Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 14.05.2020.

Gordana Benić : Bijeli šum

Gordana Benić: Bijeli šum

Bijeli šum Benić Gordana

Pisma poput hijeroglifskog ili arapskog imaju u sebi jake poetske elemente uvjetovane vlastitom likovnošću, i jezik naglašavaju kao komunikacijski i estetski alat, koji slikom prenosi tekst dok ne uđe u čitateljevu percepciju. Na sličan način ponaša se i struktura zbirke pjesama u prozi “Bijeli šum” Gordane Benić, čija je primarna vrlina nesvakidašnja slikovitost. Naizgled djeluje kao prirodni ekvivalent drugih djela koja se bave temom unutarnjeg i vanjskog astralisa, poezija u kratkim lirskim “opservacijama”, čiji je jezik raskošan a autorica manevrira njime kao što dirigent ravna svojim orkestrom. Tako bi trebalo promatrati i “Bijeli šum”: kao neku vrstu simfonije za metafizičko i metapsihičko. Autorica u tekstu čak koristi naziv psihonauti stvarajući jedinstveni scenarij u kojem nas vodi kroz scene kroz koje prolazimo kao u nekom virtualnom muzeju, skrolajući u beskonačnost. “Bijeli šum” nastavlja ondje gdje su "Bogovi neona" Nenada Stipanića stali, izrastajući iz nutrine prema van, čitatelj ulazi u kozmos, umjesto kozmos u njega. Dok on više teži dramatičnom, Benić klizi u eterično, povlačeći za sobom i čitatelja, kao da je astronaut koji po prvi put vidi svemir s vanjske strane letjelice. Međusobno se prožimaju, i na taj način afirmiraju vlastiti smisao.

Moglo bi se reći i da je “Bijeli šum” knjiga koja se jednako tako može čitati od kraja, jer tek tako možemo kontekstualizirati motivaciju za pisanje i ulogu ove knjige u opusu autorice. Naime, “Bijeli šum” je dio poetskog petoknjižja "Perpetuum mobile, o zemaljskim varkama i galaksiji duše", te se u knjizi spominje i teleskopsko otkriće crne rupe. Čitatelj se pretvara u jahača njenih magičnih stvorenja, koji luta virtualnom šumom punom intrigantnog i mističnog. Benić istovremeno taj golemi teleskop pretvara u vlastitu igračku pa kroz njega uranja u dubine vlastite imaginacije, iz koje je proizašla jedna nova, drukčija realnost ukotvljena u astronomiji i astrologiji.

Autorica nas podsjeća da je sve povezano u jednom velikom lancu međuovisnosti: čovjek kao malo, krhko biće u hranidbenom lancu Zemlje, te ona kao tek jedan od planeta u velikoj galaksiji. Njena je poezija ogledalo, u kojem se ogleda naše pravo mjesto u široj slici svemira. Dana nam je sposobnost da budemo njegovi naratori, i tu naša sposobnost utjecaja na njega prestaje. Jedini logičan korak je kroz umjetnički izričaj stvarati vlastite filtere kroz koje ćemo moći objasniti ono što ne možemo vidjeti bez teleskopa, a korijen toga jest u profinjenoj duhovnosti ljudi kao što je i autorica ove knjige. Kako bismo povjerovali u mogućnost sljedećih riječi, preduvjet je netko tko ne dopušta jeziku da ograničava ono što se njime može opisati, nego upravo obrnuto: Čudotvorni levitatori žive u gustim kozmičkim maglama i njihove bujne vizije podsjećaju nap les fosfornih meduza. Ponekad se zrcale u dušama androida koji su na Zemlju došli sa zlokobnog planeta Nibiru.

Gordana Benić piše upravo onako kako slika Hieronymus Bosch: njegov triptih "Vrt naslada" iz 16. stoljeća prepun je malih apstraktnih i apsurdnih scena koje sve zajedno sačinjavaju mozaik u kojem se teško snalaziti, ali polaganim uranjanjem u prikazano dobijamo sve bogatiji i slojevitiji narativ. U ovom slučaju, riječ je o mozaiku od jedanaest cjelina u kojima čitatelj-psihonaut pronalazi narativni ključ. Benić u svojoj kriptičnosti sugerira da ključa niti nema, jer je njegova brava apstraktna i samim time se širi do ruba gabarita knjige, a oni su daleko širi od korica. Zamjetan je užitak u pisanju, što rezultira pitkošću koju ne bismo nužno očekivali u ovako zapetljanim konstrukcijama. Autorica kroz udaljene galaksije plovi naoko bez ikakve inhibicije, lako, i mi zajedno sa njom. Otkrivamo sve dublje i dublje slojeve lirskog projicirane intuicijom gdje jezik postaje sredstvo emocije, ne samo komunikacije. Iako je književnost kao takva most koji pisac gradi između sebe i čitatelja, u ovoj zbirci obje su strane ovog mosta zamagljene, misteriozne i ne možemo se pouzdati u uobičajene semantičke kompase.

Uspjeh knjige je što unatoč tome ne odustajemo od teksta, nego putujemo do samog kraja, a to nije uvijek slučaj kada knjiga skrene u teritorij apstraktnog, i od nas se na neki način traži da kroz tekst hodamo zatvorenih očiju. Benić se širinom i dubinom iskazanog uspješno uklapa u suvremenu poetsku tendenciju svojevrsnoj jezičnoj alkemiji, koja je koliko sama sebi svrhom, toliko i oličenje idealnog  literarnog antibiotika protiv ispraznosti medijskog prostora u kojem smo zarobljeni. Stvara prostor u kojem više nema gravitacije da nas veže za sve što sputava, a svemir je zbroj milijardi intimnih galaksija i projekcija paralelnih ličnosti koje se kriju u svima, pa ih se izvlači na površinu. Kod Gordane Benić imamo monumentalne lirske slike, ali nema dramatičnosti uskličnika, sve je uravnoteženo i blago, kao svojevrsna instrukcija za čitanje. Tu možemo namirisati i tračak autoričina karaktera, jer jedino takva osoba može pisati ovako: Kroz teleskop Subaru otkrili su užareni planet boje tamnog trešnjina cvijeta; preplavljuju ga oceani rastaljenih stijena i njegova spiralna orbita dugo sjaji dok isparava u tamu.

Treće oko je ezoterični budistički koncept u kojem ono vlasniku omogućuje uvid u onostrano, sve ono van svakodnevnog percepcijskog polja. Autorica bez sumnje pokazuje da je poezija dostojna zamjena, i da u rukama pravog autora može dosegnuti u najskrivenije zakutke onoga za što nam treće oko i služi. Jasno se vidi njezina posvećenost istraživanju i elaboraciji, sklonost konceptu umjesto jednokratnim gestama. Životinje u njenim prizorima poprimaju osobine i sposobnosti nadnaravnog, pokazuje nam da je poezija jedina moguća kulminacija kada matematika ili fizika iscrpe svoja rješenja, jer nakon matematičkih radnji slijede apstraktne, a njih se ne može izraziti brojkama, nego emocijama. Na takav način može se pristupiti i tumačenjima knjiga poput "Bijelog šuma": najlakše i najlogičnije bilo bi intuitivno, jer je teško na uobičajen način profilirati knjigu koja se tome, u svojoj biti, i opire.  Podsjeća na neka od tih neuhvatljivih stvorenja iz Benićkinog svemira, koja su to dalje što im se više približavamo.

Slično kao i kod Stipanićevih "Bogova neona", i ovdje je teško prepričati knjigu, jer to ne bi imalo smisla: školski šalabahter u ovom slučaju ne bi bio od velike pomoći. No ne treba negodovati: dobro je povremeno suočiti se s pisanjem koje nas intrigira, koje je poput kakva egzotičnog jela koje nikada nismo probali. U tom trenutku samo treba ustrajati i uroniti bez straha od onoga što nas unutra čeka, ili nesposobnosti da u tome uživamo. No važna karakteristika istinske umjetnosti također je da se nužno ne razotkriva odjednom i da traži koncentraciju, otkriće vlastitog trećeg oka. Na ovaj način uvijek ostaje nešto što će biti van dometa, razlog da joj se uvijek iznova vraćamo kako bismo to možda uspjeli uhvatiti.

Autorica dobro poznaje terminologiju kojom barata u tekstu, od ultima thule, crnih rupa do saturnovih prstenova. Stoga smo u dobrim rukama, budući da i sama kaže: “... mene u poeziji nadasve zanima ono što nadmašuje, prekoračuje u neistražena područja, a pjesma u prozi nikako ne podnosi konvencionalne pristupe, izmiče naučenim obrascima i takozvanim pjesničkim modelima”. To je više nego očito na svakoj stranici ove knjige, to “izmicanje”. Možda se u petoknjižju krije dovoljno motiva za nastavak, no to je, jednako kao i sva ona stanja, prizori i pojave u knjizi, ponajprije u kondicionalu. Odvest će nas ravno do ruba, na dno crne rupe, uživajući u nepoznatom jer svoju poeziju gradi upravo na užitku kopanja po virtualnom prostoru golemom četkom za zvjezdanu prašinu.

"Bijeli šum" čita se kao litanija neizrecivog, evanđeliste pretvara u kiborge čije se poruke prenose slovima, iako bi možda u kontekstu teme ova knjiga mogla imati i neke digitalne popratne sadržaje, kako bi se krug u potpunosti zatvorio. No kako nas dovodi u poziciju iz koje se ne vidi početak, ne možemo ni znati gdje je kraj kruga u kojem se nalazimo. Umjesto toga, samo se treba nastaviti kretati nevidljivim likovnim putanjama koje je Benić iscrtala filigranskom preciznošću. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi njene pjesme izgledale na hijeroglifskom pismu, jer bi tada misterija bila još i veća, a stih bi gotovo prirodno mutirao u rebus.

Gordana Benić je svojevrsna rosa mystica hrvatske poezije, istovremeno daleka i bliska idealna žena budućnosti u kojoj se priča "Bijelog šuma" tek treba ostvariti. A dotad ćemo uživati u jedinstvenoj poeziji u prozi gdje iza svake točke čeka nešto što nikad dosad nismo vidjeli. Dopustiti sebi da prođemo kroz vrata u prostor nepoznatog, koja su uvijek bila tu, ali su ih se samo oni poput Benić usudili širom otvoriti.

Gordana Benić

Bijeli šum

  • Meandarmedia 02/2020.
  • 105 str., meki uvez
  • ISBN 9789533341996
  • Cijena 110.00 kn

U knjizi pjesama u prozi 'Bijeli šum' Gordana Benić razgranava svoj inovativni svemirski romantizam kao snažnu viziju putovanja rubovima proširene stvarnosti. Ocrtavajući mistični atopas, tajanstveni zemljovid što lebdi između zemaljskog i kozmičkog prostora, pjesnikinja je putnica sa Zemlje koja se uključila u vremenski stroj i sa sobom nosi svoje psihograme.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –