Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 28.01.2016.

Jon Kalman Stefansson : Nebo i pakao

Jon Kalman Stefansson: Nebo i pakao

Nebo i pakao Stefánsson Jón Kalman

Vjetar zavija među planinama, razdire more, slanoća sjedne na kuće, a voda poplavi podrume. Kad se smiri možemo izići, a da ne umremo, na ulice pokrivene morskom travom, kao da je more kihnulo na nas.

Island: gdje životom ravnaju planine i polarni vjetrovi; gdje muškarce, čijim žilama plovi balakar, u ljuskama od čamaca kad-tad proguta ledeno Sjeverno more; gdje je dobro i kad samo postojiš, jer više od toga ni ne možeš očekivati; gdje se ljudska egzistencija svodi na automatizam elementarnih potreba i rudimentarnih interakcija; gdje je sreća u mirisu kave i starome kruhu jer ona ne mora uvijek doći s velikim stvarima.

Vrijeme zbivanja romana "Nebo i pakao" (Himnariki og helviti, 2007) Jona Kalmana Stefanssona (1963, Reykjavik) - prvog dijela triptiha o Dječaku bez imena (slijede - kod nas još neprevedeni - "Tuga anđela" i "Čovjekovo srce"), moglo bi biti i puno dalje u prošlosti, jer kako vidimo, živi se primitivno i tegobno. No, na samom smo početku 20. stoljeća.

Kadar će sveznajući pripovjedač postaviti ovako: oni koji žive u ovoj dolini vide samo dio neba. Njihov obzor uz planine čine snovi. Onaj koji nema snove, u opasnosti je. Dječak, Stefanssonov junak, intenzivno sanja i to - o knjigama. Baš iz ove surovosti - između neba i pakla, gdje se čitanje smatra rasipanjem svjetla i vremena, sramotom i psihološkom truleži koja čovjeka oslabljuje - potekao je taj renesansni um koji želi učiti jezike, vidjeti svijeta, pročitati tisuće knjiga, doći do srži... No, požalit će nam se, katkada je teško misliti i čitati kad si ukočen i ranjav nakon teškog ribolova, promočen i promrzao nakon dvanaest sati rada na livadama.

Usprkos svemu ili baš zato, kazuje nam Jon Kalman Stefansson, islandska svjetlost može proći kroz tebe i pretvoriti te u pjesnika. Koliko je to uputno, druga je stvar. Mladi ribar Barður, Dječakov jedini prijatelj i također tankoćutni knjigoljubac, glavu punu Miltonovog "Izgubljenog raja" ostavit će na pučini, jer je u snježnu vijavicu, opijen pjesmom, isplovio bez kabanice. Fatalna zaboravnost učinit će ga doslovnom žrtvom poezije koja se u tim krajevima smatra opasnom po ljudski život.

Bezimeni Dječak s Barðurom o pjesništvu i snovima običavao je razgovarati na vrištinama, među močvarama i jezerima. Nakon prijateljeve pogibije momčić će sam nastaviti lutati kroz vlagu i studen kako bi spasio čast poginulog mladića. Misija mu je vratiti vlasniku tu čudovišno hipnotičnu knjigu koja mu je otela najboljeg druga. Pogibeljno hodočašće od zabačene ribarske kolonije do udaljenog grada ne plaši ga, dapače: dječak je sam na svijetu i priželjkuje pridružiti se mrtvom prijatelju. No nakon tegobnog probijanja kroz ledeni pejzaž i oluju, a potom i delirija uslijed noćnog smrzavanja, u gradu ga čeka iznenađenje - novi ljudi, nove prilike.

Islandska svjetlost može proći kroz tebe i pretvoriti te u pjesnika. Koliko je to uputno, druga je stvar.

Riječ je ovdje o gusto istkanoj poetskoj prozi kompozicijski organiziranoj u pet nejednakih cjelina. Vremenski je priča razdijeljena u dva dijela - prije isplovljavanja u kobni ribolov te nakon Barðurove smrti. Zapanjujuća je vizualnost i taktilnost prikaza sjevernjačkih pejzaža: zagasit kolorit, surove atmosferalije i hrapave, čvoraste teksture Stefansson oslikava teškim uljanim namazima. Rečenice se ulančavaju trzavom dinamikom, sintaksa je iskidana, naracija se u drugome dijelu drobi gotovo do poezije. Tekst se zato mjestimice doima nefokusiranim, no grabi i obuzima čitatelja do te mjere da mu se ovaj nije u stanju othrvati ni kad ga uznemiruje, možda i iritira, umara.

Starinsko pismo koje priziva usporedbe s povijesnom fikcijom Halldora Laxsnessa, istodobno je delikatno i sirovo u lirskim deskripcijama ljudske ranjivosti spram neumoljive prirode. Pritom na posve čudesan način uspijeva prenijeti emocije i mitsku, gotovo onostranu spiritualnost. Govori o nesvakidašnjim dušama čija su jedina imovina riječi, o kapetanima kojima su bitne samo dvije stvari - pjesništvo i more. Zatim o knjigama koje ljudima oduzimaju vid i odvode ih u smrt, te o golemom jazu između puke sposobnosti čitanja i umijeća istinskog razumijevanja pročitanog. No, iznad svega meditacija je to o egzistencijalnim važnostima; gubicima i novim prilikama, bijegovima i traganjima, strastima i pogibeljima, prijateljstvu i solidarnosti.

Ovaj iznimni autor 2005. godine prima islandsku nagradu za književnost. Biografija mu je zavodljiva baš kao i pisanje. Primarno je pjesnik s trima zbirkama, a proze su mu prevođene na njemački, francuski, engleski. Školu je napustio u petnaestoj, zaposlio se u tvornici ribe, potom u klaonici. Niz godina proveo je na moru u obalnoj straži, potom je radio kao bibliotekar, učitelj, novinar.

Stefansson je i sam, poput svog neimenovanog Dječaka, rano ostao bez majke, a iz djetinjstva se, kaže, ne sjeća događaja, nego emocija. Takva mu je i knjiga - osjećajna i osjetilna, a naracija zamućena, razlomljena, nekoherentna. Stefanssonova pripovijest mjestimice je stereotipna, pokatkad pseudo-filozofična, no istodobno je naprosto grandiozna. Između impresionističke udivljenosti atmosferom te sporadičnih zamora ovaj će vam roman priuštiti smijeh, sanjarske pasaže, intenzivna promišljanja, duboke uvide.

Asimetričan, atonalan, aritmičan - "Nebo i pakao" doista je posve začudna literarna poslastica koja se plaho izmiče analizama i klasifikacijama. Uživajmo stoga u superiornom prijevodu profesorice Dore Maček.
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Jón Kalman Stefánsson

Nebo i pakao

  • Prijevod: Doroteja Maček
  • Fraktura 02/2015.
  • 176 str., meki uvez
  • ISBN 9789532666113
  • Cijena 79.00 kn

'Nebo i pakao' Jóna Kalmana Stefánssona knjiga je elemenata, roman vode i vatre, zraka i zemlje, ali i sila koje ih sudaraju i mire – u spektakularnom krajoliku, u čovjeku. Priča o Islandu i njegovoj prošlosti bezvremena je odiseja, lirska meditacija o životu i smrti, o raju i paklu koje nosimo u sebi.

– Jon Kalman Stefansson - razgovor –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –