Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 29.12.2018.

Martina Petrinjak i Nikica Kršinić : Bookara je kao cvjećarnica grupe TNT, ima puno toga nevidljivog na prvi pogled

Martina Petrinjak i Nikica Kršinić

Ako pratite trendove u svjetskom knjižnom biznisu primijetit ćete da u posljednje vrijeme priče o intenzivnom zatvaranju malih neovisnih knjižara sve češće zamjenjuju vijesti o iznenađujućem oporavku neovisnog knjižarstva. A u Hrvatskoj, osim ponekim profesionalcima u branši, vjerojatno je većini promakla i nedavna vijest da je u Ministartsvu kulture održan povijesni, prvi ikada, sastanak s neovisnim knjižarima. Ministrica Nina Obuljen Koržinek na radnom je sastanku razgovarala s onim knjižarima koji djeluju neovisno o izdavanju knjiga, i s kojima bi uskoro trebala i nastaviti razgovore o modelima pomoći knjižarstvu u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj, u Zagrebu kao i u drugim gradovima, mnogo je neiskorištenih praznih gradskih prostora (govori li vam što Projekt Ilica: Q'ART?), među kojima bi se našlo prikladnih za otvaranje (uz još neke mjere pomoći) manjih kvartovskih knjižara, poput zagrebačke knjižare Bookara. U ovom razgovoru njezini pokretači - Martina Petrinjak i Nikica Kršinić - otkrivaju kako su došli na ideju i otvorili knjižaru, s kojim se teškoćama susreću, kakva im je suradnja s izdavačima knjiga, što misle o manifestacijama kao što je Interliber i još o mnogo toga.
 

O ideji kvartovske knjižare

Nenad Bartolčić: Kako ste došli na ideju otvaranja nevelike kvartovske knjižare u zagrebačkoj Maksimirskoj ulici, parstotinjak metara istočnije od Kvaternikovog trga, dakle ne na lokaciji u centru grada, i ne u sklopu kakvog posjećenog šoping centra?

Martina Petrinjak:
Na ideju smo došli jako jednostavno. Ne posjedujemo ni prostor u centru ni u šoping centru pa smo otvorili tamo gdje posjedujemo. Ova lokacija je odlična, ljudi mogu pristupiti automobilom a i rado šetaju tuda.

Nikica Kršinić: Saturiranje centra grada knjižarama, tamo ih na malom razmaku ima dvadesetak, nije rješenje. Grad mora biti razvijan policentrično, knjiga mora biti na oku svima, dostupna kao usputna kupnja. Kvartovi moraju imati svoje knjižare jer su one više od prodajnih mjesta, one su i mjesta kulturnih događanja i druženja. U Maksimirskoj je postojala nekoć knjižara Mladosti, gotovo preko puta naše knjižare, a malo niže u ulici donedavno je bila Algoritmova knjižara. U Zvonimirovoj je bila Svjetlost. Također, bitno je vratiti specijalizirane knjižare u sve veće gradove jer se ljudi, a posebno djeca, moraju moći informirati o nekom specifičnom znanju integralno. Dakako, za to je potrebno da takva izdanja postoje i da su ih izdavači spremni dati na prodaju.

A kada i na koji način ste krenuli s realizacijom projekta kvartovske knjižare? Koliko je dugo sve trajalo?

M: Upoznali smo se prije točno godinu dana, upoznala nas je zajednička prijateljica iz djetinjstva jer sam ja htjela otvoriti nešto u svom lokalu, a Nikica je htio otvoriti knjižaru. Otvorili smo je u veljači s relativno malo knjiga i s desetinom potrebnog namještaja. Većinu namještaja sam ja donijela iz kuće. Na kraju je taj slučajni odabir postao zaštitni znak, knjižara je dobila malo starinskiju i ugodniju atmosferu. U početku nismo imali pojma o tome u što se upuštamo, a nemamo ni sad bitno više.

Kolika je razina potrebne investicije da se otvori jedna brojem kvadrata i ne tako velika knjižara?

M: Hladni pogon, ukoliko imate osobu koja je u stanju bez dodatne naknade sjediti u knjižari po 12 sati, i imate poček stanarine i režija u vlastitom aranžmanu, kreće se oko tisuću kuna dnevno. Da smo opremili knjižaru kako treba, trebalo bi nam oko sto tisuća kuna minimalno. U Hrvatskoj, dakako, nije moguće dobiti poduzetnički kredit, zapravo možete dobiti kredit samo ako ste uposlenik državne ili paradržavne tvrtke. Mi još i sad nemamo adekvatno skladište niti adekvatan poslovni program. U uređenim državama za svaki poslovni poduhvat na raspolaganju su vam savjetnici i možete kupiti Brochard, knjigu svih pravnih pravila koja su referentna za vaše poslovanje. To je jedan segment onog o čemu se u Hrvatskoj rijetko govori, vladavine zakona. Ovdje morate gatati što su vaše obaveze uz enormne rizike, usput saznajete zbog čega možete preko noći bankrotirati i što ste obavezni a da o tome pojma ima samo neki inspektor.

Posljedice takvog sustava su vidljive i biti će još vidljivije. Uposlenici koštaju otprilike sto posto na netto plaću, što znači da ljudi koji rade u trgovini mogu imati plaću od tri tisuće kuna, a onda je teško očekivati da će u knjižarama raditi ljudi koji su motivirani i načitani istovremeno, pa izgleda kao da je svejedno prodaju li lopate, krumpire ili knjige.

Jeste li se susreli s administrativnim problemima pri otvaranju knjižare?

N: Ničim što bi nas spriječilo otvoriti knjižaru.

M: Nismo, za sada. Ja sam arhitekt, prostor je već bio registriran za djelatnost, snalazim se većim dijelom u generalnim propisima, ali, naravno, postoje i oni u kojima se snalaze samo državni djelatnici i to ćemo tek saznati. Čekali smo mjesecima registraciju tvrtke zbog nepoklapanja mog djevojačkog i kasnijeg prezimena, čekali smo mjesecima pos aparat…. E-hrvatska je zbilja munjevita.

Prostor u kojem je knjižara otvorena je u vašem (Martininom) vlasništvu, no premda je to olakotna okolnost ona se mora računati i kao realan trošak, jer ste npr. isti mogli iznajmiti za kakvu komercijalniju djelatnost. Biste li uopće ulazili u projekt knjižare da ste morali uzeti prostor uz klasičan najam?

M: Ja sigurno ne bih. Dala sam popust na stanarinu i odgodu plaćanja, nisam tražila polog, ali ni to ne možemo poštovati za sada. Mene ovo čisto fenomenološki zabavlja. Možda se i može poslovati u Hrvatskoj, ali sigurno ne može svatko. Ova djelatnost ovisi o poticajima budući da ne postoji zaštita tržišnog natjecanja niti ikakva pravila.

U uređenim državama za svaki poslovni poduhvat na raspolaganju su vam savjetnici i možete kupiti Brochard, knjigu svih pravnih pravila koja su referentna za vaše poslovanje.

Kad pričam kolegama iz inozemstva da u mojoj struci (arhitektura) sveučilišni profesori ne samo da smiju projektirati na tržištu nego to rade i za vrijeme radnog vremena u prostorima fakulteta, ljudi se smiju do suza. Pričam im i kako djelatnici državne uprave koji izdaju dozvole istovremeno imaju vlastite tvrtke preko kojih projektiraju.

Slične, ali bitno manje strahote, događaju se i u ovom poslu, ljudi su jednostavno prisiljeni kao izdavači biti i prodavači vlastitih knjiga jer neovisne mreže nema, postoje veliki monopolisti koji su vezani uz budžet i postoje oni koji plivaju i bez kakve potpore. Ipak, moje iskustvo govori da generalno ljudi koji žive u ovoj zemlji baš i ne bi da se uvede red, ipak je osamdeset posto građana na ovaj ili onaj način vezano uz postojeći sustav.

Postoji li neko vaše prethodno iskustvo u knjižarstvu (ili nakladništvu), ili ste uletili "grlom u jagode"?

M: Ja nemam nikakvog iskustva. Nikica ima.

N: Da, ja sam se bavio izdavaštvom, u tvrtki Procon izdavao sam priručnike za računalne programe.

O konceptu i publici

Koji bi bio koncept kojim se knjižara Bookara pozicionira u odnosu na druge knjižare u gradu, jer konkurencija vam i nije malobrojna?

M: Naš koncept je malo drugačiji, nemamo uopće konkurenciju. Male su knjižare vezane uz izdavače, velike su potpuno koncepcijski i idejno drugačije. Svi koji odluče otvoriti malu neovisnu knjižaru su naši saveznici a ne konkurencija, kao i svi izdavači. Radimo zajedno. Svaki korak naprijed bilo koga od njih i nama je koristan. Ja često promoviram knjige koje onda netko kupi negdje drugdje, s vremenom će i mali problemi s cijenama i politikama splasnuti.

N: Ne pokušavamo konkurirati prodaji izdanja kakva su u poštama, na kioscima i u supermarketima. Sve vrste knjiga i čitatelja moraju supostojati. Za hrvatsku kulturu je vitalno poticati čitanje, naravno da neće svi čitatelji birati istu vrstu knjiga.

Koje tematske nište preferirate, kojoj se publici u najvećoj mjeri obraćate?

N: Pokušavamo promovirati kvalitetnu beletristiku, znanstvenu fantastiku i fantastiku, strip, popularnu znanost, filozofiju, vrhunsku publicistiku. Imamo program društvenih igara koje također promoviramo, prateći program poklona među kojima su suveniri i vina, monografije. Poseban naglasak stavljamo na informiranog prodavača koji ima stav i poznaje, ne možda sav, ali velik dio ponude. Imamo individualizirani pristup i zanima nas što naši kupci žele čitati i što im se svidjelo.

M: Rado bismo se obraćali svima, ali ja u životu nisam pročitala ni ljubavni roman ni krimić (lažem: na silu sam pročitala jednog Nesbo-a, i neću još dugo posegnuti za ničim sličnim) tako da ne znam to ni prodati. Međutim, kod nas ljudi kupuju filozofiju, stripove, beletristiku koju možda nitko drugi ne uspije prodati, već zaboravljene naslove, popularnu znanost i slično. I svega toga zbilja nedostaje. Naravno, nisu nam svi izdavači dali svoje knjige, posebno je tu fascinantna Matica hrvatska koja nije još ni odgovorila na mailove od veljače. I mi smo spori, još nismo otišli po knjige raznih muzeja i znanstvenih instituta s kojima smo se već davno dogovorili. Do prve godišnjice poslovanja ćemo sve to obići, samo da ja uspijem dobiti bar jedan slobodan dan.

Jeste li od prve pogodili s izborom knjiga i popratnog programa, igara i sl.?

M: Nikica je vjerovao da će ljudi ko ludi kod nas kupovati ljubavne romane i krimiće. Sad se trenutno svađamo jer bi ja to sve vratila. Kad netko dođe po self help ja ga nagovorim da uzme filozofiju ili neku ozbiljnu psihologiju. Sabotiram gdje stignem komercijalnost. Mi nismo knjižara. Mi prodajemo sadržaj, koncept, narativu i formaciju. Ako je zapakirana u knjige, dobro. Ako je zapakirana drugačije, opet dobro. Igre su naš vitalni dio, surađujemo i u njihovom razvoju, hrvatska scena proizvodnje igara je vrlo propulzivna, i ona digitalna i ona stolnih igara. Postoje igre pomoću kojih se pričaju priče, igre koje su generirale mnoštvo literarnih uradaka. A iza svake igre stoji priča.

N: Da, nismo pogodili. Naši kupci su nas iznenadili svojim visokim standardima. Komercijalni hitovi kod nas nisu najprodavanije knjige. Iznenadila nas je i količina i zainteresiranost djece i mladih koji dolaze k nama.

Kakav je profil knjigoljubaca koji zalaze u Bookaru, i koliko se međusobno "osluškujete", prilagođavate njihovim željama i očekivanjima?

N: K nama dolaze kupci koji znaju što žele. Imamo mali prostor i stalno je pretrpan knjigama, povremeno i kutijama s dostavom, ali naši kupci se tome vesele, ne vole sterilne prostore i agresivnu reklamu. Naš program je biti vjerodostojan i kupcima i izdavačima koji su nam povjerili svoje knjige.

M: Nismo još napravili nikakvu reklamu, nemamo čak ni svjetleći natpis. Ljudi iz kvarta koji prolaze kraj knjižare mjesecima nisu ni primijetili da postojimo. Dominantni kanal komunikacije nam je Facebook. Ipak smo za sada živi i na nogama. Trudimo se biti vjerodostojni, ljudi kod nas mogu odabrati svog omiljenog prodavača. Sigurno im nećemo reći da nam je super nešto što nam nije super. Ali, nemaju svi isti ukus. S vremenom ćemo dovesti još zanimljivih ljudi koji će savjetovati kupce. Marketing lopatom nam je antipatičan. Nije sve najbolje ikad. Zna se što je najbolje ikad. Šteta što toga (najboljeg ikad) nema već godinama na tržištu.

Bitno je vratiti specijalizirane knjižare u sve veće gradove jer se ljudi, a posebno djeca, moraju moći informirati o nekom specifičnom znanju integralno. Dakako, za to je potrebno da takva izdanja postoje i da su ih izdavači spremni dati na prodaju.

A nove generacije odrastaju. Generacije uskraćene za svoju kopiju Shakespearea, Matoševih političkih bezobraština, Goethea, Manna, Prousta, Balzaca, Bulgakova, Dostojevskog, a što je najstrašnije, i za svoju kopiju "Pipi Duge Čarape" i "Gospodara Prstenova". Isto tako, ljudi su gladni filozofijske literature, antropologije, integralnih bajki, znanstvene literature i, najviše od svega, tehnološke literature. Gladni ljudi vrlo brzo nauče čitati na engleskom. I savladaju pay pal. Nakon trideset ili sedamdeset godina zimskog sna znanstvenog i tehnološkog prijevođenja, postaje nemoguće napisati ozbiljan znanstveni članak na hrvatskom jeziku. Na tehnološkim fakultetima vode se jalove rasprave o terminologiji. A oni koji su naučili čitati na engleskom, brzo nauče i napisati na engleskom disertaciju, naravno, negdje drugdje. I nakon par krugova, nema povratka.

Mi smo maleni narod, kod nas knjige smiju koštati pet do deset eura i mora biti apsolutno svega, interventni timovi lingvista trebali bi danonoćno sustizati sve propušteno.

Nakon nepunih godinu dana rada Bookare, kakvi su rezultati? S čime ste zadovoljni odnosno postoji li nešto što niste očekivali da će vam otežavati poslovanje?

N: Poslujemo tek devet mjeseci. Budući je sama knjižara naša privatna investicija ona funkcioniran na tržišnim pricipima, dakle ako promet osigurava njenu opstojnosti ona će funkcionirati i rasti i pružati svakim danom nove sadržaje. Ako to neće funkcionirati pokušat ćemo se preustrojiti i pružiti neke dodatne sadržaje da se postigne minimalni traženi promet. Za sada napuštanje ovog posla nije opcija, no to ne znači da uskoro nećemo imati neke novine u našem poslovanju. Neke vidljive a neke nevidljive našim kupcima.

M: Zadovoljni smo. Vidimo nepregledna prostranstva mogućnosti. Snimamo podcaste s The Podcast Igora Vuka, radimo igraonice i događanja, spremamo programe, podržavamo projekte, trenutno spremamo dan Kamishibai kazališta sedmog prosinca i podržavamo kickstarter kampanju Werewolf igraćih karata. Knjižara je kao cvjećarnica grupe TNT, ima puno toga nevidljivog na prvi pogled.

O Interliberu, lojalnoj i nelojalnoj konkurenciji

Osjećate li utjecaj Interlibera, u smislu da veliki broj ljudi čeka ovaj sajam kako bi napunili "zalihe"?

N: Mjesec dana prije Interlibera osjećali smo se kao showroom nakladnika. Ljudi su ulazili pogledati što da kupe na Interliberu. Srećom paviljoni imaju loše prozračivanje pa nije lako kupovati tamo. Kod nas se može i sjesti i pročavrljati. Sajmovi su svaki mjesec, sad u nekom trgovačkom centru, sad na trgu u šatorima. A nakladnici imaju i svoje sajmove na internetu, nude popuste i do trideset posto svakih nekoliko mjeseci. S tim se mi ne možemo nositi. Ipak, mislim da bi i njima bilo dugoročno pametnije ponuditi nama povremeno malo veći rabat i popust. Ili paket da kupimo po promotivnoj cijeni onog što najbolje prodajemo.

M: Utjecao je, ali manje od očekivanog. Ljude vrijeđa ako knjigu na Interliberu vide za dvadeset kuna a na našoj polici za stopedeset. I mene to vrijeđa. Nadamo se da će izdavači neke od tih knjiga, bar one koje im mi promoviramo, ponuditi prvo nama po tim cijenama. Pa će s vremenom Interliber postati zbilja sajam na kom će se ugovarati projekti i promovirati noviteti, a građani će knjige moći kupiti po nižim cijenama cijele godine.

Jeste li imali neki plan, jeste li se u knjižari pripremili za manifestacije, akcije poput Interlibera? Kako im možete parirati, ako uopće?

N: Kao što sam već rekao, takvim manifestacijma ne postoji način da se parira jer je knjižarski sektor preslab da bi se nosio s takvim akcijama.

M: Mi nismo sajam, teško bismo mogli parirati ikojem sajmu. Mi se pripremamo za vlastite manifestacije. Male zgodne radionice.

Ministartsvo kulture je, naročito nakon kraha lanca Algoritam MK,  prepoznalo potrebu i pokrenulo određene programe potpore i knjižarstvu, kao važnoj karici u tzv. lancu knjige. Kakve biste mjere potpore uopće željeli, ako uopće smatrate da su one od važnosti ili bi sve jednostavno trebalo regulirati samo tržište?

N: Kultura nije profitabilan biznis, ona zapravo i nije biznis. Kultura jednog naroda čini njegov identitet, ne postoji narod bez kulture. Ako mislimo opstati na karti europskih naroda moramo njegovati svoju kulturu i povijest. Ministarstvo je prepoznalo potrebu poticanja nakladništava kako domaćih autora tako i izdavanje relevatnih stranih izdanja na hrvatskom jeziku. Sada je vrijeme da se taj trud koji je uložen u nakladništvo približi kroz knjižare krajnjem korisniku odnosno čitatelju.

M: Dobili smo mali poticaj za zapošljavanje, web i uređenje prostora na kojem smo jako zahvalni jer je to velika pomoć u prvoj godini poslovanja. Za sada samo pretpostavljamo da knjižare ne mogu opstati bez poticaja. Naročito one izvan Zagreba. Bilo bi sasvim logično da se potakne po jedna, ali obavezno neovisna, knjižara u svakom gradu u Hrvatskoj. Mi našim pratiteljima šaljemo knjige i na najudaljenije otoke, bolno svjesni što ljudima znači epopeja do prvog većeg grada, i vremenski s ovim današnjim lošim vezama i financijski. Znamo i tužnu sudbinu jedine otočke knjižare, one na otoku Krku. Izdavači su prodavali udžbenike direktno u lokalnoj školi i preko profesora. Mi udžbenike ne držimo. Mislimo da bi udžbenici trebali biti posve digitalizirani i to u formi inteligentnih sustava za koje je aktualna Ministrica znanosti ekspert i nadamo se velikom iskoraku.

Nakladnici imaju i svoje sajmove na internetu, nude popuste i do trideset posto svakih nekoliko mjeseci. S tim se mi ne možemo nositi. Ipak, mislim da bi i njima bilo dugoročno pametnije ponuditi nama povremeno malo veći rabat i popust. Ili paket da kupimo po promotivnoj cijeni onog što najbolje prodajemo.

Uočili smo i obrasce poticaja za izdavaštvo. Obzirom da smo inžinjeri, čini nam se da se ista knjiga financira po nekoliko puta, jednom poticajem piscima (nekim), jednom po izdavačkom planu i onda još jednom, otkupom za knjižnice po proizvoljnoj cijeni, punoj. Izdavači znaju da je u takvoj konstelaciji najbolje izdati samo onoliko komada koliko otkupe knjižnice i zanemariti trgovine koje traže rabat. Čak razumiju odlično i koju vrstu knjiga trebaju nuditi za poticaje. Izgleda da politika poticaja u vrlo visokom postotku oblikuje ponudu na tržištu. Meni bi se osobno svidio poticaj za prvo autorsko djelo u formi natječaja, svidio bi mi se i otvoreni i javni dijalog o lektirnim naslovima. Kad djeci vrijeđate inteligenciju obaveznom lektirom a ne nudite klasike dječje književnosti, gubite čitače zauvijek. Neki roditelji uspiju spasiti djecu svojim sačuvanim knjigama na tavanu. Neku djecu spasimo stripovima. Djevojčice svakako trpe duže nego dječaci.

Koliko ste zadovoljni suradnjom s nakladnicima čije knjige prodajete? Jesu li oni prepoznali vaš koncept ili vas tretiraju kao još samo jedno knjižarsko prodajno mjesto? Naravno, pretpostavljam da su tu iskustva raznolika.

N: Ovisi o nakladnicima, to je jako individualno, no za sada sa svim nakladnicima s kojima surađujemo, a ima ih preko stotinu, surađujemo obostrano korektno. Ovim bi se želio zahvaliti onim koju su prepoznali ovaj projekt na samom početku npr. Fraktura, Meandar, OceanMore, Fokus, Mozaik knjiga, Znanje, Fibra, Durieux, Antibarbarus i ostali. Zapravo se čini da je većina naših najkvalitetnijih nakladnika prepoznala ovaj projekt i podržala ga.

M: Nakladnici su nam ukazali veliko povjerenje, nakon vrlo loših iskustava s pojedinim knjižarama dali su nam svoje knjige na prodaju. Neki od njih su iznimno ljubazni i daju nam i svoje akcijske cijene, surađuju s nama na razne načine. Neki prodaju svoje knjige po cijeni nižoj od one koju nama nude kao nabavnu. Sve su to prolazna stanja, i sve će se to promijeniti s vremenom. Ima nakladnika koji nam uopće ne žele dati komisijske ugovore. Ima nakladnika koji ne odgovaraju na pozive. Ima nakladnika koji, iako su im knjige odavno otplaćene iz proračuna, nakon što ih snize ponovo vrate pune cijene. Da postoji institut zaštite tržišnog natjecanja stvari bi izgledale drugačije. Tada bi vjerojatno bilo nemoguće da izdavač ima svoje prodajno mjesto izuzev eventualnog flagship shopa. Bilo bi dobro za poticane naslove propisati minimalnu nakladu pa ne bi bilo moguće štampati samo onoliko knjiga koliko će otkupiti knjižnice i zauvijek onemogućiti da dođu do kupca.

U godinama krize svi nastoje pronaći načine kako održati glavu iznad vode, nakladnici sve više nastoje do kupaca doprijeti direktnom prodajom, nekad su to pretežno bili veći li manji sajmovi, no sada je tu i direktna internetska prodaja.

N: To je normalno, oni se također bore za preživljavanje. Da knjižarski dio bolje funkcionira vjerojatno nakladnici ne bi pribjegavali nekim drugim kanalima. Ono što je bitno jest jedinstvena politika cijena. Nama neki izdavači daju nabavne cijene višestruko više od cijena po kojima oni prodaju knjige krajnjem kupcu. Nadamo se da će s vremenom te prakse nestati.

M: U Hrvatskoj nema dvadeset neovisnih knjižara (ne brojeći lanac Tisak media). A kamoli osamdeset ili sto. Prema tome, ljudi moraju preživjeti. Zapravo im trebamo biti zahvalni što uopće proizvode ikakve knjige. U usporedbi s produkcijom u Srbiji, naša situacija je turobna. A tamo se sve to događa bez poticaja i knjige koštaju 5 do 10 eura.

Što mislite o argumentaciji nakladnika da su knjižare većim dijelom uspavane kroz pretežiti komisijski način prodaje, da traže previsoke rabate za usluge koju pružaju, da nisu dovoljno aktivne u praćenju nakladničkih marketinških aktivnosti oko promocije novih naslova, da ne pokazuju previše interesa i u knjižarama pronađu neki prostor (od pokoje police s knjigama pa do izdvojenih dijelova knjižare u slučaju većih knjižara) gdje bi se u dogovoru s nakladnicima tijekom cijele godine odvijala rasprodaja starih izdanja, "čišćenje" skladišta...?

N: To kod nas nije slučaj, mi smo dobavili neka starija izdanja za koja smatramo da su vrijedna prema našim kriterijima. Za mene knjiga nema rok trajanja, poglavito neka kapitalna djela koja je uzgred rečeno poprilično teško nabaviti. Ipak, starija izdanja koja su već bila snižena nije fer ponovo prodavati po punim cijenama kako se uobičajilo. Mi promoviramo neke knjige i nakon toga izdavači u svojim prodajnim prostorima stave cijenu manju od naše nabavne. Riječ je o izdanju starom više od deset godina. Proizvođači, trgovci i financijeri su partneri u poslu, a ne konkurencija.

M:  Sam prostor ima svoju cijenu. Prodajni dan košta oko tisuću kuna hladnog pogona.  Košta i promocija knjige.  Mi smo svakako spremni čistiti skladišta, to čak i radimo, ali po vlastitom izboru i ako su cijene snižene. Nakladnici nude deset godina stare knjige sa skladišta po punim cijenama, a sami ih prodaju za par kuna na Interliberu.  Neke genijalne knjige su prošle ispod radara publike. I, zbilja su preskupe po punoj cijeni.

Koji su vam idući planovi s Bookarom? Hoćete li npr. pokrenuti i prodaju preko Bookarine web knjižare?

N: Radimo intenzivno na tome.

M: Bookarin web je u izradi, ali neće biti američki tip web shopa. Biti ćemo platforma za sve naše partnere. Naši kupci se mogu osloniti na to da nećemo nuditi ništa što ne smatramo izuzetnim. Web će biti malo drugačiji od onog na što ste navikli, otvarat ćemo ga dio po dio. Nadam se da će svi uživati u njemu.


** Ovo je integralna verzija razgovora koji je u skraćenom obliku prvotno objavljen u prilogu za knjigu BestBook tjednika Express.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –