Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 26.09.2014.

Mihail Šiškin : Šutnja je podržavanje zla

Mihail Šiškin (Moskva, 1961.) u književnosti se pojavio početkom 90-ih godina i odmah je zamijećen kao talent.  Za prvu priču, "Sat kaligrafije", nagrađen je kao najbolji debitant. Godine 1999. osvojio je "ruskog Bookera" za roman "Zauzimanje Izmaila". Širu prepoznatljivost je stekao osvajanjem prestižne nagrade Nacionalni bestseler za roman "Vilina kosa" (2005.) - sofisticiranu prozu o jeziku, odnosno o pripovjedanju, a još više osvajanjem nagrade Velika knjiga koju je 2011. dobio za roman "Pismovnik". Upravo taj roman kojeg je Šiškin prije nekoliko dana promovirao u Zagrebu povod je razgovoru s ovim autorom.

 

Srđan Sandić: Kritičari vas uspoređuju s Ianom McEwanom...

Mihail Šiškin: Ne sviđa mi se uspoređivanje. Usporedbe ne govore ništa ni o McEwanu niti o meni. Govori najviše o kritičarima. Uspoređuju me i sa Dostojevskim, pa što?


Dobro, ali to su doista veliki komplimenti. Nije zanemarivo...

Na internetu mogu pročitati, ako je netko doista pročitao knjigu, odmah reakciju. Na primjer, na Facebooku. I onda shodno tome ne želim izlaziti na ulicu jer sam otkrio nešto o sebi što ne želim dijeliti s drugim ljudima. I to je dobro. To je lijepo.


Kako  to da ste se odlučili za formu pisma?

Početak književnosti su bila pisma, poruke. Jedna osoba je usamljena i piše nekome koga nema, a ne zna gdje je ta osoba. Je li živa, mrtva, nestala. Kao pisac, ja to ne znam, ta osoba je za mene još uvijek živa a pismo tu osobu čini potencijalno besmrtnom. Pisma oživljuju svoje autore. Uvijek su vrlo emotivna, otvorena. U njima kažemo stvari koje nikada ne bismo rekli onima koje ne poznajemo, uvijek je to intimno. Kroz pisma upoznaješ osobu direktno, ne treba ti narator, posrednik.


Kako izgleda istraživanje, rad na biografijama? O kakvoj odgovornosti govorimo? Što je potrebno za takvo pisanje?

Vrlo dobro pitanje. Pišem o ratu, o konkretnom ratu, sve je vrlo provjerljivo. Moralna je obveza pisati o tome. Morao sam povratiti, oglasiti njihove patnje. Proučio sam sve ikada napisano o tome ratu, dnevnike, zapise tih vojnika. Na taj način im vraćam nazad njihov život. Nisam niti mogao zamisliti da pišem o mladom čovjeku koji će tek poginuti. Taj čovjek možda živi sada negdje, u istočnoj Ukrajini. Želio sam pisati o budućem ratu, ali nisam znao da će taj budući rat biti baš sada.


Zašto niste stavili  lik Vladimira u Čečeniju, odnosno što je  za vas toliko važno u Boksačkom ustanku?

Želio sam opisati iskustvo mog oca. Imao je osamnaest godina kada je počeo Drugi svjetski rat. Uključen u vojsku, bio je u podmornici. Nemoguće je zamisliti strah mladog čovjeka, negdje u dubokom moru, stavljenog u taj sanduk, podmornicu... da čeka na smrt. On mi je prenio to iskustvo. Iskustvo je moguće doživjeti kroz svakodnevno, ili kroz mudrost, kroz vojno iskustvo. Moj otac je već s osamnaest godina htio dijete. Iskustvo prebliske smrti uči čovjeka pravim vrijednostima, onome što je doista važno u životu. Bio sam oduševljen pismima običnih vojnika, tim ljudima koji su inače "obični ljudi" koji tuku svoje žene, piju, a sada po prvi put u životu pišu u diskursu ljubavi. Tome ih je naučio rat. Radi se samo o ljubavi i smrti, sve drugo je banalno, izgleda.

 
Ljubav očito treba, povremeno, radikalnu situaciju da se izrazi, porodi...

Nažalost da. Nismo u stanju cijeniti sretne dane. Sada s ovom situacijom u Ukrajini počinjem sve više cijeniti svoj vlastiti život, vrijeme koje provodim sa svojom obitelji.


Ljubav je oduvijek bila i politički problem, političko pitanje. Kako komentirate službenu homofobiju u Rusiji?

Ne mislim da je ljubav bila političko pitanje. Ljubav je bila jedino nešto što smo mogli suprostaviti ludilu u svijetu. Svijet je pun agresije i mržnje, okrutnosti. Svaki dan smo tome izloženi kroz vijesti. Ako to želiš zaustaviti, to nisu alatke kojima se valja koristiti. Dakle, ne agresijom protiv agresije. Ljudska toplina, ljubav su eventualno rješenje.

 
Ali to i dalje podliježe ugovoru...

Moj otac i moj djed su imali doista težak život. Obitelj i muzika su spasili njihove živote. Isabella Jurjeva je rekla najbanalnije, ali najtočnije misli o ljubavi. Pjevala je robovima. Bila je to zemlja robova. Vraćala im je ljudski dignitet. Njezino pjevanje je za njih bilo puno važnije od kruha. Jurjevu spominjem jer se dio mog romana ("Vilina kosa", op.ur.), koji će tek biti preveden na hrvatski jezik, bavi upravo njezinim oživljavanjem, vraćanjem njezina glasa.

 
Koju obvezu mislite da imate kao javna osoba, umjetnik, nagrađivani pisac u odnosu na političku situaciju u zemlji iz koje dolazite?

Kao pisac sam iznimno frustriran. Tek sada shvaćam što su njemački pisci u počecima nacizma proživljavali, kako su se osjećali. Naime, knjige nisu mogle pomoći u zaustavljanju rata. Ljudi nisu čitali knjige već su slijepo slijedili Vođu. U rat. To je grozan osjećaj bespomoćnosti. Kao građanin se želim ponositi, kao i svatko drugi, zemljom iz koje dolazim. Rusija mi onemogućuje da se njome ponosim, pogotovo zadnjih godina. Osjećam se posramljen situacijom ondje. Trudim se ne šutiti. Šutnja je podržavanje zla. Ništa drugo ne mogu učiniti.

 
Kakva je vaša pozicija u Rusiji danas?

Od kada sam otvoreno prozvao sustav i Putina, prije dvije godine, Šiškina više nema u medijima.

 
Kako vas čitaju?

Ove zime sam bio u Rusiji, ljudi su mi prilazili sa zahvalama, cijene moju građansku hrabrost. Ali, previše se tog dogodilo od tada. Od kritičara režima postao sam nacionalna prijetnja. Ne znam što će se dogoditi. Ali moram biti i tamo, kao i svugdje drugdje. U listopadu ponovno putujem u Rusiju, na sajam knjiga. Ne mislim da će me uhapsiti. Znaju slati ljude koji vrište: "Šiškin je američki špijun" i druge budalaštine.

 
Kako vidite svoju autorsku poziciju u zapadnim zemljama?  Imate konkretan identitet, vi ste „ruski" pisac, a to stvara određeni  set očekivanja? Kako od čitatelja tako i od izdavača...

I ja to sve isto od sebe samog očekujem. Ipak jesam ruski pisac, a u 21. stoljeću ne bi trebalo postojati granica. Ovisi o tome što pišete.

 
Što onda u tom slučaju znači biti "ruski pisac"?

Meni to znači ne raditi kompromise. Čak i u slučaju da me odluče ne izdavati. Naše iskustvo je takvo. Većina vodećih ruskih pisaca je u nekom trenutku bila zabranjivana. Ipak su pisali. Ruska tradicija u odnosu na knjige nikada nije bila komercijalna. Više smo se koncentrirali oko pitanja i odgovora koje smo u tim knjigama nudili. To za mene znači biti "ruski" pisac.


Fotografija autora:  Naklada Ljevak.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –