Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Božidar Alajbegović • 27.05.2013.

Mihaela Gašpar : Većina obitelji skriva od svijeta barem jednu crnu ovcu

Bez iznenadnih radosti molim Gašpar Mihaela
Slatkiš, duhan, britva Gašpar Mihaela

Mihaela Gašpar književnica je iz Samobora koja je 2010. godine objavila vrlo dobar roman "Bez iznenadnih radosti molim", no nažalost bez zamjetnijeg medijskog odjeka i kritičke prosudbe. Prije mjesec dana svojim novim romanom "Mitohondrijska Eva" pobijedila je na 7. anonimnom natječaju za najbolji prozni rukopis koji organizira osječki ogranak Matice hrvatske. U razgovoru autorica predstavlja dva romana, ali govori i o svojoj zbirci kratkih priča koja uskoro izlazi u izdanju Disputa.  


Božidar Alajbegović: Za početak, recite nešto o sebi. Negdje sam, naime, naišao na podatak da se osim pisanjem bavite i kiparstvom - je li to vaša profesija i ako nije, čime se profesionalno bavite? Je li i to povezano s umjetnošću?

Mihaela Gašpar: To mi je profesija ali između mene i kiparstva puklo je davnih dana. Volimo se i nadalje, ali tajno. Tako je to sa svim velikim ljubavima.  


Recite nešto o počecima vašeg pisanja - jesu li oni možda bili vezani za blog? 

Taj mi je virtualni svijet bio zanimljiv, ali primijetila sam da nerijetko budi u čovjeku neku agresiju pa se taj virtualni prostor pretvara u neko čudno bojno polje, vode se neki čudni ratovi, stvaraju neki neshvatljivi klanovi i čitav taj prostor počela sam doživljavati kao Potemkinovo selo pa sam odlučila ne svraćati onamo. A i oduzimalo mi je previše vremena. Postoje prekrasni blogovi i ljudi koji ih pišu i ponekad mi dođe neki žal, ali izgleda da to ipak nije dovoljno da bih svakodnevno pratila postove.  


Primijetio sam jednu zanimljivost po kojoj se vaši romani izdvajaju od većine recentne domaće proze - vaši su romani posve dekontekstualizirani i potpuno su lišeni komentara društveno-socijalne situacije u zemlji, čak mi se čini da se trudite ne locirati ih precizno u vremenu, i u oba romana moderne tehnologije (mobiteli, internet) niti se spominju, niti se koriste. Mislim da sve to nikako ne može biti slučajno. Recite nam nešto o tome.

Istina. Ne bih rekla da se ne trudim već ulažem popriličan trud da zadržim tu distancu. Ja svoje likove, kakvi god oni da jesu, ipak volim, kad sam već u poziciji njihovog kreatora, brižno ih čuvam od infekcija. Oni ne komuniciraju mobitelom i ne služe se internetom, oni još uvijek pišu pisma. Nisam sigurna je li to ispravno, ali nedugo sam sedmogodišnjojnećakinji čitala "Sjeverozapadni vjetar", bajku Zdenka Bašića i bilo mije drago što bezobrazno ignoriram sva ta tehnološka čuda s kojima i sama ne znam upravljati.  


Radi li se o svjesnom udaljavanju od tzv. stvarnosne prozne matrice koja je prevladavajuća u današnjoj hrvatskoj književnosti i kojom smo već zasićeni? Ili je to možda pokušaj da se politici, kojom su zatrovani naši životi, ne dopusti da na isti način utječe na živote vaših likova?

Ne bih rekla da se ovdje radi o svjesnom udaljavanju od stvarnosne prozne matrice, uopće ne kalkuliram, ne mogu i ne znam pratiti trendove u literaturi, ali sigurno se radi o osobnom zasićenju svijetom u kojem živim i koji teži sintetizirati i samog čovjeka. Rijetko gledam televizijski program a i kad to činim pažljivo biram nešto što me neće silovati i žmikati, nekako se čuvam, pazim da se ne izlažem previše takvim sadržajima što je u osnovi zapravo i sebično. Politika je nešto od čega se čovjek ne može odmaknuti i praviti se da ne postoji, čak i dijete u nižem razredu zna za barem tri korupcijske afere.


Objasnite ljudima još nisu čitali vaš novi roman, odabir njegova naslova "Mitohondrijska Eva".

Ni ovdje se ne radi o nekakvom genetskom inženjeringu već zapravo o savršeno posloženom i organiziranom stroju našeg tijela koji proizvodi sva naša stanja, od ljubavi, tuge, bolesti i slično. Mitohondrijska Eva naša je pramajka i trag njezina postojanja nosimo u svojoj DNK molekuli. Zanimljivo je što se ti tragovi prenose po ženskim linijama, dakle, s majke na kćeri bez genetskih rekombinacija dok muškarci-sinovi također nose Evin trag, no ne mogu ga prenijeti u nasljedstvo svojim potomcima. Taj znanstveni dio je objašnjiv i neosporiv, no ja sam se bavila i sudbinom žene koja mora prihvatiti život kakav je imala i njezina majka iako o tome ne postoji genski zapis. Dvojila sam dugo oko naslova romana, odveć je "znanstven", nezanimljiv, nimalo poetičan, svakako ne privlači na prvu, a onda sam shvatila da ne želim kalkulirati oko toga.


Slika na naslovnici romana vrlo je efektna i pomalo asocira na slavni film "Metropolis" Fritza Langa ali mislim da pomalo navodi na krivi trag, pogrešno sugerirajući da se radi o znanstvenoj fantastici. 

Od tri ponuđene naslovnice jedna je djelovala previše "barbaracartlandovski", druga pak "robertludlumovski" a odabrana doista izgleda kao da je riječ o znanstvenoj fantastici. Ni jednom nisam bila pretjerano zadovoljna, a onda mi je jedna prijateljica rekla da je baš to moja glavna junakinja: odbačena, puna ozljeda, željezna i prekrivena hrđom, ali još uvijek Žena. 


Volio bih da nešto kažete o iskustvu pisanja u prvome licu jednine iz muške perspektive (što je bio slučaj kod vašeg prvog romana "Bez iznenadnih radosti, molim").

Mislim da se ovdje radilo o nekakvom sramu. Kao, što ja sad tu nešto pisakaram, još će netko pomisliti da ja to nešto kao ozbiljno. Pisati u muškom rodu udobna je maska iako je baš iz tog razloga od rukopisa odustao tadašnji tek potencijalni urednik i tražio da sve prebacim u ženski rod, a takvo kirurško prekrajanje nisam bila kadra izvesti, mislim da mi je bilo prezahtjevno pa se rukopis dugo kiselio dok na njega nije "nagazila" pokojna Nela Milijić koja ga je držala dovoljno vrijednim da ga se objavi. Kad god mislim o tom romanu zapravo mislim o Neli koja ga zbog teške bolesti nije mogla pratiti po njegovom izdavanju. Nije mi žao što je ostao nezapažen, držim ga vrijednom uspomenom na Nelu, a to mi je veliko i puno mi znači. 


U prvome romanu bavite se temama otuđenosti, samoće i psihičke bolesti, ali mi se čini da je vaš primarni interes bio tematizacija nemogućnosti ljubavi. Jesam li u pravu? 

Da, ta stalna potraga za ljubavi. Međutim, glavni lik je usamljenik koji se trudi uklopiti u mehanizam svakodnevnice, života uopće i neprestano mu se čini da je opruga koja škripi i iskače. Prijateljuje sa svojom sjenom, a neonska rasvjeta trgovine podsjeća ga na glad. Ne pripada nigdje, ne ide nikamo. Samoubojstvo susjeda s kojim nije osobito prisan pruža mu priliku da uskoči u njegov životni prostor i zatim ulaže silan napor kako bi pronašao smislen početak nekog novog života, pravi bilješke za svaki dan, planira dnevne aktivnosti kako mu ništa ne bi promaklo i kako bi smanjio taj prazan hod, prostor koji se otvara i u kojem ne postoji ništa smislenog, sve do trenutka kad poput Pigmaliona pokušava oživjeti ženu koja je zapravo samo biološki živa.   


Ugodno me iznenadilo uvođenje lika psihičke bolesnice u radnju, mislim da se radi o liku koji će se svakome tko roman pročita, neizbrisivo urezati u pamćenje. Naravno, tome su umnogome doprinjeli vaši vrlo sugestivni i upečatljivi opisi, i vrlo dojmljivo dočaravanje ponašanje toga lika i deskripcija njenih postupaka.

Radi se zapravo o autističnoj ženi koju moj glavni junak prepoznaje kao srodnu dušu, napokon nekoga nalik sebi, s tom razlikom da je on namjerno otuđen od svijeta, a ona je doista bolesna, ako za nju i postoji svijet on je zaključan duboko u njoj i nikada neće oživjeti.


Također mi se sviđa poetičnost vaše proze, koja je nenametljiva, prigušena ali vrlo dojmljiva. 

Jako mi je stalo upravo do toga iako sam u vječnom strahu od pretjerivanja. Uvijek o tome mislim kao o slastičarnici gdje se ne mogu odlučiti što bih kušala. Najradije sve, ali moram se podsjećati da mi od toga može biti zlo.  


U drugome romanu (Mitohondrijska Eva) proširujete tematski dijapazon problematizacijom malograđanštine i života u maloj sredini, ali poveznica s prvim romanom je tematizacija svojevrsnog životnog bezizlazja, osuđenosti pojedinca na rutinu, što vodi u apatiju i depresiju. Oba glavna lika u vašim romanima naime bore se protiv životne rutine, ali  na različite načine - recite nešto o tome.

Od sedme godine živim u maloj sredini, manjoj u odnosu na glavni grad i naravno da ste izloženiji, nemate se gdje sakriti, no ne mislim da je to samo po sebi plodnije tlo što se malograđanštine tiče, samo ste izloženiji pa je i izraženija. Neprestano se borim protiv rutine kao i moj lik, iako dosad ni jednu bitku nisam dobila, ali ne posustajem. Rutina odvodi u besmisao, taj nepregledni prostor otvara se dočim spoznamo da smo zapali u rutinu. Sve oko nas gura nas u rutinu iako rutinu možemo prepoznati i kao sigurno utočište, udobno korito, a svaki pomak značio bi da se nalazimo na nepoznatom terenu. Osim toga, rutina oduzima čovjeku najmanje energije. Automatiziramo mozak i tijelo, vodi nas neki automatski navigacijski pilot i vjerujem da tako poništavamo sebe.  


Romane povezuju i sjećanja protagonista na odrastanje i djetinjstvo, pri čemu kod oba lika važnu ulogu imaju djed i baka. Ima li u tome autobiografskih silnica?

Odrastala sam kod bake i djeda u Zagrebu i vjerujem da ima. Oboje su bili osebujni. Djeda više nema no baka je i u devedesetoj i dalje je posebna starica. Sasvim sigurno da je u to uključeno nešto i autobiografskog. Nisam sigurna može li literatura od slova do slova počivati isključivo na fikciji.  


Glavna junakinja prodavačica je karata na malom željezničkom kolodvoru, a posebno me se dojmio njezin kolega s posla, lik Crvenkapice, kako ste u romanu nazvali otpravnika vlakova - to je vrlo maštovit i efektan, očuđavajući postupak, nazvati ženskim imenom iz bajke lik muškarca, na pragu starosti, i koji, štoviše, obavlja tipično muški posao. Moram vam čestitati na tome, i upitati - otkud ideja za to?

I ja ga volim. Baš je ispao kao dobri djed. Jednako je kao i s mobitelima koji ne postoje u mojim rukopisima. Kada napišete "otpravnik vlakova", strši iz rečenice kao kost vanjskog prijeloma. Prva ideja o tom romanu rodila se nakon jedne promocije gdje sam govorila o čemu želim pisati i nedostajao mi je taj termin, "otpravnik vlakova" , pa ga je moja prijateljica tako krstila zbog crvene kape koju nose, a meni se svidjelo.  


Pratite li suvremenu domaću prozu i koga od kolega najviše cijenite?

Osim nekih poznatijih imena kao što su Julijana Matanović, Ivana Sajko, Ivana Šojat-Kuči, otkrila sam neke manje poznate koji su me oduševili, a tu bih svakako spomenula Krunu Čudinu. Potajno sam ljubomorna na Maju Hrgović, ali to je jedna pozitivna ljubomora, ako to uopće postoji i ako je takvo što uopće moguće. Kako god da se to zvalo, sviđa mi se.  


S obzirom da vam nova knjiga priča uskoro izlazi kod Disputa, volio bih Vam skrenuti  pozornost na Aleksandru Kardum, čiji me je roman "Spavaš li?", objavljen također kod Disputa prije nekoliko godina, oduševio, a čini mi se da je njezin rukopis prilično srodan Vašemu. Jeste li čitali njezine knjige?

Kako je Disput iznimno pažljiv i darežljiv prema svojim autorima, taj sam roman, a i mnoge druge, dobila na poklon, no moram priznati da još nisam pročitala. Čuvam ih za ljeto.


Na kraju, predstavite nam svoju zbirku priča (Slatkiš, duhan, britva) koja uskoro izlazi u izdanju Disputa.

Zbirka je već ukoričena i doista je predivna u smislu opreme. To je nekako moj prvi susret s ozbiljnim izdavačem i uživala sam u svakoj sekundi njezine pripreme. Za naše prilike zvuči kao bajka ali eto, takva izdavačka kuća doista postoji. Od savršenog reda i organizacije do isplate honorara. To su priče koje tematiziraju odnose unutar obitelji. Najčešće se radi o onim zakopanim tajnama koje ima svaka obitelj, a za koje nas još kao djecu uče da se ne govore drugima, da ih moramo čuvati bolje i od obiteljskog naslijeđa iako je ovo drugo obično neka vrijednost dok su te tajne bez prave materijalne vrijednosti, no mogu poružniti brižno građenu sliku obitelji, dakle, prouzrokuju štetu izvanjskom. 

Zanimljivo kako opstaje taj čvrst obiteljski prsten, pa i onda kad se radi o nečem lošem ili sramotnom, postajemo saveznici, a datoga uopće nismo svjesni. Većina obitelji skriva od svijeta barem jednu crnu ovcu jer se jednostavno ne uklapa u savršen obiteljski portret. To je knjiga o tim crnim ovcama.

Mihaela Gašpar

Mitohondrijska Eva

  • Disput 12/2015.
  • 168 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532602357
  • Cijena 80.00 kn

Glavni lik romana Julijana je majka, supruga, kćerka, snaha, zaposlenica Hrvatskih željeznica, šalterska radnica, u konačnici i ljubavnica, ali svakako žena koja ima svoju funkciju, koja svoju funkciju ne smije zaboraviti. Julijana mora kuhati, prati rublje, glačati ga, sparivati čarape, ustajati u zoru, prodavati putničke karte, prešućivati vlastite potrebe, depresiju skrivati kao zmija noge... Jednostavno mora. I sve je bezizlazno. Osobito kad se Julijana zaljubi u čovjeka koji nije njezin suprug...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –