Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marijo Glavaš • 28.10.2013.

Luka Bekavac : Viljevo

Nedjeljno je sunčano poslijepodne, treperava svjetlost prebrojava lišće na granama stabala, ugodna šetnja parkom, jedno je dijete palo i ozlijedilo koljeno, lopta je odskakutala pokraj puta, muškarac zrelih godina sjedi na klupi i liže sladoled, uza stablo je izniknuo tulipan, žena koja ga promatra ne primjećuje kako joj džepar izvlači novčanik, odjednom slika titra... nije vam jasno kako je to moguće... ta u šetnji ste, nije to nikakva slika, pobogu, gledate uživo, kako onda tako titra, trljate oči, ... opa... slika preskače... u ušima vam počinje zujati, zum... sad ste s druge strane prizora... gledate to jezerce i razabirete obrise Einstein-Rosenovog mosta, ne znate što je taj most, ali je tu, gledate ga, štoviše, mladić u crnim čizmama, uredan, obrijanih obraza prilazi njime, uljudno pozdravlja, između upućenih vam riječi "dobar" i "dan" neobičan je razmak, šum, oštar i snažan, udara vas u trbuh, izbija zrak i odiže stopala od tla... onda nastaje rez... šum iščezne... slika se smiri... istodobno ste s obje strane prizora, s jedne vas hvata groznica od sreće, s druge se opirete i ne želite prihvatiti prizor, ... slika ide u slow motionu, zujanje u ušima postane čist zvuk, a ženi koja gleda tulipan i dalje ništa nije jasno.

Otprilike ovako bi se dalo metaforički opisati šetnju kroz hrvatsku recentnu književnost u kojoj se iznenada, kao "šaka u oko", svojom titravom posebnošću istaknuo u siječnju 2011. godine objavljeni roman "Drenje" autora Luke Bekavca. Očuđenost i pozitivne reakcije čitatelja i kritike zbog neobičnosti stila, ozračja, inovativnosti i originalnosti učinile su od imena malenog mjesta s istoka Hrvatske vrlo često izgovaranu riječ, no ne kao geografski pojam, već sa značenjem preporuke za čitanje - i to ne samo unutar granica države.

A kad je o granicama riječ, one kod Luke Bekavca prolaze puni tretman: lomljenje, preispitivanje, krivljenje, nijekanje, brisanje, materijaliziranje i vezanje u čvorove. I da čitatelj ne zna tko je autor knjige, da je samo pročitao naslov, npr. Viljevo, pa krenuo čitati i tako naišao na predodžbu kretanja kao greške, statičnu materiju, nepokretno vrijeme, raskinuo bi tada i sam (poput protagonista o kojem čita) s filozofijom dijalektičkog materijalizma, a kad bi u toj istoj knjizi dobio preporuku za korištenje spektralne onomastike kojom se uz pomoć spektralne analize imena mjesta iz naslova romana može odrediti njegov energetski vektor, e onda bi čitatelju zazvonilo u ušima kao onomad kad je čitao "Drenje" i znao bi, prepoznao bi, bez ikakve dvojbe, da u rukama drži novi Bekavčev roman.

"Viljevo" je roman kojim se kategorija prostor-vremena slama, biva samljevena u rečenice, u binarne nizove i transkripte transmisija, u visoko kvalitetnu književnost ispisanu rijetko viđenom uvjerljivošću, kompaktnošću i izbrušenošću stila zbog koje čitatelj čvrsto drži knjigu u rukama i ne prepušta je olako, kao vrijedan (književni) plijen.

U tri poglavlja koja su izvedbeno toliko moćna i različita (da zna čitati, i ćelavac s Munchovog "Vriska" počeo bi zaista vrištati), a istodobno međusobno nerazdvojiva, te zbog pozadinske mirnoće i jednostavnosti suludo očaravajuća, Bekavac izlaže tri perspektive priče tijekom koje se raspreda o "katastrofi" iz koje su izašli preživjeli, ali to "preživjeli" napisano je kurzivom, a njihovi životi zapleteni su u "Mreži": "dovoljno je zapisati jedno slovo, izgovoriti jedan glas i veza je uspostavljena", "može te se naciljati kao točku na karti svijeta", "svaki glas, svako slovo, sve se bilježi i ostaje zapisano", da bi se na kraju sa svime povezalo i Drenje i profesor koji je na stranicama prvog Bekavčevog romana izrađivao bioakustičnu sliku Baranje.

Bilo bi bezobzirno odati više o samom konceptu, o radnji romana "Viljevo", jer upravo tajanstvenost, doziranost informacija i iznenađenje umotano u "sasvim normalna stvar, zašto se to ne bi dogodilo" ono je što čini Bekavčev rukopis čitatelju privlačnim.

Bekavac je opravdao očekivanja. Nakon dvije godine napisao je svojevrstan "nastavak" (u skladu s Bekavčevim igranjem pojmom i naravlju vremena može se reći i "prethodnik") "Drenja", roman u kojem je od vremensko-prostorne labilnosti i nekoliko naizgled sasvim običnih, po ničemu neobičnih, svakodnevnih, čvrstih uporišta izgrađena iznimno jaka i dobra priča.

No ni sad nije ništa lakše, ne da se Bekavčevo književno tkivo ni nakon dva romana bezrezervno utrpati u kategorije (susreće se ovdje SF, informatika, elektrotehnika, okultizam, astronomija, astrologija, eksperimentalnost, znanstveni diskurs, ...), no važnije od kategoriziranja je da je tkivo zdravo, da je živo i da je književnost profitirala. Ne samo hrvatska književnost.

Vjerujem kako nisam jedini koji smatra da je "Drenje", uza sve nominacije, nepravedno ostalo bez nagrade u 2012. godini. Roman "Viljevo" Luke Bekavca nova je šansa za žirije i snažna potvrda kvalitete autora koji bi trebao biti među prevedenim naslovima kojima se hrvatska književnost predstavlja u inozemstvu, autor koji je već pridobio mnoge poklonike, a od kojih bi se znatan broj, kad bi mogućnost postojala, pretplatio na njegove buduće, još nenapisane knjige. Unaprijed se upisujem na tu listu.

Luka Bekavac: "Viljevo"

Fraktura, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –