Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Ja sam pisac • Piše: MV Info • 01.05.2019.

Erik Matejak: Smrt Leonea Glembaya

1. mjesto natječaja "Ja sam pisac" 2019.

Krevet je bio vis-a-vis prozoru. U mračnu prostoriju, punu tame i nekog anksioznog ugođaja, padala je zadnja svjetlost dana. Na uzglavlju kreveta ležala je glava, ćelava, lice je bilo suho, upalo i sušičavo. To je Leone Glembay, bogati nasljednik. Nije se znalo sniva li ili je već možda otišao tamo negdje u visine. Odjednom strašan štropot, kašalj, i znak da je samo spavao. A bio je to lijep san. Leoneov rupčić bio je krvav, boljelo ga je, to se vidjelo po strašnom grču koji bi se javio u trenutku kašlja na njegovu licu. Sa zidova su u pravilnim ritmovima padale kapi vode – klop, klop... Vlaga je bila velika i to je smetalo plućima ovog krhkog čovjeka naviklima na sanatorije u švicarskim Alpama u mladosti. Miris te prostorije nije bio izdržljiv, nadimao bi želudac svakog tko bi prvi put ušao u nju, ali Leoneu miris nije smetao, već se bio u potpunosti naviknuo na njega, kao da se stopio s njim; on se uvukao duboko u njegove jadne dronjke pa i više, ispod njih na njegovu epidermu i dermu. Mutan je bio taj miris, nemoguć za odrediti, ali strašno je podsjećao na ustajalu, pljesnivu hranu, koju Leone nije mogao, zbog iznemoglosti, pojesti; podsjećao je na znoj koji luči radnik za vrijeme ljetne rabote; podsjećao je na miris svinjca pomiješan s korodiranim mirisom krvi – sve u svemu – bio je to miris Leoneova kraja. S obzirom na to da ga je kašalj probudio, polagano je uspravio glavu i bacio pogled na prozor. Gledao je dugo u nepreglednu daljinu. Zatvorski čuvari ponekad su se pitali što bi to Leone Glembay mogao vidjeti, halucinira li ili je možda u potpunosti svjestan. Svi oni znali su za njegovu prošlost, a i za budućnost ne trebaju pitati nekog hiromanta ili Ciganku. Jedan od njih ponekad bi rekao onom drugom: „Vidiš, vidiš, dobri moj Brko (zvao ga je tako zbog ogromnih brkova o kojima se brinuo više negoli za vlastitu djecu), danas jesi sutra nisi, danas gore, a sutra možda dolje.“ Ovaj drugi samo bi odmahnuo rukom u znak negodovanja, kao da ga i nije bilo briga. I tako bi dalje nastavili sjediti na svojim stražarskim stolicama, očekujući s nestrpljenjem njegov konac. Gledajući tako u zalazak sunca, Leone bi razmišljao o smrti što ima nadoći za koji čas. Ponekad bi tražio zadnju slamku spasa, često je molio da mu dovedu svećenika da ga ispovjedi, ali kad bi ovaj došao, Leone bi ga samo otpratio s pristojnim riječima do vrata i rekao: „Oprostite što ste izgubili vrijeme zbog mene, ali znate, ja vam baš i ne vjerujem u Onog tamo gore.“ Svećenik bi napravio nekakvu grimasu, podigao svoju bujnu desnu obrvu i svoj pogled, tako što je spustio naočale na prednji dio nosa i rekao, onako očinski blago: „Sinko, ta ništa te ne košta. Možda se i uspiješ spasiti.“ Leone bi tada u sebi osjećao onu istu nervozu, bio bi ponovno überspannt kao onog kasnog ljeta 1913. kada se nakon jedanaest godina vratio doma. Mislio je da će naći izgubljeni dio sebe, ali njega nije bilo, naišao je samo na kuću u kojoj je stanovala nova obitelj Glembay. Sada ipak ne može razgovarati sa svećenikom. Skupivši ono malo snage što je ostalo u tom napaćenom i bolesnom tijelu, podigao bi s kreveta ruku i pokazao kažiprstom, ali nekako čudno iskrivljenim, ukočenim, prema vratima. „Bog neka ti pomogne, sinko“, rekao bi jezuit velikih i crvenih obraza, okrenuo se i njegov jezuitski talar pokupio je nešto prljavštine s poda te je u Leonea izazvala kihanje i to je sve skupa prouzročilo masivnu bol u slabašnim prsima. Vrata su se zatvarala glasno. Zvuk je odjekivao još neko vrijeme. Kako je sunce zalazilo i kako se danja svjetlost gubila, nastupila bi noćna agonija i mislio bi tada bolesnik, kao i svaki drugi, gdje je tu Bog da ga spasi, da mu kaže uzmi, uzmi me, ali da, on nije vjerovao. Često je razmišljao o Kristu, ponekad je znao sate i sate provoditi u jednoj pravoslavnoj crkvici gledajući u sliku što je prikazivala Krista pantokratora. Gledao ga je kako ima mrko lice koje ponekad izgleda kao da ga osuđuje. Osjetio bi jezu i stid pred tim licem te bi samo šutio i gledao njegove oči. Svijeće su dogorijevale ispod nje i tako su manje obasjavale to lice. Pobožne ženice, što su bile stajale ispred slike i palile svijeće, molile bi tiho. Leone je uspio vidjeti samo pomake na njihovim usnama, a njihov pogled bio je uperen u pod crkvice. Mislio je kako se i one boje tog osuđujućeg lica. A sada u tom svetom prostoru nije bilo nikoga, samo on i ikona. „Ako postojiš“, odjednom bi prekinuo dugu tišinu u sebi, „zašto ljudi gladuju? Zašto majke prodaju svoje nevine kćeri? Zašto je izbio onaj prokleti rat? Zašto sam morao ubiti? Tisuću zašto, a ti i dalje šutiš, zar bih trebao vjerovati u Tebe? Ako postojiš, reci! Odgovori! Ti si svemoguć, tako bar govore?“ Osjetio je nemoć od tolikog razmišljanja, klonuo je glavom i sada više nije jasno vidio onu nepreglednu daljinu. Od iznemoglosti je zaspao. Spavajući, sanjao je onu noć, one iste škare što su obljubile baruničina leđa. A kako je samo strastveno ljubio ta leđa onih dana prije nego što je odlučio otići. Vidio ih je sasma naga. Ona mu je pozirala za akt, dugo ga je molila za to, ali on je odbijao gledati svoju maćehu (iako je tako nikada nije percipirao niti je želio smatrati, za njega, ona je bila druga žena njegova oca) u takvom ruhu. No na kraju, vjerojatno više iz ponosa nego iz želje, pristao je. Jednog jutra, kada je stari Glembay bio na nekom od službenih putova u carskoj prijestolnici, on je uzeo svoj štafelaj i kist, a ona se skinula gola, tamo u svom budoaru, te je ogrnuta bijelom plahtom došla i sjela na lijepu bidermajersku sofu. Okrenula mu je leđa i malo iskrivila lice, izgledala je koketno. Laganim pokretima spustila je plahtu sa sebe i Leone je moga vidjeti njezina lijepa bijela leđa, njezinu stražnjicu i vitke noge. Ona ga je gledala ispod oka i nekom čudnom mimikom i ekspresijom lica, kao da mu se otvarala poput lista u rano proljeće. Krv mu je lupila snažno u glavu i on nije mogao slikati ispravno. Bio je mlad i pun kuraže i da, on je to učinio. A sada sanja kako su u tim leđima bile zabijene škare. Krv je tekla kao nabujala rijeka i njegove ruke bile su ljepljivo krvave, vani su cvrkutale ptičice, a netko je prodornim glasom vikao: „Gospoda su ubili barunicu! Gospoda su ubili barunicu! Gospoda su ubili barunicu!“ Prenu se oda sna. Imao je snažnu migrenu, krevet je bio mokar od znoja. Stražari nisu previše marili, ionako mu je bila izrečena smrtna presuda. Jedini razlog zbog čega još nije bio na groblju bila je njegova bolest, koja je ujedno bila i razlog njegove samoće u samici, i još kakve-takve veze koje je nosilo prezime Glembay. „Zovite doktora, pobogu, zovite ga brzo!“ Vikao je Leone jakim glasom. Napolju bi se čulo hihotanje stražara, nisu ga shvaćali ozbiljno nakon nekog vremena i mnoštva takvih poziva. Ali ipak jedan od one dvojice odškrinuo je vrata, provirio, i zajedljivo rekao: „Možda bi bilo bolje da zovemo svećenika? Što misliš? Jedino ti on sada može pomoći!“ Drugi prasnu u gromoglasan smijeh. „Pravo si mu rekao, pravo.“ Govorio je Brko povlađujući onom prvom. „Smiri se i probaj izdržati do jutra, tada će doći liječnik u uobičajenu vizitu.“ Nakon kratke stanke, stražar je uzdahnuo i na kraju, sve što je mislio izbacio je iz sebe. „Znaš, možda bi ti ipak bilo najbolje ne izdržati do jutra, tako bi spasio i sebe, ali i nas od muka. Hajde, potrudi se, vidjet ćemo ujutro je li se isplatilo.“ Zalupio je vratima. Leone je bio potpuno shrvan. Mislio je kako bi bilo lijepo umrijeti, ali to ne ide tako lako. U sobi je bilo ledeno, osjetio je žmarce u prstima. Nekako se ponovno uspravio, onako, barem napola, samo kako bi pogledao kroz prozor. Nadao se da bi mu ovaj put mogao biti i zadnji. Sijevalo je u daljini i vjetar se polako počeo dizati. „Hm, da, takvo je vrijeme bilo i one večeri, da, takvo je društveno stanje bilo i u ono vrijeme. Možda će netko ove noći ubiti? Hm, da, sigurno će netko noćas ubiti! Sigurno će netko noćas umrijeti!“ Tako je razmišljao Leone o miru što ga je izgubio sa svojim zločinom (koji zasigurno nije počinio) zbog kojeg se i nalazi ovdje. U trenutku kada je cijela Europa bila dignuta na noge, kada su se prekrojile dotad poznate granice, kada je svjetski um zapao u mržnju i svi su očekivali onaj veliki bum, Leone Glembay bio je optužen za špijunažu. A koga bi on mogao špijunirati, sve su to bile indicije, ali nikakvih konkretnih dokaza. Samo zato što je Glembay i što se nalazi tamo negdje oko Nice i što voli fovizam, bio je optužen da radi u interesu Trećeg Carstva. Starac što ima ćelavu glavu, kostobolju i što osjeća žmarce u prstima koji mu onemogućuju da slika svoje najljepše slike, ne može biti špijun. Ali što ćeš, današnje nepovjerenje je veliko. Tako je bio izveden pred sud, a sud je potvrdio optužnicu i on je završio ovdje, u ovom zatvoru te je, čekajući da njegov bratić Puba nazove neke ljude i razreže gordijski čvor, dobio sušicu. Sada mu spasa i ne treba. Puba je, nakon sloma banke Glembay, izvukao najdeblji kraj. Njegov kapital bio je siguran, govorkalo se da je često prelazio helvetsku granicu. No prije nego što je nestao na neko vrijeme, a zna se kakvo je to vrijeme bilo – Veliko, Puba je sjedio na tužiteljevoj strani u slučaju umorstva barunice. Da, on je optužio Leonea, on mu je servirao deset lijepih godina u zatvoru, koje se (nasreću ili nesreću) nikada nisu ostvarile zbog rata. No zašto se Puba umiješao u ovaj slučaj? Zašto ga je prihvatio spasiti kad ga je prvo namjeravao osuditi? Možda je, ali samo možda, ako to u Glembaya uopće postoji, proradila savjest. Leone ponovno klone, po drugi put, gotovo jednako kao Krist uspinjući se na svoju Kalvariju. Oteo mu se lagani smiješak na licu. „Ja da sebe uspoređujem s Kristom, ja uopće ne vjerujem!“ I ponovno zaspi. Niz lice klizne mu suza, a vani vjetar biva sve žešći i žešći, bit će to velika oluja. „Angeliko, stani, zašto bježiš od mene? Hej, čuješ li me? Angeliko, Beatrice!“ Leone je, nakon što je sustigao tu blagu siluetu svoga sna, vidio Angeliku gdje stoji u svom dominikanskom kostimu, ispred nje bili su grobovi. Na jednom je pisalo Alice Glembay, na drugom Ivan Glembay, na trećem barunica Charlotta Castelli, na četvrtom Ignjat Glembay, a na petom Irena Danielli. Sve je bilo tako mutno i blatnjavo, a Angelika je gorko plakala. Leone joj pokuša prići, ali ne želi je preplašiti. Njezin bijeli kostim bio se zaprljao od blata što ga je kiša stvorila. Skinuo je svoj halbcilindar i stao točno kraj nje. „O Dio, Dio!“ Uzdisala je jecajući Angelika. „To smo mi Glembayevi, die Glembay sind Mörder und Falschspieler! Leone, to si i ti!“ na te riječi Angelika se snažno okrenu prema Leoneu i pogleda ga ravno u oči. Leone se stresao, osjećao je klonulost i želio je pasti u otvoren grob. „Pobogu, draga Angeliko, što to govorite. Pa ja nisam kao oni, ne, ja zasigurno nisam kao Glembayevi.“ Zgrabio je čvrsto Angeliku za ruke i tresao je klimajući glavom. Naposljetku je snažno kriknula: „Da, jesi! Samo to još nisi prihvatio!“ Leone je pao na koljena i prislonio glavu na njen meki trbuh. Ona ga je tješila, gotovo je sve bilo jednako kao i one večeri. Plakao je dugo i prisjećao se svih svojih grijeha, on u sebi nije mogao pronaći mir pa čak ni pred ovom Božjom ženom. Podigavši glavu, nakon nekog vremena, upita Angeliku: „Vjeruješ li ti stvarno u tog svog Boga?“ Ona je šutjela i pravila se nijemom. Štoviše, kao da mu je pokušavala odgovoriti, ali nije mogla – ona je mumljala kao i Zaharija koji nije vjerovao Božjem glasniku, bila je nijema na to pitanje. Zbog toga je ona podigla ruku i pokazala prema još jednom grobu. Na njemu je pisalo: „Ovdje počiva jedno kopile i njegova majka deflorirana djevica Božja.“ „Zar si to ti, Angelika? Zar je to moje dijete? O ne, ne, ne!“ Leone je mahnito počeo kopati zemlju, želio ih je vidjeti, ali prostor oko njega počeo se smanjivati sve više i više, Leone je ludio, udarao se o prsa, bacao blato po sebi – sve u svemu san je iščeznuo i on se probudio. Bilo je jutro i Leoneova jadna postelja bila je krvava. Liječnik je došao u uobičajenu vizitu. „Bonjour, monsieur! viknuo je onaj prvi stražar. „Kako je danas naš doktor Mortisimuss? Je li stanje bolje od prijašnjeg? Ah, znam, puno posla, a kako i ne bi. Umori se čovjek od toga. Vjerujem da vam nije lako liječiti sve te žene što rade u kući madam Satane. Da, ta one još ni ne znaju našeg jezika, ali su dobre, vraški dobre. Čujem da su one tamnoputije vrlo vatrene. Što kažete, da probam jednu?“ I tako je tekla njihova konverzacija, a Leone je umirao (njegov krevet bio je u potpunosti krvav) i njegova agonija bila je sve teža i teža. Počeo je vikati, urlati, stenjati, no njegov glas nije imao potrebnu snagu da ga oni što se nalaze iza vrata čuju. Pokušao je ustati iz kreveta, želio se spasiti boli. Dok se uspravljao, zatekao ga je napad kašlja. Krv je štrcala iz njegovih pluća, grč na licu i smrt, negdje ovdje u anksioznoj prostoriji. Pao je Leone sa svog kreveta na onaj prašnjavi pod i nije mu bilo pomoći, jednostavno nije imao snage da ustane – ovisio je o drugome. Nedugo nakon toga liječnik ulazi u prostoriju. Vidi kako Leone leži još živ na podu. Obilazi ga i gleda, a zatim sjeda na stolicu (koju je molio stražara da mu donese) i počne kopati po svojoj medicinskoj torbi. Iz nje je izvadio papir i olovku. Liječnik se naime u slobodno vrijeme bavio istom profesijom kao i Leone – slikao je. Smatrao je da bi ovaj prizor njegova pacijenta bio odličan za slikanje i gotovo sigurno bi se ispovjedio da to nije učinio. Dugo je slikao, tražio ispravnu svjetlost, kut i potez koji bi najbolje prikazali ovu stvarnost. U međuvremenu Leone je zaspao i liječnik je to osjetio, naprosto je u prostoriji postalo hladno i njegova koža bila se naježila. Kad je završio, a prije nego što je otišao, zapalio je jednu svijeću za njega, onako, više iz običaja, nego iz stvarne potrebe. Srdačno se pozdravio sa stražarima i otišao. Tijelo je nakon nekog vremena počelo zaudarati. „Osjetiš li ti nešto čudno ovdje, moj Brko? Ta kao da nešto vonja i to opako grozno. Da možda nije…“ Nacerio se na tu pomisao. „Napokon je došao konac onoga tamo iza vrata.“ Zajedno su provirili u ćeliju i našli Leonea kako leži mrtav na podu, a svijeća što ju je liječnik bio zapalio dogorjela je. „Lijepo, bogme lijepo…“, veselio se Brko, „sada napokon možemo nešto pojesti. Hajmo, već sam ogladnio, a i dugo nisam osjetio žene ni pića.“ Trećeg dana, u ranu zoru, došli su ljudi kako bi odnijeli ustajalo tijelo. Prije samog pogreba u Pariz je stigao njegov bratić Puba, veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Trećem Carstvu, kako bi izrekao posljednju Leoneovu želju. Na samom činu sprovoda nije mogao ostati zbog ranije ugovorenih poslova. Tako su na sprovodu ovog pseudošpijuna bili samo grobari koji su vratili lijes u mater terra. Leone nije želio svećenika, ali je molio jedan križ na kojem je velikim slovima pisalo: „LEONE DANIELLI 1875. – 1934.“ Tako je dočekao konac onaj neurastenik, onaj artist, onaj ubojica, onaj Glembay.

...

Učenik: Erik Matejak
Škola: Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb
Mentor: Marina Čubrić, prof. 

Recenzija kratke priče Smrt Leonea Glembaya

Možda se čini da je odabir Krležina lika pomalo neobičan za današnjeg tinejdžera, no pristigli radovi uvjerili su nas da hrvatski klasici s još uvijek aktualnog popisa lektire itekako dopiru do mladih čitatelja.

U radu Smrt Leonea Glembaya obuhvaćene su gotovo sve teme koje su inspirirale i samog Krležu tijekom njegova bogatog i po mnogočemu jedinstvenog književnog opusa – egzistencijalna problematika i pitanje smisla čovjekova života i djelovanja; moralna pitanja: koliko je čovjek zapravo slobodan i koliko su njegovi etički pogledi uvjetovani društvom u kojem živimo te je li, na koncu, društvo uistinu potonulo u "moralnu trulež".

Ova je priča britka i ironična nadogradnja o tome što se dogodilo s Leoneom Glembayem nakon što je počinio ubojstvo barunice Castelli. Zatječemo Leonea u skučenoj, vlažnoj i truloj zatvorskoj ćeliji, a kaznu služi zbog optužbe za špijunažu koju nije počinio. Velik dio priče kazuje o agoniji koju proživljava, svjestan da mu se bliži smrt – vrijeme je to u kojem ljudsko biće ima potrebu izmiriti se s Bogom i sa samim sobom. U tom predsmrtnom bunilu susreće se sa sestrom Angelikom s kojom je imao poseban odnos i koja je u drami predstavljala moralnu čistoću i uzoritost, koja mu je mogla biti slamka spasa, no taj odnos ovdje doživljava dekonstrukciju jer se naznačuje kako je njihov odnos možda ne samo platonski uzvišen već i vrlo tjelesan. 

U posljednjim satima života, ispunjenima anksioznošću i unutarnjim previranjima, pred nadolazeću oluju koja nagoviješta tragični događaj, ili možda katarzu koja obećava pročišćenje, u rečenicama koja svaka za sebe otvara temu za neki novi potencijalni esej, Leone se na svojoj osobnoj Kalvariji bliži smrtnome času, a propitkivanje o vjeri, moralu, ljubavi i smislu života još nas jedanput neodoljivo uvlači u Krležin stvaralački um i djelo.

Kulminacija ove slojevite priče dolazak je doktora koji bi trebao pomoći ljudskom biću u samrtničkim mukama, ali on umjesto toga uzima slikarski pribor i proučava svjetlost i najbolji kut za slikanje ne više čovjeka, nego pukog objekta. Odlično poentiranje o nedostatku istinske empatije u našem društvu i suvremenom svijetu!

Mladi autor oduševio nas je bogatim i biranim leksikom, izbrušenim stilom pisanja, vjernim dočaravanjem dramske napetosti, baratanjem Krležinim motivima i atmosferom te psihološkim portretiranjem lika toliko vještim da bismo uistinu pomislili kako je priču napisao neki puno zreliji autor.

Silvia Sinković

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –