Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 15.05.2014.

Davor Mišković : Kulturni sektor nema posebnu autonomiju u odnosu na politiku

Davor Mišković kulturni je radnik koji se bavi umjetničkom produkcijom, istraživanjima i strateškim planiranjem u području kulture. Voditelj je neprofitne organizacije Drugo more. Pokrenuo je i vodio više različitih kulturnih manifestacija, programa i projekata, konferencija, edukacijskih modula i radionica, a radio je i na administrativnim poslovima u Ministarstvu kulture, prvenstveno u područjima međunarodne suradnje i kulturne baštine. Povod ovom razgovoru je nedavno mu objavljena knjiga "Istraživanja u kulturi".

 
Srđan Sandić: Što je potaknulo knjigu "Istraživanja u kulturi"?

Davor Mišković: Knjiga "Istraživanja u kulturi" je skup tekstova koji su nastali za različite potrebe, u razdoblju od 2008. godine naovamo. Radi se o četiri teksta koji se bave kulturnim sustavom, ali svaki donosi neku drugu perspektivu. Tekst Riječka kultura bavi se vrijednostima i procesom odlučivanja u jednom kulturnom mikrokosmosu, koji naravno nije izoliran iz šireg hrvatskog, pa i europskog kulturnog sustava. Prebivanje u kulturnoj politici bavi se položajem nezavisne kulture u Hrvatskoj i razlozima za intenzivno djelovanje ove scene na području kulturnih politika. Kulturna baština kao resurs u razvoju Istre razmatra mogućnosti uključivanja kulturne baštine u razvojne strategije jednog specifičnog područja, Istre. Institucionalna estetika u hrvatskom teatru pristupa estetskim vrijednostima kao socijalnoj mreži koja održava određenu interesnu skupinu u poziciji moći.

Tekstovi ne donose neke konačne zaključke nego su više poticaj za razmišljanje o ovim temama. Ne radi se o teorijskim ili istraživačkim radovima, nego prvenstveno o iskustvima u koja su uključena teorijska i tereneska istraživanja. Knjiga je nastala na inicijativu Miše Nejašmića iz nakladničke kuće Jesenski i Turk, koji ovim tekstovima bio inspiriran na razmišljanje o temama koje su njemu bliske, te je smatrao vrijednim njihovo objedinjavanje. Naime, neki od njih bili su objavljanjeni u drugim publikacijama ili na web stanicama, ali tako rasuti su teže dostupni.

Zašto su baš Rijeka i Istra u fokusu? Koje su granice kulturne scene unutar samog grada, županije a koje unutar države? Da li Grad Rijeka i dalje izdvaja "najviše" financijskih sredstava za kulturu?

Rijeka i Istra su u fokusu naprosto iz razloga što tu provodim većinu radnog vremena, te ovo područje najbolje i poznajem. Čini mi se da je granice kulturnog sustava nemoguće povući među gradovima i regijama Hrvatske jer je kulturni sustav uobličen prvenstveno na nacionalnoj razini. Pa ipak, postoje određene razlike koje proizlaze iz ukupnog socio-ekonomskog stanja, političke kulture, gustoće kulturnih aktera, itd. Kulturni sustav u Hrvatskoj je okrenut prvenstveno institucijma, što je nasljeđe koje vuče porijeklo još iz Austro-Ugarske, a nastavljeno je u socijalističkom periodu.

To samo po sebi uopće nije loše, naprotiv, ali ima i neke negativne učinke na cjelokupno kulturno djelovanje. Kulturna politika bi se trebala koncentrirati na ove negativne učinke i poduzeti mjere koje bi dovele do korekcija postojećeg sustava. Naime, sadašnji sustav niti na koji način ne stimulira poduzimanje estetskih ili organizacijskih iskoraka, svaka inovacija je visokorizična što imobilizira promjene u pristupu kulturnoj produkciji. Čak i najavljivane reforme, poput Zakona o kazalištu ili Zakona o Hrvatskoj kući pokazuju snažnu tendenciju, ne prema inovaciji i dinamičnosti kulturne produkcije, nego prema očuvanju postojećeg stanja i pozicija.

U području nezavisne kulturne produkcije učinjeni su najveći iskoraci i to kroz novi pristup financiranja kroz osnivanje Zaklade Kultura nova i kroz inovativni model organizacije kulturnih institucija kroz civilno-javno partnerstvo, kao u slučaju zagrebačkog Pogona. HAVC je također svijetli primjer koji razvija inovativne programe financiranja, npr. model sufinanciranja lokalne filmske produkcije, koje je uspostavljen baš u Rijeci, a digitalizacija 28 nezavisnih kina učinila je ova kina barem donekle konkuretnim multipleksima i dovodi do povećanog interesa za film. Iz ovih primjera mogli bi spekulirati sa zaključkom da su inovacije unutar kulturnog sustava postignute u onom dijelu u kojem ne djeluju tradicionalne institucije, dok niti jedna politika nema snage unijeti promjene u one dijelove sustava u kojima dominiraju javne ustanove.

Ne samo da nemaju snage unijeti promjene nego izgleda da nemaju niti volje, ili čak okoštavaju postojeći sustav. Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu nedavno je dobilo status nacionalnog kazališta, izjednačenog po statusu s kazalištima u Splitu, Rijeci i Osijeku. No poseban problem je zagrebački HNK, ima li smisla da je budžet tog  nacionalnog mastodonta veći od npr. budžeta kojim Ministarstvo kulture pokriva sektor knjige?

Iz rezultata istraživanju o financiranju kulture u 30-tak europskih gradova, koje su prije nekoliko godina proveli Aldo Milohnić i Maja Breznik, uočljiva je snažna financijska podrška kazalištima i ona u prosjeku iznosi oko 30-tak posto proračuna za kulturu. U hrvatskim gradovima za kazališta se izdvaja više od polovice kulturnog proračuna i ovaj nalaz istraživači su nazvali hrvatskom anomalijom. Radi se naprosto o tome da je veličina hrvatskih kazališta u gradovima poput Zagreba, Splita ili Rijeke naprosto prevelika u odnosu na opseg cijelog kulturnog sektora. Ovdje uopće ne želim ulaziti u spekulacije o načinu trošenja sredstava u kazalištima jer činjenica je da kazališna produkcija zahtjeva velik broj ljudi i skupe prostore. Svakako se može otvoriti pitanje o racionalizaciji tih troškova, no to je sporedna stvar.

Ključno je pitanje organizacije cijelog kulturnog sektora, i unutar toga organizacije kazališnog života u Hrvatskoj. Naime, kako sada stvari stoje kazališni sustav opstaje na zakidanju svih drugih koji djeluju u području kulture. S druge strane, kazališna, među drugim kulturnim, djelatnostima, vjerojatno ima najviši status u društvu i najbrojniju publiku. I tu mislim prvenstveno na klasično dramsko kazalište. Zbog toga ovu snažnu podršku kazalištima u Hrvatskoj možemo čitati i kao neku vrstu populističke kulturne politike. Upravo zbog toga ne vidim neku mogućnost promjene u odnosu prema kazalištu, prije će nestati sve ostalo.

Ne bih rekao da knjigu uništavaju nedostatne potpore Ministarstva kulture. U tom području sigurno ima prostora za poboljšanje sustava, ali to nije bit problema. Nedovoljno poznajem to područje, ali i površnim promatranjem jasno je da je ključ problema u veličini tržišta, promjenama u načinu distribucije i čitalačkim navikama. Sama struktura organizacije cijelog ovog sektora je najveća prepreka njegovom održanju.

Kako se danas u kulturi ogleda proces tzv. menadžerizacije nasuprot ovisnosti o javnim sredstvima? Kako potaknuti privatne investicije u kulturi?

Pa čini mi se da upravo usporedba knjige i kazališta pokazuje kako kulturni sektor zapada u to veće poteškoće što je više prepušten tržištu. Bez javnih sredstava kultura u Hrvatskoj ne bi postojala, a ljudima je potrebna, barem dijelu građana. Osim toga, ima snažan utjecaj na cjelokupni društveni razvoj. Zbog toga mi se čini neprimjerenim govoriti o ovisnosti bilo koje djelatnosti o javnim sredstvima, radi se zapravo o tome da javna sredstva i služe tome da osiguraju određeni javni servis koji se ne može organizirati na tržišnoj, privatnoj  osnovi. Cijeli kulturni sustav počiva na procjeni javnog interesa, na primjer sustav financiranja kulturnih programa koji se i zove javne potrebe u kulturi. Zbog toga su primjerenija pitanja o tome koliko dobro procjenjujemo javni interes, kao i vaše prethodno pitanje o tome što nam je važnije iz perspektive javnog interesa, zagrebački HNK ili cjelokupno nakladništvo.

No, kako je u javnom sektoru prisutan ni¿ problema vezan uz upravljanje potrebno je pronaći način da se ovo upravljanje unaprijedi i da na koncu građanima pruža kvalitetniju uslugu. Čini mi se da u tom smjeru trebamo razmišljati i kada govorimo o privatnim inicijativama, pa i privatnim investicijama u kulturi. Kako povezati javni interes s privatnim ulaganjem? Pri tome ne zagovaram privatno-javna partnerstva koja se pokazuju skupljim i često neučinkovitijim modelom nego javni sektor. Čini mi se da je smjer civilno-javnih partnerstava gdje se povezuju građani organizirani kroz neprofitne organizacije s javnim sektorom model koji nudi kvalitetniju građansku kontrolu nad zajedničkim resursima, fleksibilniji je u reakcijama na potrebe građana koji u ovakvom modelu sami reguliraju vlastite interese.

Mislite li da (i u kolikoj mjeri) može kultura biti profitna, ili barem donekle samoodrživa (uz neophodne državne potpore, poput onih Ministarstva kulture). Ako da, koji bi to sektori kulture imali najveću šansu, potencijal za to?

Ovdje mi se čini važnim napomenuti i činjenicu da mi kompleksne sustave percipiramo preko metafora, društvo tako vidimo kao organizam, piramidu, stroj i sl. Metafore nam omogućuju shvaćanje ovih sustava. Kada govimo o javnom sektoru, barem o kulturi, u javnom diskursu se sve češće javlja metafora parazita kojom se cijeli ovaj sektor svrstava u red nametnika, koji žive na račun organizma domaćina, a to je privreda, uglavnom privatni sektor.  Na simboličkoj razini ovakve metafore služe redukciji zajedničkih dobara i javnog sektora u cjelini, te na koncu zagovaranju privatizacije i samoodrživosti.

Ostanemo li u okviru ove metafore jasno je da nema samoodrživih organizama, svi su organizmi ovisni o cjelini ekosustava, o drugim organizmima koji u njemu prebivaju. Ako kulturni, obrazovni, znanstveni, pa i zdravstveni sektor parazitiraju na državnim sredstvima postavlja se pitanje što čini taj državni organizam, koje su osobine tog domaćina. Čini mi se da nam odgovor na pitanje o karakteristikama našeg društva nudi i odgovor na pitanje koji dijelovi kulturnog sektora mogu preživjeti u okviru jednostavne robno-novčane transakcije. Kako sada stvari stoje, mislim da ni jedan kulturni podsustav (kazalište, muzeji, film, književnost, itd.) ne bi to preživio.

Opstali bi samo oni dijelovi kulturnog sektora koji mogu biti u funkciji prodaje nekih drugih roba i usluga, koji mogu povećati broj noćenja ili pospješiti prodaju piva.

Kako komentirate kadroviranje u kulturi tj. često miješanje politike u izbor ljudi na upravljačkim pozicijama. U kolikoj mjeri se uspijeva očuvati potreban kontinuitet, da jedan uspješan ravnatelj/ica i u nekoliko mandata uspješno vodi neku instituciju a da to ne bude ugroženo eventualnim političkim preslagivanjima bilo na lokalnoj bilo na nacionalnoj razini?

Slažem se s vama da javni kulturni sektor nema neku posebnu autonomiju u odnosu na politiku. Politika raspolaže svim mehanizmima kontrole, uključujući izbor ljudi na upravljačke pozicije i određivanje financijskih potpora. Čini mi se da je temeljna odlika hrvatske politike održavanje privida gibanja, a ne stvarno gibanje, u bilo kom smjeru. Zbog toga se kod nas u politici puno stvari pokreće, a malo završava. Ovaj modalitet rada se naprosto prenosi i u kulturu.

Što se tiče kontinuiteta rada pojedinih ravnatelja, ja sam apsolutno za kontinuitet rada uspješnih ljudi. Ljudi koji su stvarali ključne institucije suvremene umjetnosti nekada su za to trebali i 20-tak godina, npr. Sandberg u Stedelijku ili Castrof u Volksbühneu. Nije problem dugovječenosti ravnatelja nego evaluacije njihovog rada. Naime, mjera uspješnosti nekog ravnatelja nisu njegove političke veze i koliko uspješno pridonosi stvaranju privida nekog gibanja nego relevantnost institucije u kulturnom polju. Kriteriji koje politika uspostavlja uglavnom uopće nisu relevantni u kulturi i tu počinju problemi.

Kako tumačite kulturnu politiku grada Rijeke, a kako države? Ili možemo govoriti o nedostatku iste, neke dugoročno održive strategije?

Ne bih rekao da ne postoji dugoročna strategija. Ona postoji, ali je pitanje da li je održiva. Naime, i održavanje postojećeg sustava je strateško djelovanje. Osobno mislim da je to ispravan put, ali je potrebno unijeti određenu dinamiku u taj glomazni institucionalni sektor i prilagoditi ga novim društvnim uvjetima. Birokratizacija kulturnog sustava, što nije samo hrvatska specifičnost, dodatno povećava administrativni aparat unutar javnih ustanova, ali i unutar malih organizacija, udruga i umjetničkih organizacija. U javnim ustanovama to obično znači zapošljavanje kohorte pravnika i financijskog osoblja, a u malim organizacijama povećanje nevidljivog administrativnog rada, koji u pravilu obavljaju isti ljudi koji se bave i umjetničkog produkcijom.

Birokracija nije sama po sebi loša, ona uspostavlja određeni red i postavlja jasna pravila unutar kojih su određena prava svima dostupna. No, ono što se danas događa su metastaze birokratskog mišljenja koje pokušava kulturnu aktivnost obuhvatiti skupom općih pravila koja su često neprimjenjiva na konkretne situacije. Ekstremni primjer je planiranje budžeta u tzv. europskim projektima gdje se od prijavitelja traži da predvidi od kuda do kuda će putovati osoba A radi obavljanja aktivnosti X i koliko to košta u 2018. godini. Takva pravila nas tjeraju u gatanje, a ne planiranje.

Kada uspoređujem Rijeku s ostatkom Hrvatske svakako su vidljive određene razlike, ali one se gube u brojnim sličnostima. Ključna razlika je postojanje relativno bliske suradnje između uprave, javnih ustanova i nezavisnog sektora. Upravo tu i vidim ključnu perspektivu razvoja kulturnog sektora u Rijeci. Ono što u Rijeci, a i u ostatku Hrvatske ostaje ključni problem je društvena nerelevantnost kulturnog sektora.

Kako se oblikuje "kulturna ponuda" grada Rijeke i na koji način je ona ista/drugačija u odnosu na prakse ostalih gradova u Hrvatskoj?

Kulturnu ponudu oblikuju prvenstveno akteri koji djeluju unutar nekog sustava, organizacije i pojedinci. U Rijeci, kao i ostatku Hrvatske, na djelu je hiperprodukcija. Radi se o paradoksalnom stanju koje proizlazi iz naravi financiranja kulture u Hrvatskoj gdje se potiče kvantiteta, a kvaliteta ostaje po strani. Naši muzeji, kazališta, nezavisne organizacije i drugi akteri imaju nevjerojatnu produkciju programa koja daje dojam dinamične produkcije. Na taj način se prikrivaju problemi koji postoje na samoj razini izvedbe programa.

Dinamika opstoji samo na površini, statistici kulturnih događanja, a tamo gdje je zaista potrebna, na estetskoj razini ona izostaje. U tom smislu zaista nema razlike između Rijeke i drugih hrvatskih gradova, imamo bogatu kulturnu ponudu koja nikog ne zadovoljava, ni one koji je prozvode ni one koji je konzumiraju.

No, "ceremonija jadikovke" nije karakteristična samo za riječku scenu?

Radi se o određenom tipu govora o postojećem stanju u kulturi gdje se uvijek pronalazi krivac izvan nas samih. Svakako nije tipičan samo za Rijeku, a nije ni rezerviran samo za kulturu. U Hrvatskoj je općenito na djelu odsustvo proaktivnog djelovanja radi šireg društvenog interesa. Iskustvo nas uči da je takvo djelovanje teško i naporno, a i nemoguće bez određene kontinuirane solidarnosti i zajedničkih vrijednosti unutar šire grupe ljudi. Zbog toga se uvijek lakše okrenuti lamentaciji.

EU u svojim poticajima kulturnim programima upravo mobilnost naglašava kao vrlo važnu odrednicu. Kakva je mobilnost riječke kulture na nacionalnoj razini, a kakva je na inozemnoj?

Mislim da je općenito mobilnost hrvatskih umjetnika, s obzirom na okolnosti, zadovoljavajuća. Mobilnosti osobito pridonosi nezavisna kulturna scena koja je sva u pokretu, jer bez toga ne bi ni opstala. To vrijedi i na međunarodnoj razini i u nacionalnim okvirima. Ono što mi se čini problematičnim je to što pojedine regije, a tu prvenstveno mislim na cijelo područje Hrvatske istočno od Zagreba, u tome uopće ne sudjeluje.

Što se može reći o "začaranom krugu" konzumenata i djelatnika u kulturi s obzirom da kulturu konzumira mali broj građana?

Taj začarani krug dijelom je posljedica ove hiperprodukcije. No, ipak većim dijelom je posljedica ukupne promjene u načinu distribucije kulturnih sadržaja. Strukturom distribucije kulturnih sadržaja ovladale su kulturne industrije, što ne znači da je opao interes za kulturnim sadržajem nego da je došlo do strukturnih promjena na koje nismo spremno reagirali. Kao što činjenica slabe posjećenosti na domaćim nogometnim utakmicama ne znači da je opao interes za nogomet, tako činjenica da ljudi ne posjećuju lokalne kulturne događaje ne znači da i dalje ne prate kulturna zbivanja. Prate ih, ali na nekoj drugoj razini.

Radi se o vrlo kompleksnom problemu jer ova analogija nogometa i kulture je ipak vrlo površna. Naime, kulturna proizvodnja je uvijek utkana u društveni kontekst i bez njega je uglavnom nerazumljiva. Zbog toga logika kulturnih industrija ima dalekosežne posljedice na sam kulturni život koji se na taj način izdvaja iz konteksta i kulturnu aktivnost svodi na sliku, spektakl. U ovom osjetljivom području nam nedostaje vizija kulturne politike koja bi pronašla odgovarajući model koji bi kulturu učinio društveno relevantnom, ali ne na način kampanelističkog odobravanja koje je i dalje prisutno, nego kroz integraciju suvremene kulturne proizvodnje u razna područja društvenog života.

Kao na primjer?

Recimo kroz razvojne politike u raznim područjima života. U području obrazovanja gotovo da uopće nije prisutna suvremena umjetnost, a mogli bi se razviti različiti programi koji bi dugoročno utjecali na stvaranje interesa za suvremenu kulturnu produkciju. Socijalna politika je također područje u kojemu je moguća primjena metoda i znanja iz područja suvremene umjetnosti, a jedan od načina dugoročnog povezivanja ovih praksi je moguć kroz osnivanje socio-kulturnih centara.

Kultura ima doista nezavidan, rekao bih "dirljiv" tretman u medijima? Kako popraviti današnje medijsko praćenje i tematiziranje kulture, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini?

Stvarnost koju vodeći mediji u Hrvatskoj stvaraju je nevjerojatno sužena. Ne samo da ne prate kulturu, ne prate ni znanost, okoliš, svjetsku politiku, ni mnoga druga područja života. No, nije samo problem što vijesti iz tih područja dolaze na kapaljku nego je važan i način njihovog prikaza. Ako se nešto i prati, to je na razini događaja, prijenosa informacije o tome da se nešto dogodilo, bez  kritičke refleksije samog događaja. Sama utkanost događaja u širu sliku stvarnosti tako ostaje skrivena. Uzroci stvaranja tako sužene slike stvarnosti odraz su interesa vlasnika i urednika.

S druge strane, nije da ne postoje mediji koji imaju drukčiji pristup, u području kulture istaknuo bih portal Kulturpunkt ili tjednik Zarez, tako da zainteresirana javnost ipak ima mogućnost pristupa višedimenzionalnom svijetu.

Da li je rješenje u favoriziranju tzv. neprofitnih medija (uz upitnu definiciju "neprofitnosti") ili je bolje podupirati bez razlike ali s jasnim kriterijima one medije koji i kvalitetom i sadržajem zadovoljavaju javni interes, bez obzira na njihovu pravnu osobnost (npr. sadašnji Zakon o elektroničkim medijima u jednom svom dijelu zbog "suspektne" pravne osobnosti diskriminira one elektroničke publikacije čiji su izdavači registrirani kao d.o.o.)?

Stvarno se nikada nisam bavio medijima i zato sigurno nisam prava osoba kojoj su upućena ova pitanja, ali meni se čini da je javnosti uvijek ključan sadržaj bez obzira tko ga donosi. Organizacijski oblici su tu sporedni. Uvođenje kriterija organizacijskog oblika, kao što prema Zakonu o kazalištima udruge ne mogu proizvoditi kvalitetne predstave ili u slučaju koji vi navodite u području medija zapravo ukazuje na nemogućnost postavljanja parametara koji se odnose na sam sadržaj. To je slično kao i kontrola rada putem bilježenja vremena dolaska i odlaska na posao, radi se najprimitivnijem obliku kontrole koji je primjeren recimo za rad na traci, ali potpuno neprimjeren za upravu. Dakle, čini mi se da je uvijek bolje uspostaviti kriterije koji se odnose na sam sadržaj.

Pitanje za kraj... smije li kultura biti autistična? Odnosno radnici u kulturi spram svojih vlastodržaca (Grada, Ministarstva kulture)?

Umjetnost sama po sebi nije autistična, ona ne postoji bez recepcije. U tom smislu svaki izbor koji kulturu i umjetnost vodi u društvenu izolaciju je prihvaćanje zova tanatosa.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –