Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Adriana Piteša • 01.10.2005.

Miljenko Jergović : Nemam potrebu biti nacionalni bard

Roman “Gloria in excelsis” Miljenka Jergovića bio je prvi roman koji je s početkom ljeta objavljen u biblioteci „Premijera” Jutarnjeg lista, ujedno i naslov koji se daleko najbolje prodao. Da li zbog zazora prema nakladniku (novinskom nakladništvu), ili čega drugoga, brojnija kritička recepcija ovog djela za sada je izostala, no vjerujemo da će medijska uskogrudnost uskoro ustuknuti pred činjenicom da je pred nama novo (za neke kvalitetom iznimno) književno djelo, i ništa više ni manje od toga. (op.ur.)

Adriana Piteša : Radnja romana “Gloria in excelsis” sastavljena je od tri paralelne priče. Koja je od njih bila startna pozicija za roman i koju je bilo najteže napisati?

Miljenko Jergović : Osnovna priča je franjevačka priča iz osamnaestog stoljeća i cijeli roman je u biti tako počeo. “Gloria in excelsis” na razne je načine nastajala još od vremena kad sam prvi put pročitao neke važne franjevačke ljetopise, kad mi se počela vrtjeti ideja o nekom takvom romanu. Ne mogu reći koji mi je dio bilo najteže napisati, iz jednostavnog razloga što su tri glasa koja se pojavljuju u knjizi morala biti ispisana na tri različita načina, a da svejedno čine jednu priču. No, predugo sam razmišljao o toj knjizi da bi mi se pri pisanju mogle dogoditi nepredviđene poteškoće. Naime, sama razrada knjige, mislim pri tome na razradu na mentalnom i emotivnom planu, bez pisanja bilješki, trajala je desetak godina.

Franjevačka linija je inspirirana stvarnim ljetopisom?

Lik fra Marijana iz "Glorije" je zapravo lik velikog bosanskog franjevca i ljetopisca fra Marijana Bogdanovića, i ta franjevačka priča napisana je kao slobodna interpretacija njegova ljetopisa. Na tri mjesta sam podvalio kratke ulomke koji su bukvalno prepisani od njega, čisto zato što sam ćelio vidjeti hoće li ih moji prvi čitatelji rukopisa pronaći i hoće li se jezik mojih priča razlikovati od tog jezika, jer ne bi bilo dobro da se razlikuje.

Zašto su vam ljetopisi toliko zanimljivi?

Ljetopisi su velika književnost o kojoj se u Hrvatskoj malo zna i govori. Radi se naprosto o velikoj i silno uzbudljivoj literaturi u koje se osjeća duh jednog vremena, ali ne samo na razini nekih povijesnih fakata, nego na razini historiografije svakodnevnog života. Mislim kako je to ono što ih čini nevjerojatno inspirativnim u književnom smislu. Naravno, puno prije mene i puno vještije i uspješnije se njima služio Ivo Andrić, kao i niz drugih pisca.

Dio radnje romana smješten je u Zagreb. Slika Zagreba je najmanje pozitivna od mjesta opisanih u knjizi. Jeste li to učinili namjerno ili vam se omaklo?

To su mi već dvije čitateljice rekle, što me malo kao primjedba plaši. Ne mislim da je tako, jer ni slika Sarajeva u Gloriji nije naročita lijepa. Jednostavno se radi o slici Zagreba u proljeće i ljeto 1945. To je slika Zagreba, kao jednog višestruko uplašenog, na neki način ponićenog, ali u isto vrijeme podlog mjesta. Ali, kako ja ne pišem socrealističku literaturu, to nije ultimativna, jedina, niti osobna slika Zagreba, nego naprosto jedan od mogućih Zagreba.

Među nefikcionalnim likovima koji se pojavljuju u romanu jest i Maks Luburić?

Maks Luburić je samo jedan od nefikcionalnih likova. Iako se pojavljuje kao epizodist, Luburić je naprosto jak lik. U proljeće 1945. godine Luburić se stvarno pojavio u Sarajevu i u vrlo kratkom vremenu počinio neke od najstrašnijih zločina koji su se u Sarajevu uopće dogodili. Kuća u kojoj je on zasjedao upamćena je u nekoj sarajevskoj gradskoj povijesti kao kuća užasa. Ja čak imam i nekakvu osobnu vezu s činjenicom Maksa Luburića. Naime, u mom najbližem susjedstvu nalazi se vila u kojoj je Luburić tad, u proljeće ‘45. ćivio. Kao sasvim mali klinac od šest, sedam godina, igrajući se u svom vrtu u Sarajevu, gledao sam tu vilu i znao sam da je Luburićeva vila. I neki strašan osjećaj je izranjao iz te činjenice.

Mislite li kako je strah nakladničke scene prema projektima kao što je biblioteka Premijera, u kojoj medijske kuće izdaju neobjavljene knjige domaćih autora, opravdan?

Meni je taj njihov strah razumljiv iz jednostavnog razloga što se izdavaštvo na kioscima pokazalo moćnim, i u financijskom i nakladnom smislu riječi. No, možda bi sad bilo vrijeme da nakladnicima padne na pamet kako pisanje knjige, dakle proizvodnja novog književnog djela, košta. Pri tome ne mislim da bi se knjige trebalo platiti prema tzv. tržišnoj vrijednosti pojedinog naslova, nego platiti koliko pretpostavljena proizvodnja književnog djela košta. Filmske redatelje nitko ne plaća prema broju prodanih ulaznica. Umjesto toga ti se projekti smatraju nacionalnim kulturnim interesom i subvencioniraju se na razne načine. Dosad pisci, ako su živi, nipošto nisu bili smatrani nacionalnim kulturnim interesom, niti je većinu naših nakladnika ta činjenica zabrinjavala. Honorari su kod većine izdavača bili na razini uvredljive milostinje ili ih uopće nije bilo, a bilo je i slučajeva da neki važni pjesnici plaćaju nakladnicima da im se objavi knjiga. To bi se trebalo mijenjati, a možda je ova edicija neka vrsta upozorenja da bi se trebalo promijeniti.

Je li vas iritiralo to da nakon izlaska „Dvora od oraha” nije bilo nijednog teksta koji je propustio navesti precizan broj stranica romana?

Nije me iritiralo, nego mi je bilo smiješno. Da nije bilo tih tekstova, vjerojatno ne bih ni zapamtio da knjiga ima 687 stranica.

Puno objavljujete. Je li vas strah da se ne potrošite?

Pisci se ne troše pisanjem, nego se troše nepisanjem. U Hrvatskoj, pa i u širem eksjugoslavenskom prostoru jako dugo je postojao mit o piscu koji se treba čuvati i štedjeti. Taj pisac napiše tri ili četiri knjige koje su sve genijalne i on je po tome nacionalni bard. Nemam potrebu biti nacionalni bard niti imam potrebu ponašati se u skladu sa zadanim književnim bontonom koji nalaže da objavite jednu knjigu u deset, petnaest ili dvadeset godina. Pisanjem se bavim na neki drugi način, koji podrazumijeva da pišem, a ne da čekam jer nemam što dočekati. Ne znam kakav je uopće smisao te strategije objavljivanja tri knjige u životu. Kao što ne znam kako nitko nije primijetio kako je to samo pravilo kod velikih i genijalnih eksjugoslavenskih književnika, dok su veliki i genijalni književnici nekih drugih jezika, naroda i sredina poput Garcije Marqueza, Rushdieja objavili svaki pojedinačno više knjiga nego svi naši živi klasici zajedno. Neke od tih knjiga su možda bolje, neke su lošije, ali ih svejedno objavljuju. Pisac se, dakle, troši nepisanjem, i što je još bitnije, prejakim uživljavanjem u ulogu pisca u svakodnevnom životu.

( Razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –