Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 22.06.2008.

Josip Mlakić : Zadnji rat u Bosni još uvijek diktira živote ljudi

Josipa Mlakića poznajemo samo preko njegove spisateljske biografije; izvan toga u našoj sredini nije prisutan. Književnost ili pisanje nisu njegov posao (po struci je strojarski inženjer), nije dio ni jedne književne skupine, ne gostuje na festivalima, medijske natpise mu osiguravaju novi naslovi koje objavljuje, a to radi u prosjeku jednom godišnje otkako je u Uskoplju, u kojemu živi, objavio prvu knjigu priča ''Puževa kućica'' 1997. godine.

Prvi mu je roman ''Kad magle stanu'' objavljen na natječaju malog izdavača Faust Vrančić i zahvaljujući isključivo dobrim ocjenama i profesionalnih kritičara i takozvanih običnih čitatelja usmjerena je pažnja na njegov rad. Drugi je roman ''Živi i mrtvi'' također objavljen na natječaju za najbolji neobjavljeni roman (VBZ) te je i on, kao uostalom i sve njegove sljedeće knjige, dobio dobre kritike.

Mlakić je ukupno do sada objavio jedanaest knjiga, uključujući i zbirku poezije ''Oči androida'' te je autor scenarija nagrađivanih filmova ''Tu'' redatelja Zrinka Ogreste i ''Živi i mrtvi'' Kristijana Milića dok je za Branka Ištvančića napisao scenarije prema romanima "Čuvari mostova'' i "Kad magle stanu''. Vjesnikovu nagradu ''Ivan Goran Kovačić'' dobio je za svoj zadnji roman ''Tragom zmijske košuljice'' (VBZ), kojim se vraća u Bosnu 18. stoljeća i  piše o temi koja se na različite načine provlači kroz nekoliko njegovih knjiga; najsažetije rečeno - o zlu.


Barbara Matejčić : Kada smo za Vjesnik razgovarali po objavljivanju romana ''Psi i klaunovi'', rekli ste da pišete nešto tematski sasvim drugačije od dotadašnji, recimo tako, ratnih romana - krimić čija se radnja događa u Bosni u 18. stoljeću. Očigledno je to bilo ''Tragom zmijske košuljice''?

Josip Mlakić : Da, radilo se upravo o tom romanu. Iako sam ja ideju za taj roman imao mnogo prije ''Pasa i klaunova'', trebalo mi je određeno vrijeme za pripremu. Tako sam, primjerice, rad na ovom romanu započeo prije rada na ''Psima i klaunovima'' i ''Čuvarima mostova'' koji su nastali prije njega.

Odnosi li se to pripremanje na iščitavanje kronika iz toga vremena?

Pripreme za ovaj roman trajale su mnogo duže od samog pisanja romana. Proučavao sam fratarske kronike iz tog vremena, kao i neke povijesne knjige koje se bave vremenom o kojem sam pisao.

Na koji Vam je način to pomoglo ili Vas inspiriralo? Što ste tražili u kronikama?
 

Želio sam, koliko je to bilo moguće, proniknuti u jedno vrijeme, stvoriti prije svega samome sebi sliku tog vremena. Nije me zanimala povijest sama po sebi, nego prvenstveno odraz određenih povijesnih događanja na moje likove. Ja čak na nekoliko mjesta svjesno kršim tu povijesnu kronologiju. Važnije su mi bile neke druge stvari. Ukratko: moji likovi ne oblikuju povijest, nego ona njih.

Koliko su autentični franjevački zapisi iz 18. stoljeća bliski Vašima? Pretpostavljam da sadržajno i jezično nisu previše i da fratri onog vremena ipak nisu tako slobodno i živopisno bilježili događaje, ljudske sudbine pa i vlastite slabosti.

U jezičnom smislu nema neke velike sličnosti. Ne koristim jezik vremena o kojem pišem, nego jedan jezik koji je dovoljno anakron da simulira stil kronika. Istim bih jezikom pisao da se radnja romana događa, primjerice, u 19. stoljeću.
 
U sadržajnom smislu stvari nisu tako jednoznačne. Na primjer, u ljetopisima fra Nikole Lašvanina i fra Bone Benića i te kako se osjeti samokritičnost i ne bježi se od vlastitih slabosti, čak ako to mjerimo i današnjim parametrima, što je jedna od stvari u tim knjigama koje su me fascinirale. Primjerice, ta dva ljetopisa mnogo su objektivnija i racionalnija od ljetopisa fra Jake Baltića koji je nastao više od stotinu godina poslije od ta dva. Zatim, čudesna knjiga ''Pregled starina Bosanske provincije'' fra Filipa Lastrića, objavljena polovicom 18. stoljeća (1762. godine), historiografsko djelo koje i danas privlači  svojom objektivnošću, čak i ako zanemarimo vrijeme u kojem je nastala.

Iako se ''Tragom zmijske košuljice'' stilski, formom, vremenskim odmakom razlikuje od Vaših ranijih romana, rekla bih da je provodni motiv zapravo isti - zlo kao pokretač događanja i načini na koji to zlo oblikuje ljudske sudbine.

To je u principu točno. Ali je to primjenjivo i na mnoge druge pisca. Ja tu nisam nikakva iznimka. Postoji jaka poveznica između ovog romana i, recimo, "Živih i mrtvih", i to ne toliko na formalnoj koliko na idejnoj razini. Prilikom čitanja romana iz moje, uvjetno rečeno, ratne trilogije književna kritika je često vagala koliko sam se sa sljedećim romanom odmaknuo od prethodnog. Osim rata kao poveznice, malo je sličnosti među njima. Zaboravlja se da su sva tri ta romana, ''Kad magle stanu'', ''Živi i mrtvi'' i ''Psi i klaunovi'', formalno i stilski drugačije organizirani. A i tematski su, ako hoćete, bitno različiti.
 
Odmak je moguće napraviti u književnom postupku, ali napraviti nekakav imaginirani odmak od samoga sebe: vrlo teško. Unatoč tome, drago mi je što se ovaj roman, ''Tragom zmijske košuljice'', promatra  i na taj način, kao nekakav odmak od mojih ranijih romana, bez obzira što ja mislim da ni ovdje nisam uspio pobjeći od samoga sebe, i što smatram da je to pomalo promašen pristup.

Zbog čega Vam je za prikaz tog nemirnog vremena bio potreban jedan konkretan zločin kojemu radoznali fratar pokušava ući u trag?

Roman je organiziran kao detektivski roman. Na formalnoj razini, roman je pisan po svim zakonima žanra, i sama ta činjenica, da ne spominjem neke druge, mnogo važnije razloge, nameće zločin kao osnovni pokretač radnje.

Ono o čemu pišete u romanu, zapravo vrlo podsjeća na suvremenost, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Nalazite li Vi neke paralele?

Svakako: svaka sličnost je namjerna i, često, vrlo pomno iskonstruirana. Međutim, nisam stao samo na tome da povijesnu kronologiju preslikavam na suvremenost. To je dvosmjeran proces: postoje u romanu i detalji iz suvremenosti koji su preslikani u to vrijeme, prva polovica 18. stoljeća. Kod sličnog postupka postoji ogroman rizik da naknadna pamet iskrsne u prvi plan, odnosno da ta dvosmjernost bude očita. To su detalji o kojima sam pri pisanju romana najviše vodio računa. Unosio sam samo one stvari za koje sam imao bilo kakvo pokriće u knjigama koje sam koristio pri pisanju.

Drugi, i najvažniji korektiv bilo mi je to koliko se suvremenost uklapa i korespondira s vremenom o kojem sam pisao. Vrijedi, naravno, i obratno. Čini mi se, da skratim: isuviše dobro.

Moram naglasiti još nešto: iako se radnja mog posljednjeg romana događa u prvoj polovici 18. stoljeća, nisam fasciniran poviješću. Pogotovo zbog načina na koji se ovdje posljednjih desetljeća manipulira s tim. Iz povijesti se uzima samo ono što nekome u određenom trenutku odgovara, tako da često o nečemu možete steći jasniju sliku prema onome što se svjesno zanemaruje nego li prema onome što nam se nudi kao jedina istina. Ja pokušavam tim temama pristupiti što racionalnije i, eventualno, ukazati na povijesne lekcije koje nismo naučili, iako mi to nije primaran cilj.
 
Kada u romanu pišete da su se u to vrijeme smjenjivale godine rat i mira, navodite da su sjene rata na godinama mira bile to jače što su pohodi bili krvaviji i duži. Kakve su sjene nakon ovog, zadnjeg  rata u Bosni?

Ogromne. Iako je rat stao prije skoro desetljeće i pol, on i danas u najvećoj mjeri diktira živote ljudi. Nakaradni politički ustroj države, betoniran u Daytonu, igra ključnu ulogu u tome, kao i nespremnost ljudi da se suoče s tim vremenom i ostave ga iza sebe. Te sjene rata su upravo jedan od detalja koji sam iz suvremenosti preslikao u prošlost, iako sam pri pisanju jedne od priča iz tog poglavlja, one o Zejnilu iz Turbeta, koristio kratku natuknicu koju sam pronašao u ''Ljetopisu'' fra Nikole Lašvanina. Ona mi je poslužila kao pokriće.

Na početku kronika fra Ivo piše: ''Najteži trenuci kušnje nastupaju onda kada mi kroz glavu prođe misao da ova slova i kvržice na papiru, što podsjećaju na ranice, izviru iz moje taštine''. U kolikoj mjeri je pisanje povezano s taštinom?

Loše i nemotivirano pisanje je u principu stvar taštine. Kao i potreba da nekoga zadivite svojim pisanjem. U bijegu od taštine motivacija je najvažnija. Pripovjedač u mom romanu upravo o tome najviše razmišlja: o vlastitim motivima za priču. Da se vratim na jedno od prethodnih pitanja: u pravilu bijeg od samoga sebe, odnosno tema za koje ste opsesivno vezani, ima itekako veze s taštinom, odnosno potrebom da nekome dokažete da vi to možete i drugačije, bez obzira što to često nema smisla niti konkretnog značenja.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –