Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 06.09.2011.

Ludwig Bauer : Pretjerana angažiranost može škoditi umjetnosti

Tim povodom s Ludwigom Bauerom razgovaramo o njegovom nagrađenom romanu, hrvatskim književnim nagradama i žirijima koji ih dodjeljuju te o drugim brojnim temama vezanim uz njegov dugogodišnji spisateljski rad...


Božidar Alajbegović: Povod ovome razgovoru jest nagrada „Meša Selimović“ koju ste upravo dobili za svoj roman "Zavičaj, zaborav", pa koristimo priliku da vam kao prvo srdačno čestitamo. Nagrada „Meša Selimović“ dodjeljuje se za najbolji roman objavljen tijekom prethodne godine na govornom prostoru Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH, a o dobitniku odlučuje žiri članovi kojega nisu sudionici  iste, domicilne književne „scene“, pa pretpostavljamo da ste tim zadovoljniji ovom nagradom?

Ludwig Bauer: Hvala na čestitki. Naravno da sam zadovoljan, prvenstveno zbog okolnosti koje ste spomenuli u pitanju.

Ova nagrada dolazi nakon brojnih nominacija za neke druge književne nagrade u Hrvatskoj, a koje su vam redovito izmicale. Nedavno ste u "Novom listu" iznijeli prilično ogorčen stav o hrvatskim književnim nagradama i žirijima koji ih dodjeljuju, a niste poštedjeli niti svoje kolegice i kolege koji su te nagrade dobivali. Nije li to bila pretjerana reakcija, pogotovo spram onih autora-dobitnika za koje se ne može reći da stvaraju „pod skutom“ pojedinih korporativnih medija?

Bojim se da tvrdnja o tome da nisam poštedio kolegice i kolege u svome komentaru zapravo ne stoji. Nemam ništa protiv kolega koji pišu. Obično govorim od književnom djelu, a i tu sam prilično suzdržljiv. Generalno mogu reći da se objavljuje puno smeća, što je teško oboriva istina. Isto tako, neke kolektivne odluke pokazuju nedostatak kompetentnosti i karaktera. Ali isto tako nemam dovoljno drskosti da se tako oborim na neko konkretno djelo. Pisci su vezani za ono što pišu kao roditelji za svoju djecu. A kojem biste roditelju rekli: Klinac ti je idiot?

U većini svojih romana tematizirate život podunavskih Nijemaca te njihovu kulturu i identitet. Čini mi se da je jedan od vaših motiva za pisanje potreba za podsjećanjem  na određene  prešućene povijesne istine, kad je u pitanju ta populacija.

Svakako sam jako motiviran obračunati se s dugo važećom istinom prema kojoj Nijemac = fašist = zločinac. Time ne umanjujem tragiku pogođenih zločinima ili dimenzije zločina. Ali dobar dio njemačkog korpusa, pogotovo ovi koji su bili na prostorima Jugoslavije, bili su također žrtve rata. Nijemaca je bilo i u partizanima, moj stric Nijemac bio je u logoru u Jasenovcu, a jedini antifašistički list koji je izlazio na njemačkom jeziku za vrijeme Drugog svjetskog rata – izlazio je u okviru njemačke crkve u Apatinu. A mnoštva su protjerana ili bačena u logore bez opravdanja.

Zanimljiva sastavnica vašeg nagrađenog romana jest i germanofobija. Recite nam nešto o tome.

Germanofobija nažalost jest dio europske civilizacije. Mislim da je počela negdje na početku naše ere nakon što su rimske legije doživjele tragičan pokolj u Teutoburškoj šumi. Tada se zaboravilo da su Rimljani zapravo bili na tlu njemačkih plemena. Slaveni često mrze Germane zato što im se nekritički dive. To se može vidjeti najočitije u Križanićevoj "Politici“, bibliji germanofobije. Možda se i kod drugih mogu naći slični razlozi… Čini mi se da je i kroatofobija rasla na Balkanu u ono vrijeme kada je Hrvatska mogla biti drugima primjer civiliziranosti.

Roman „Zavičaj, zaborav“ ostavlja dojam autobiografičnosti. U kolikoj se on mjeri temelji na vašim iskustvima?

Neke se stvari zaista temelje na mojim iskustvima. Primjerice, oni smiješni komunistički rituali, kojima se umanjivala vrijednost i nekih inače valjanih poruka. Također, poznavao sam dobro sredine koje opisujem: Prag, Istočnu Njemačku, Zapadnu Njemačku itd. Sve je ostalo uglavnom sasvim nepodudarno s mojim doživljajima. Mislim da pseudoautobiografičnost mojih romana proistječe iz njihove sugestivnost. Ja želim da se sve doživljava kao istina. Ipak, pišem autobiografski roman koji bi mogao biti objavljen sljedeće godine. Tada će cijeli taj kompleks postati jasniji.

Vezano uz naslov vašeg romana, u kolikoj smo mjeri svi mi zapravo obilježeni zavičajem?

To do kraja ne znam. Ne zna ni moj junak, a potrošio je na to gotovo cijeli život.

U romanu ste obuhvatili širok vremenski period a radnja se događa u različitim prostorima Europe u doba socijalizma (Istočna Njemačka, Jugoslavija, Čehoslovačka). Čini mi se da ste si u romanu kao jedan od zadataka uzeli i apostrofirati razlike između jugoslavenskog i ostalih socijalizama.

Sasvim ste u pravu. Riječ je o različitim razinama istog društvenog sustava. Svaka je imala svoje posebne nedostatke, ali i neke prednosti.

Erotika je prilično izražen motivski sloj romana "Zavičaj, zaborav" a bila je zastupljena  i u Vašem romanu "Patnje Antonije Brabec". Je li teško napisati dobru erotsku proznu dionicu?

Pisac pokušava predočiti fiktivni život kao stvaran. A stvaran život bez erotike bio bi kao hrana bez začina. Ipak, nastojim u tome biti umjeren. Strane su mi vulgarnosti svake vrste… Prema tome, nije lako.

Gotovo svi vaši romani tematiziraju povijest i mjesto tzv. malog čovjeka u njoj a politika u njima redovito ima važnu ulogu. Smatrate li se angažiranim piscem i što mislite o angažiranoj umjetnosti?

Smatram se angažiranim piscem. Nastojim biti to ipak što manje. Pretjerana angažiranost može škoditi umjetnosti.

Nedavno ste kao gostujući urednik u časopisu "Riječi" priredili tematski blok posvećen kratkoj priči, naslovljen "Što je nama danas kratka priča?". Kako biste odgovorili na pitanje iz tog naslova.

Pokušao sam u časopisu odgovoriti da je to suvremena novela koja ne pristaje biti sahranjena time što je izbačena iz novina, a dijelom i časopisa. Volio bih da to bude pristupačno štivo, koje se ne odriče kvalitete, ali je duhovito, pri ruci i ne traži previše vremena.

Koje domaće pisce cijenite?

Jako mi je teško odgovoriti na to pitanje. Riječ je o tome da čitam na najrazličitijim jezicima pa su mi mnogi pisci koji se uvjetno smatraju stranima – sasvim domaći. Pritome se ne rukovodim svjetonazornim odrednicama pa su mi podjednako dragi Gabriel Garcia Marquez i Mario Vargas Llosa, ili Salman Rushdie, ili stari prijatelj Bohumil Hrabal.

Družite li se s drugim piscima?

Ne družim se institucionalno ni u kojem obliku. Prije četrdeset godina družio sam se, ali također neinstitucionalno s mnogim češkim i slovačkim piscima – našao sam se bio u takvim okolnostima; živio sam u Pragu i Bratislavi krajem šezdesetih i u prvoj polovici sedamdesetih. Davno je to bilo, imponirali su mi oni od kojih sam mogao naučiti pa mnogih, premnogih više nema.

Osim brojnih romana za djecu i odrasle, također ste i preveli velik broj knjiga. S kojih jezika prevodite, koje ste autore prevodili i je li neki prijevod u planu?

Imam prema toj temi ambivalentan odnos. Ako kažem da mogu prevoditi s većine europskih jezika, dakle, s izuzetkom baskijskog, mađarskog, finskog, turskog i sl. – zvuči to pretenciozno. Ispalo bi da te sve jezike znam, a to je daleko od istine. Prevodio sam Andersena s danskog jer mi se činilo da su neki prijevodi nedorečeni, ali sam se obilno morao služiti dansko-engleskim rječnikom. Čitam glatko, primjerice, na oba lužičkosrpska, ali ih nisam nikada učio. Mogu također pisati na engleskom, ali ako pogodim točno napisati tekst, ne znači da sam točno pogodio emotivnu, stilsku ili topičku razinu… Kad govorimo o prijevodima, jako sam ponosan na prvu antologiju slovačke poezije na hrvatskom jeziku "Crna violina“, osobito na složene prijevode soneta.

Korisnik ste stipendije Ministarstva kulture za pisanje romana „Gabrijela naviješta novo doba“. U kojoj je fazi rukopis i možete li nam otkriti tematiku.

Da, to je bio radni naslov romana. Stipendija koju sam dobio nije bila adekvatna projektu – razumno bi bilo da pisac koji se više ne treba dokazivati dobije stipendiju na godinu dana, ali bilo kako bilo, potegnuo sam i završio roman neposredno nakon isteka stipendije. Mislim da bi to trebala biti praksa… Dakle, samo činjenica što ne želimo zatrpavati tržište mojim naslovima odgodila je izlazak roman… za sada.

Manje je poznato da ste napisali i scenarij za neke epizode „Profesora Baltazara“, a napisali ste i velik broj knjiga za djecu. Namjeravate li još pisati literaturu za djecu?

Bio je veliki užitak pisati scenarije za Profesora Baltazara. Užitak je i pisati za djecu. Ali griješe oni koji misle da je to lakše. Zato imamo velik broj jednostavno očajnih knjiga za djecu.

Dugo godina ste vodili radionice kreativnog pisanja. Je li neki od  polaznika kasnije postao „objavljivani pisac“ i može li uopće radionica stvoriti pisca?

Nekolicini je to postala profesija. Nekima nije, ali ipak pišu dobre knjige, primjerice Ljilja Leko. Najuočljivija polaznica moji radionica bila je Svjetlana Gjoni koja je dobila nagradu VBZ-a. To je njezina, a ne moja zasluga. Moja učenica i prijateljica Lidija Dujić napisala je divnu zbirku poezije "Suhozid“, jednu od najboljih u suvremenoj književnosti. Ali ja sam je učio pisati prozu pa možda imam više zasluga za njezinu iznimno duhovitu knjigu "Plagva“.

Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskom nakladništvu i o statusu pisca u društvu?  Npr. Robert Perišić i pisci okupljeni oko inicijative “Pravo na profesiju“ zalažu se za promjenu dosadašnjeg modela subvencioniranja izdavanja knjiga od strane Ministarstva kulture, smatraju da su potrebni fondovi, formirani u Ministarstvu, koji će zaobići izdavače i na koje će pisac direktno aplicirati.

Pretpostavljam da kolege sustavnije razmišljaju o toj temi od mene. Zaista se ne osjećam kompetentnim bilo što preferirati. Ali ne bilo loše osvrnuti se po inozemstvu za konstruktivnim modelima.

Sudjelujete u jednoj vrlo dobro osmišljenoj kulturno-marketinškoj akciji "Brod knjižara". Kakvi su vaši dojmovi i što mislite da bi trebalo činiti kako bi knjigu vratili u fokus interesa što šireg broja ljudi?

Obožavam more, ali nikada ne bih išao na more ljeti. Znači stalo mi je da projekta. Zaista je velika satisfakcija približiti knjigu ljudima u prikladnom trenutku. Ali još važnijim čini mi se drugi dio kulturnog programa. Ove godine tu je bila i moja drama "Nebeski teatar“ u kojoj Držić i Shakespeare suprotstavljaju svoje nazore na svijet i književnost. To je vidjelo jako puno ljudi i uživalo kako u tekstu tako i u interpretaciji Enesa i Sare Kiševi i Buge Župarić, koja je igrala Shakespearea. Redatelj Jasmin Novljaković napravio je od moga teksta baš zavodljivu predstavu.

– Karusel - Ludwig Bauer –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –