Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 18.04.2007.

Milana Vuković Runjić : Ulica nevjernih žena

«Nismo li sve žrtve nekog kolektivnog nesvjesnog koje nas ganja u liku prikaza iz bajki?», pita se pripovjedačica novog romana Milane Vuković Runjić, jedne od rijetkih koja u svojoj prozi, sustavno i uporno, «pomiruje» stvarnosne motive s onima koji spadaju u domenu fantastičnoga. Upravo tim pomalo retoričkim pitanjem, s blagim odjekom na K.G.Junga, sređuje se situacija na romanesknom terenu na koji u «Ulici nevjernih žena» istrčavaju zelenobradi patuljci s velikim falusom, mrtve stogodišnjakinje, čarobni napitci od bazge, tajanstveni podrumski prolazi ili vjenčanice koje čine nevidljivima one koje ih obuku.

Doista, ako ga ne čitate preko «kolektivnog nesvjesnog» i bez rasvjetljavanja brojnih književnih, filozofskih i psiholoških referenci, mogli biste se u jednom trenutku upitati o kakvoj se to priči uopće radi i zašto je priča o ženama, starosjediocima ulice Vrapčanski odvojak i njihovim nevjerama, ispričana kao nekakva uvrnuta Snjeguljica? Moglo bi vam se cijela ta priča o parodiranom romantičnom ljubavniku patuljku i njegovim nezasitnim seksualnim apetitima, o djevojkama koje s njime odlaze u šumu ili stranci patuljaka koja stupa na političku scenu činiti čak i pomalo besmislenom, da ne kažem bedastom. No, Milana Vuković Runjić, vjerna svome naizgled lepršavom i «slatkastom» stilu koji je uvijek samo paravan za promišljen i intelektualno utemeljen ples po granica zbilje i književnosti, zapravo pripovijeda o nečem posve drugom.

«Ulica nevjernih žena» s jedne je strane neobična kronika ulice smještene, ne slučajno, u samoj blizini zavoda za umobolne u kojem su boravili (i umirali) Vidrić, Kovačić, Harambašić i Raškajeva, ulice negdje na samoj granici urbanog i ruralnog u kojoj sve miriše na «starinski» i u kojoj se stvarni ili izmišljeni događaji iz prošlosti (poput mitskoga preljuba) još uvijek upliću u svakodnevne živote. U tom je smislu riječ o nostalgičnoj priči natopljenoj čežnjom za starim vremenima, prije no što su trgovački mastodonti i nezaustavljiva «urbana» gradnja zaklonili poglede iz bogatih vrtova u kojima žive junakinje romana.

Priča je to i o ženama, sestrama, majkama i prijateljicama, njihovim malim tajnama i suparništvima, pa tako pripovjedačicu (inače prevoditeljicu sa spisateljskim ambicijama!) i njezin ženski background itekako obilježavaju neke tipične ženske teme – odrastanje, tjelesnost, rivalstvo, ali i slatki mali spomenari i leksikoni koji čuvaju najskrivenije tajne.

Tema spolnosti, otvorena ako ne i prije onda svakako poglavljem u kojem se jedna od njih preobražava u fatalnu Mariju koja mijenja ljubavnike i ne dozvoljava da ijedan postane onaj pravi, samo je hiperbolizacija motiva nevjere koji se od samog početka iščitava kao «prokletstvo» Vrapčanskog odvojka.

Priča je to i s autobiografskim poigravanjima, kao što je to i svaka knjiga Milane Vuković Runjić, u kojima na trenutke zatitraju neka važna poklapanja u inicijalima, neke književne teme inače bliske autorici, na kraju krajeva i one koje ispisuje u svojim tjednim seksopolis kolumnama. Najbliže je tome tipu diskursa posljednje poglavlje u kojem se (pre)zasićenost bajkovitim bićima i fantastičnim motivima razvodnjava do granica ozbiljnog autobiografskog zapisa, s elementima kronike zagrebačke suburbije.

No, to je prije svega roman o užitku i strasti, pa su svi ti brojni ženski likovi i bajkovite dionice, zapravo tek pobočnici onoga o čemu nam «Ulica nevjernih žena» pripovijeda. Pripovjedačica, naime, svoju početno usamljeničku poziciju nezadovoljstva i manjka tjelesne strasti na kraju osvještava do spoznaje kako je samoća zapravo odabir i «ako je se nosi gordo, može biti kruna na glavi». Početno stanje, snatrenje o tjelesnom užitku i njegovo kratkotrajno zadovoljenje, preobražava se u svijest o pisanju i prevođenju kao strasti, o užitku u prevođenju jednog Houellebecqa ili Barnesa, užitku u tekstu, naime, koji se doživljava bez prisutnosti drugoga. Milana Vuković Runjić tu «ozbiljnu» spoznaju konstantno relativizira zrncima duhovitosti, pa i ironije, i djeluje kao zaigrana i infantilna ludistica koja spaja naizgled nemoguće i pri tome uopće ne mari za oštre granice književnih žanrova.

Bajka i legenda, ljubić i pornić, autobiografija i esejistika, citatnost i autoreferencijalnost, sve su to elementi od kojih je sastavljen njezin roman kojem jedino, kao što je to jednom prigodom učinjeno pripovjedačici, možemo zamjeriti višak mašte.

Kao i u dosadašnjoj prozi Vuković Runjić pleše, za sada još uvijek bez većih grešaka u koracima, po opasnom rubu intelektualnog i trivijalnog zbog čega se i ovaj njezin roman može čitati u najmanje dva ključa – kao uvrnuta parodija bajke i zapis o dokonim ženama iz predgrađa prepunim seksualnih maštarija ili kao ozbiljan postmodernistički tekst. Ni jedno ni drugo čitanje nije pogrešno i ima što za ponuditi, iako ovo drugo ipak nudi više užitka koji ionako propituje pripovjedačica. Treba li ponoviti, za ovu autoricu stvarnost oduvijek nije tek preslik zbilje, već i sve ono što piše u knjigama i što izranja iz tajanstvenih prostora nesvjesnog.

(Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –