Delimir Rešicki : Ubožnica za utvare
Jedan od najznačajnijih pjesnika što ih je iznjedrila generacija časopisa «Quorum» - prošle godine višestruko nagrađivan za zbirku «Aritmija» koja je pjesništvo nakon dugo vremena ponovo vratila barem u vijesti novinskih kulturnih stranica - Delimir Rešicki (Osijek, 1960) objavio je svoju drugu, dugoočekivanu zbirku priča. Prošlo je četrnaest godina od «Sagrade familie», zbirke u kojoj su se itekako osjećali tragovi poetskog mišljenja i manifestirali u samoj strukturi proznog teksta.
«Ubožnica za utvare», podnaslovljena kao deset pripovijesti o nemogućim ljubavima, zaokružena je i iznimno stilizirana prozna zbirka kojoj genetske tragove ne treba tražiti u prvoj proznoj knjizi, već prije u «Aritmiji», gdje u jednome stihu pjesme «Abshied» nalazimo i samu naslovnu sintagmu («...ti i ja/ zidali smo svoje svratište/ubožnicu za utvare»). Pripovjedni postupak Delimira Rešickog poprilično je kompleksan i izglobljen iz cjelokupnog konteksta koji nam nudi recentna prozna produkcija, a on se, ovako priručno, može raščlaniti na tri važna uporišta.
Rešicki, kao prvo, svoju prozu i dalje gradi poetskim jezikom, brojnim metaforama i «prenošenjem» i razrađivanjem tipičnih motiva karakterističnih za njegovu poeziju (snijeg, anđeli i dr.). Potom, njegova je proza iznimno gusta mreža u kojoj se eksplicitno i manje eksplicitno navode i «navode» knjige, filmovi, rock pjesme i prije svega njihove atmosfere, kao ravnopravni elementi složene teksture nastale (i) u dijalogu s riznicom kako tzv. elitne, tako i popularne kulture. I treće, što do sada nije bio slučaj, «Ubožnica za utvare» otvara se i prema stvarnosti, ma što ona bila, pa se u pričama čitaju i vrlo eksplicitne, ironijom pojačane, dionice o postratnoj, tranzicijskoj zbilji na istoku Hrvatske, s ne prejakom ali jasnom podlogom nedavnog rata, u kojoj pustare i močvare ne funkcioniraju samo kao geografski, nego i duhovni pojam.
No, nova zbirka Delimira Rešickog prije svega zbirka je priča o nesretnim ljubavima, neostvarenim žudnjama, o onom jednom trenutku kada se događa katastrofa i mogućnost ostvarenja jedine i prave ljubavi - jer takve su samo moguće u ovim pričama - ostaje zakopana negdje u panonskom blatu. Rešickove priče funkcioniraju kao slike, u njima se pojavljuju muškarci našminkani ženskim ružem, žene koje u nekakvoj varijanti «sobe s pogledom» čitaju knjige i zrače prividom mira i duhovnosti, lažne gluhonijeme djevojke koje na trenutak ostavljaju dojam kako je riječ o anđelu itd.
Ispripovijedane u 1. ili 3. licu, priče su fokusirane na pojedinca; onog koji je u fatalnom trenutku izgubio sve (=ljubav) pa mu potom preostaje samo odustajanje, borba s utvarama i sjenama prošlosti i praznina koja se gotovo slikarski poklapa s «pospanim maglama Srednje Europe». I dakako, snovi koji zauzimaju važno mjesto u dijelu Rešickovih priča koje se, iako načelno usidrene u zbilji, u tim slučajevima otvaraju nadrealnome, što rezultira i promjenom pripovjednih tehnika i logike pripovijedanja.
Priče «Ubožnice za utvare» zbivaju se u hrvatskoj ravnici, nenametljivo otkrivajući neke slavonske i baranjske toponime, ali posve zaobilaze bilo kakvu zavičajno-sentimentalnu tematiku; dapače prema takvom je modelu Rešicki čak i iznimno ironičan, njegova je ravnica onaj srednjoeuropski prostor kojim trese melankolija, u kojem je, kako je to odlično zapazila autorica pogovora Alida Bremer, «vizija svijeta kao tužne nedjelje», i gdje trenutak u kojem se izgubila mogućnost ljubavi vodi isključivo prema misli o prolaznosti, starenju i smrti. Literarna fascinacija snijegom, primjetna u njegovom ranijem pjesničkom i proznom opusu, ovdje funkcionira poput svojevrsnog light-motiva; snijeg koji pada i tajna koju krije obična snježna pahulja česti su motivi ovih priča.
Priče Delimira Rešickog neobičan su spoj emocionalnosti i stiliziranosti na razini gotovo pojedinačne rečenice i oštre ironije prema natruhama zbilje koja ponekad ostaje samo pozornicom, a ponekad vrlo nasilno prodire u svjetove njegovih prekrasnih gubitnika. Stoga one možda ostavljaju privid nekakvog «starinskog» literarnog koncepta, u kojem još postoje lokoti ljubavi kao zavjeti vječnosti, no prava je istina kako je «Ubožnica za utvare» puno suvremenija, ako hoćete i rokerskija knjiga, od onih u kojima je to izvedeno eksplicitnije i ispraznije.
Semantička punoća, puno posveta i intertekstualnih poveznica, vjera u ljubav kao jedinu mogućnost da se ostane uspravan u panonskome blatu koje sve više postaje živo, nekome će možda djelovati preemotivnim, čak i patetičnim. No, možemo li doista nazvati patetičnim trenutak u kojem se snježna pahulja neizbježno topi na nečijem dlanu? O tome je, naime, ovdje riječ.