, između ostaloga i u knjižarama. Pod niskim stropom male dvorane HFS-a na Tuškancu visjelo je pitanje "kako smo uopće preživjeli svih ovih godina bez Godarda?"; ne samo komunizam, tranziciju, već uopće formativne godine, srednje godine, dobra vremena, loša vremena.

Na sreću, ova se tema nije produbljivala. Gostima nije rečeno da na hrvatskom jeziku ne postoje niti knjige o Truffautu, Chabrolu, Resnaisu, Renoiru, Bressonu, Rohmeru ili Melvilleu: da spomenemo samo klasične francuske autore. Problem nije (samo) u Godardu. Dapače, Godard je ovdje uvijek imao svoje bitno mjesto. Nije ga bilo na policama, ali je svakako bio prisutan. On je određivao mjeru francuskog "novog vala", modernizma, avangarde, politički angažiranog filma, nisko budžetnog filma… a kako je to napomenula Tatjana Jukić on je preko "politike autora" određivao što, kako i koga gledati u američkom filmu – pa su ovdašnji filmofili gledajući Hitchcocka, Hawksa, itd., zapravo kročili Godardovom kinotekom.

Godard je dakle uvijek bio u oku, ali sada je eto i na polici. Mnogi će reći da nedostatak prijevoda nije problem – oni koje su zanimale određene teme, uključujući i Godarda, čitali su ga na engleskom ili nekim drugim jezicima. U zagrebačkim antikvarijatima s vremena na vrijeme znala se pojaviti pokoja knjiga o Godardu, između ostaloga i kultna "Godard on Godard". Danas je naravno sve mnogo lakše. Na internetu je sve na raspolaganju. No nije isto naručiti stranu knjigu preko interneta, ili imati hrvatski prijevod Godarda u lokalnim knjižnicama. Izdanjem Pozitiv filma i HDFK-a Godard je upisan u hrvatski jezik. Još važnije, upisan u ovdašnji kulturni prostor. Riječ je možda i o najvažnijem autoru u pitanju filma, televizije, općenito medija, uopće u povijesti filma (i televizije). A njegova monografija sada je izložena generacijama domaćih studenata i filmofila.

Zašto je Godard toliko važan? Odgovor je jednostavan koliko i složen. Godard je cijeli život snimao film protiv filma, televiziju protiv televizije. David Sterritt je sasvim jasan: od "Do posljednjeg daha" Godard snima filmove razarajući i razotkrivajući postupak snimanja filma, medijske mreže u koju je film produkcijski i distribucijski uključen, ne skrivajući niti jednog trenutka da je posrijedi film, dio šire ideološke kontrole. U osnovi, film je oružje neprijatelja. Djelić suvremene mreže "odnosa moći i znanja" kako je to definirao francuski filozof Michel Foucault.

Godard film shvaća kao epifaniju, ne kao razonodu. Sterritt širi vijest o toj epifaniji. Otkrivaju se bezbrojne reference, dešifriraju se kodovi, kontekstualizira se politička i filozofska građa, interpretiraju se značenja, povezuju se narativne cjeline.

Godard je filmu prilazio kao filmofil, pasionirani gledatelj, kojem je užitak gledanja filma bio jednak užitku pisanja o filmu ili snimanja filma. No snimajući filmove, i kasnije televizijske serije, Godard pokušava "ograničiti ideološku moć filma dovodeći u pitanje društveno znanje koje film navodno reprezentira." Znamo, konvencionalni film jedan je od instrumenta ideološkog i kulturnog nadzora, medij čija je svrha stvaranje i reproduciranje dominantnih društvenih normi. Godard je filmofilm, zaljubljenik u Hollywood, u žanrovski film, u populistički film, koji to oružje neprijatelja okreće protiv njega samog.

Po toj svojoj pobuni protiv filma, uopće kulture spektakla, Godard je bio vrlo blizak Situacionističkoj internacionali, i njezinoj preteči Letrističkoj internacionali. Na neki način, njegovi filmovi mogu se promatrati i kao produžetak Guy Debordova "Društva spektakla", možda i temeljne knjige o suvremenoj mreži medija. Međutim, djelovanje Godarda, i kao filmskog autora, i kao političkog aktiviste, pokrivalo je širi prostor od onoga koji je definiran situacionističkim kanonima. Dapače, kako navodi Sterritt, njegove navodne "pretenciozne pseudoinovacije" u više navrata su napadnute u "Internationale Situationnisteu", glasilu Deborda i društva. Kao povijesnu fusnotu s medijskog fronta XX stoljeća možemo navesti da razloge za te napade Sterritt vidi u Godardovoj navici za interpretiranjem i preispitivanjem revolucionarnih tekstova (Marxa, Maoa, itd.), a prema kojima su se situacionisti dogmatski odnosili. Jer Godard je preispitivao sve, i Marxa i marksizam, i Hollywood i film.

U "Vidjeti nevidljivo", kako je naslovljena Godardova monografija, Sterritt uz opsežan uvod "u Godarda", te poglavlje o njegovom radu na videu i televiziji, donosi analizu šest filmova: od "Do posljednjeg daha" preko "Zdravo, Marijo" do "Nouvelle Vague". Najprotočnije su prve analize, a kako su Godardovi filmovi postajali kompliciraniji i hermetičniji, tako i Sterrittove analize postaju složenije. Esej o "Zdravo, Marija" proteže se gotovo na devedeset stranica, čineći gotovo knjigu za sebe; a u tekstu o "Nouvelle Vagueu" Sterritt pokušava pronaći smisao, i narativnu nit vodilju koja je promaknula većini onodobnih kritičara.

Vrijedan je to i pronicljiv posao. Godard film shvaća kao epifaniju, ne kao razonodu. Sterritt širi vijest o toj epifaniji. Otkrivaju se bezbrojne reference, dešifriraju se kodovi, kontekstualizira se politička i filozofska građa, interpretiraju se značenja, povezuju se narativne cjeline. Ponekad se Sterrittu teško othrvati i nekim ludim asocijacijama, upisivanju značenja koje je evazivno, ili možda čak nepostojeće. No i to je cijena evanđelja po Sterrittu.

Pišući o Godardu nužno se tumači i ono što u nekoj svojoj dimenziji treba ostati neprotumačivo, bistri se ono čija je svrha da zamućuje. Godard je medijski razbijač, ikonoklast, on razbija filmski i televizijski ekran. Nije jednostavno rekonstruirati njegov postupak dekonstrukcije, učiniti ga medijski i umjetnički smislenim. Štoviše, ponekad je smisao upravo u razbacanim krhotinama, ne u njihovom sljepljivanju.

No Sterrittovom se Godardu zapravo nema što zamjeriti. Kao što se za knjigu o Godardu nikada ne može reći da je prekasno stigla – jer Godard je uvijek aktualan – tako se ne može tražiti dlaka u jajetu, niti kazati da to nije "prava knjiga" o Godardu; jer kad se nema niti jedne onda je svaka prava. A Sterrittova knjiga je "prava" koliko god neka knjiga o Godardu može biti prava.

Možda jest sve u tekstu; možda i svi filmovi i sve kinematografije postoje samo zato da bi bili ispisani u tekstove. Ali to se ne odnosi i na Godarda. Njegovi filmovi protiv filma opiru se tekstualizaciji i prevođenju. Oni su filmovi par excellence.

David Sterrit

J.L. Godard - Vidjeti nevidljivo

  • Prijevod: Biljana Romić
  • Pozitiv film, Hrvatsko društvo filmskih kritičara 07/2015.
  • 456 str., meki uvez
  • ISBN 9789537675059
  • Cijena 140.00 kn

Vrijedan je to i pronicljiv posao. Godard film shvaća kao epifaniju, ne kao razonodu. Sterritt širi vijest o toj epifaniji. Otkrivaju se bezbrojne reference, dešifriraju se kodovi, kontekstualizira se politička i filozofska građa, interpretiraju se značenja, povezuju se narativne cjeline. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –