Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sandra Pocrnić Mlakar • 13.06.2019.

Monika Herceg: Poeziju sam trebala kako bih preživjela onaj dio majčinstva o kojem se kod nas malo govori

Monika Herceg (foto: ustupila autorica)

Monika Herceg na festival Prvi prozak na vrh jezika stiže ovjenčana s pet nagrada za prvu zbirku poezije „Početne koordinate“ i svečano predstavlja svoju drugu knjigu poezije „Lovostaj“ kojom je prošle godine osvojila nagradu Na vrh jezika. Uvijek nadahnuta i puna pozitivne energije, odgovarajući na pitanja u povodu festivala Prvi prozak na vrh jezika Monika Herceg postavlja na mjesto dileme vezane uz ravnopravnost žena i muškaraca, što će morati rješavati njezina generacija i daje smjernice o budućnosti poezije, koju će također mijenjati današnji tridesetineštogodišnjaci. 

Lovostaj“ Monike Herceg bit će vrhunac festivala i na programu je u četvrtak, 13. 6. u 20.30 u Cafe-baru Pločnik u Zagrebu.

Poezija je koncentrat jedne osobe

Početne koordinate Herceg Monika

Sandra Pocrnić Mlakar: Nakon „Početnih koordinata“ − najnagrađivanijeg pjesničkog prvijenca ikada, kako to rado ističe Kruno Lokotar − slijedi „Lovostaj“, kojim ste osvojili „Na vrh jezika“. Koliko dugo ste pripremali drugu zbirku? Jesu li visoki kriteriji postavljeni „Početnim koordinatama“ bili opterećenje ili poticaj? 

Monika Herceg: Drugu zbirku pripremala sam od trenutka kada sam završila pisanje „Početnih koordinata“. Još neko vrijeme nakon Nagrade Goran radila sam na „Koordinatama“ i kad sam je poslala uredniku, pokušala sam izaći iz nje i početi pisati nešto novo. Mislim da je poezija nešto živo i promjenjivo i da bih samoj sebi napravila štetu kada bih ostala u prvoj knjizi pa sam pokušavala izaći iz nje kako god znam. U početku sam opipavala jezik i pokušavala se odmaknuti od izričaja koordinata i tematike, osluškivala sam što me je vuklo i kako mi je fizika usred tog svijeta majčinstva i poezije počela nedostajati, spontano su se pojavile ideje o pisanju o fizičarkama i matematičarkama, onda o nekim ženskim iskustvima itd. Kako je kod nas postalo aktualno i pojavljivanje nekih desnih skupina koji nasrću na ženska prava, iz vlastite nemoći i nezadovoljstva počela sam se baviti i tim temama. Tako da je zbirka pisana sigurno dvije godine, najintenzivnije zadnjih šest mjeseci.

Što se tiče nagrada, Karanović je u jednom intervjuu za časopis Poezija divno rekao da te nagrade ne čine boljim pjesnikom. Naravno, nije ih loše dobivati, pogotovo zbog financijskog aspekta. Nagrade su jedan od načina koji povezuje književnost i kakav-takav novac, nažalost, bilo na direktan način kada su nagrade novčane, bilo da omoguće lakše prepoznavanje za dobivanje potpora za stvaralaštvo. 

Bitni su čitatelji i meni je puno značilo da je knjiga dobila dobru recepciju s njihove strane, da se čita i posuđuje u knjižnicama, da je napravljen dotisak, da mi se ljudi javljaju s dojmovima, da osjete ono što sam dala u toj knjizi. Naravno, ima i onih kojima je knjiga drugačije legla, ali to je isto normalno jer svi u poeziji tražimo nešto drugo i nešto svoje. Bilo bi zločin kada bi se poezija pokušala prilagoditi čitateljima ili da postane uniformna. 

Bitno mi je bilo i da sam dobila dobre kritike od autora koji mi puno znače. 

Sve to godi, ali je nužno ostati realan i znati da dobra prva knjiga nije karta za dobru drugu knjigu i da je potrebno raditi još više jer je svaka knjiga jedan zasebni svemir u koji se opet treba uložiti sve što se ima. 

Koordinate“ su u svakom slučaju bile jedna konceptualno zatvorena knjiga strogog izraza i s jedne strane sam htjela potpuno drugačiju knjigu, a s druge strane sam se bojala toga jer je to značilo puno čitanja i rada u malo vremena. 

Ljestvica koju sam si postavila je da poezija koja slijedi bude korak dalje, da se razvijam i to jest bilo teško i izazovno jer sam imala malo vremena na raspolaganju, ali sam bila motivirana i radila kad god sam mogla, koliko god sam mogla. Poezija je koncentrat jedne osobe, ali da bi taj koncentrat bio čitak, jasan i dobra poezija, potrebno je stalno čitati i vraćati se svom tekstu dok se ne dobije traženo. Ne bježim od toga da priznam da radim na poeziji stalno, ja sam kao mazga i drvim po nečemu dok nisam zadovoljna, a ako nisam zadovoljna, to ne ide prema čitateljima.

U zbirci „Lovostaj“ snažno je naglašen ženski element, a na početku je „Prolog za ginofobe“ u kojem je razgovor Eve, Adama i Zmije. Zašto obraćanje ginofobima na početku zbirke? Je li bilo uzvratnih reakcija prozvanih? 

Kako sam odrasla na selu − čak reći selo je poprilično uveličavanje za tih par kuća na vrh brda gdje živimo − odrasla sam i u suživotu s definicijom žene kao majke, radnice i temelja kuće i u atmosferi da se ta definicija ne propituje. Od žene se očekuje da brine za djecu, da skuha, opere, pospremi, radi u vrtu i brine za životinje. Ako žena nekim slučajem nađe posao i zaposli se, od te iste žene i dalje se očekuje sve to, uz posao. Žena je tako biće kojoj je u potpunosti oduzeto slobodno vrijeme, a time i mogućnost da se razvija u mnogim sferama. Žene su podređene, žene se smije tući i često sam znala čuti kada se žene hvale kako imaju dobre muževe, jer ih muževi ne tuku.

Mnoge djevojke nikad nisu uspjele dobiti priliku, ja sam imala sreće i dovoljno sam jako i dugo grizla da se izborim za nešto drugačije. Siromašne djevojčice nemaju velike šanse i Hrvatska je zemlja gdje je vertikalna prohodnost jako mala, pogotovo za mlade žene. Naravno, siromaštvo u kojem sam odrastala, činjenica da smo živjeli na socijalnoj pomoći, da nisam do fakulteta probala lignje ili Gaudu, nešto je čega sam se godinama sramila. Tu je i činjenica da iz istog razloga fakultet nisam još završila jer sam uvijek radila studirajući da bih platila stan, režije, hranu − od konobarenja do korisničke podrške u pozivnim centrima. Sve to me učinilo samostalnom i jasnom u definiranju onoga što želim.

Ginofobija je po definiciji strah od žena. Često sam se susretala s muškarcima koji su imali usađen takav strah, koji su žene, ako su jednake ili bolje od njih, odbacivali i marginalizirali. Jake žene plašile su ih do te mjere da su prekidali odnose, prijateljstva, upadali u različite zamke šovinizma i mizoginije. Muškarci se boje izgubiti moć i plaše se samostalnih, neovisnih žena. Ginofobija nije nužno početak mržnje, ona je često i rezultat odgoja u patrijarhalnom društvu, okruženja itd. Ona je, zapravo, poprilično rasprostranjena i normalna u svim sferama našeg društva. Strah od žene koja nosi hlače. Često sam znala sretati ljude koji su obrazovani i ravnopravnost im je zdravorazumska, ali nikad ne bi bili u odnosu sa ženom koja je jako samopouzdana i samoostvarena. 

Kada sam pisala ovu zbirku, htjela sam je posvetiti ženama koje su za mene jake i velike, ženama koje su i u pozicijama žrtve bile veće od tih pozicija, borile se i trebalo je početi i od prve jake žene koja se usudila proturječiti samom bogu i zato je cijeli život stigmatizirana. U toj uvodnoj pjesmi je zapravo ukodirano i puno ženskih otkrića, od DNK strukture, do Apgar ocjenjivanja. Žene su pisale povijest na svim razinama mada su kroz povijest bile sve osim ravnopravne.

Kako je to lijepo Slavenka Drakulić rekla u intervjuu za Vox femine, žene imaju moć i ta se moć pokušava na sve moguće načine ograničiti. 

Najzahvalnija sam bila onim knjigama koje su me najviše boljele

Lovostaj. Herceg Monika

U drugom od tri dijela zbirke poetski obrađujete stvarne i izmišljene ženske sudbine koje su ostavile trag u kolektivnoj svijesti pa su se tu zajedno našle Venera, Lisbeth Salander, Maryam Mirzakhani i Ana Magaš. Je li motiv zbirke želja za ispravljanjem nepravde nanesene ženama kroz povijest? Može li poezija pridonijeti ravnoteži snaga između muškaraca i žena? 

Mislim da se nanesena nepravda nikad ne može ispravljati, ali da se na njoj može učiti. Ukoliko je dostupna kao neki oblik znanja, ili priče. Činjenica je da se o feminizmu ne uči u školama, kao što se ne spominje da su prava donedavno uvelike bila uskraćena ženama, a u nekim zemljama i dalje jesu. Žene su bile posjedovane i neslobodne veći dio ljudske povijesti, a ja sama za to sam saznala nekim okolnim putevima tek kada sam upisala fakultet. Čini mi se da je velika pogreška obrazovnog sustava što ne osnažuje djevojčice na način da ih uči i o povijest borbe za prava žena. 

S jedne strane, djevojčice nikad ne dobiju tu sliku svijeta u kojoj bi bile podređene i ne mogu uvidjeti koliko su zapravo žene jake i koliko su se borile i izborile, a s druge strane ih sustav potkopava jer su predrasude koje se kao takve niti ne smatraju tu od samog početka obrazovanja. Djevojčice puno manje biraju STEM, primjerice, kao područje daljnjeg obrazovanja, a u ruralnim sredinama, pogotovo siromašnima, one ni ne dobivaju priliku za takvo nešto kao što je daljnje obrazovanje, što sam već spomenula. 

Sve to znači da je ispod same borbe za ravnopravnost i pitanje borbe protiv siromaštva i klasne nejednakosti. Za mene je želja za promjenama uvijek iste vrste, nepravda je nepravda, a ja imam potrebu reagirati na to. 

Mi zapravo živimo pod jakim sedativima, u svojim malim uređenim životima, dobivamo dotok informacija i hranu, plaćeni smo i umireni da se ne bunimo, a sve što bi nas moglo mučiti nalazi se na drugom kraju naše stvarnosti, bila to glad u Jemenu, izbjeglička kriza, borba za ravnopravnost LGBT zajednice, ili brutalno premlaćena četrnaestogodišnjakinja u Zagrebu od strane svog oca. Čak i kad nam je nešto pred vratima, tješimo se da nije u našoj kući.

Može li se nešto promijeniti? Sad bih mogla onako reći ma naravno da ne može itd., ali sama činjenica da pišem o tome znači da imam povjerenje u taj tekst da ipak može nešto učiniti. Teško mi je reći na koji način on može doprinijeti borbi, ali vjerujem da je bitno da književnost danas otvara takva pitanja i da se uznemiri čitatelja. Potrebna nam je literatura koja će nas i obrazovati i upozoravati, literatura koja će nas podsjetiti. 

Teško je govoriti o nekakvim dosezima i jer se sama poezija zapravo još uvijek gleda kao nekakvo strano tijelo, rašireno je uvjerenje da je ona nerazumljiva, nešto što je ponajviše za višu, obrazovanu klasu itd., a i tada je za one koji su orijentirani na umjetnost. Tako da je možda smiješno govoriti da će ova zbirka napraviti nekome nešto. Trebalo bi ozbiljno misliti o tome kako poeziju maknuti iz te nezavidne pozicije da je samo za neke i pokušati je učiniti pristupačnom svima.

Postoji i stvarna opasnost da u ovom slučaju, kako sam neku večer zaključila razgovarajući s mužem, propovijedam u crkvi. Ali problem crkve ionako nije što svi znaju ono što trebaju, nego što se glasno ne odupiru nekim nazadnim idejama i udarcima na, u ovom slučaju, ženska prava. Kad bi svi koji se zalažu za ravnopravnost dizali glas i borili se protiv ograničavanja slobode i protiv nejednakosti, ne bismo živjeli u svijetu gdje se kriminalizira abortus. 

Ne razmišljamo često o nekim problemima kada smo u prostoru ugode, imamo svoja dobra primanja, miran život, kavu knjigu i boli nas briga. Ja želim da ta knjiga onda barem nešto napravi tom mirnom čitatelju. Želim da ga makne iz umrtvljenosti. Da pokrene mozak. Najzahvalnija sam bila onim knjigama koje su me najviše boljele, na kraju krajeva. Zato je meni bitno da djelujem na područjima na kojima mogu, pa bilo to područje borbe i poezija. 
 
Iako je treći blok „Lovostaja“ s težištem na pjesnikinji i pjesmi donekle intimniji od prva dva, zajedničke su svima su postavljenje odnosa između mistike i fizike i udaljene asocijacije, što je bilo najavljeno u „Početnim koordinatama“. Koga među spisateljima i pjesnicima smatrate uzorom ili pjesnički srodnim po pristupu, temama, stavovima i angažmanu? 

Puno i stalno čitam, uvijek pokušavam biti okružena s više zbirki, mnogima se vraćam često i teško mi je reći gdje je zapravo uhvaćen moj korijen. Jedna od najdražih mi je svakako Anne Carson, a obožavam i Anu Brnardić i Martinu Vidaić, Dortu Jagić. Često otvaram i Ingeborg Bachman, u zadnje vrijeme Marijanu Radmilović, a potpuno su me oduševila i „Rođendanska pisma“ Teda Hughesa i „Doba bršljana“ Davora Ivankovca. Često čitam i Pogačara, kao i Dragojevića. Mislim da je trenutno jako jaka poetska mlada scena i tu se razvija puno mladih izuzetnih autora i autorica koje ćemo mnoge moći čuti i na ovom festivalu. Nedavno sam moderirala tribinu s Brankom Malešom na kojoj je i on istaknuo da je bitno uočiti kako se na našoj pjesničkoj sceni javlja sada već značajan broja snažnih mladih autorica, kako zauzimaju sve više prostora i čini mi se da su ti mladi ženski glasovi temelj novije pjesničke produkcije. Tu su osim nekih autorica koje sam spomenula i Sanja Baković, Marija Dejanović, Katja Grcić, Mateja Jurčević, članice grupe 90+ Lara Mitraković i Lana Bojanić, Lucija Butković, itd.

Stvorila sam svog malog diktatora koji je u meni i tjera me, čak i kad mislim da ne mogu

Intenzivna aktivnost s puno nastupa i pojavljivanja u medijima osobina je većine mladih pjesnika u elektronskoj eri. Što je internet učinio poeziji? Može li informatička generacija danas zamisliti poeziju koja se ne citira na mreži, već samo čita u knjigama?

Pero Zubac rekao je u jednom intervjuu kako je internet spasio poeziju. Mislim da se danas čita, da se čita više nego mislimo upravo zahvaljujući internetu i da je danas najbolji način za dolazak do čitatelja upravo preko interneta na kojem smo svakodnevno. Naravno, puno se i objavljuje poezije na društvenim mrežama, ali to nije strašno niti loše. Za sve ima mjesta. Ono što mislim da je bitno jest da se radi razlika između dobre umjetnosti i pokušaja, a tu i dalje književna kritika ima najvažniju ulogu, a ne broj lajkova. Naravno, kako tome pristupiti, a da se sama poezija liši te neke elitističke etikete, ostaje pitanje. 

Treba imati na umu i da je u slučaju poezije, dobar pjesnik/pjesnikinja jedna suma talenta, količine čitanja i rada, pri čemu je talent u najmanjoj mjeri bitan. Čitanje je presudno za stvaralaštvo. 

Knjiga bez čitatelja je neostvarena i internet je zamijenio neke stare kanale promocije i vidljivosti. Ne vjerujem u nečitatelje, vjerujem u lijene čitatelje. Njima je potrebno knjige staviti pod nos i objasniti im zašto je bitno da pročitaju nešto. Divan je primjer sjajne promocije sjajne knjige Damira Karakaša. Naravno, nema veliki broj izvanserijskih knjiga, ali one koje su takve trebale bi biti promovirane i na njihovoj bi se vidljivosti trebalo raditi. Ako čitatelju ponudite nešto što ga neće razočarati, čitatelj će vam vjerovati i tako se stvara jedna bitna veza za koju mi se čini da se u tom nekom prijelaznom dobu iz papira u virtualni svijet izgubila.

Mislim da u svakom slučaju ima mjesta za sve, i za glasnije i za tiše autore i da će s vremenom ipak, kako Dorta Jagić kaže, vrijeme to sve propustiti kroz svoje sito. A dobar tekst, on je poput malog književnog virusa i ukoliko se jednom svijet zarazi njime, širit će se dalje. Prave književne zvijezde, na kraju krajeva, one koje se čitaju i u Hrvatskoj toliko da se čeka dugo u knjižnicama do posudbe, te književne zvijezde ostaju u tom statusu jer je književnost koju nude sjajna i velika, jer ona jednako dopire i do različitih društvenih struktura, bilo da govorimo o Luciji Berlin ili Kristianu Novaku.

Kad se radi o nekom književnom uspjehu ili neuspjehu, mislim da se autor prvo treba okretati svom tekstu. 
 
U zbirci „Lovostaj“ svako poglavlje nosi po jednu pjesmu o pjesnikinjama, Cvetajevoj, Plath i Symborskoj. Kako ste izabrali pjesnikinje koje ćete citirati?

Te su mi pjesnikinje iz osobnih razloga bitne. Cvetajeva je bila snažna žena, velika u toliko smjerova da ih je teško opisati u jednom malom odgovoru, ali sam sigurna da svi koji su čitali nešto o njenom životu, dijele moje mišljenje. Kao i Plath, bila je pod teretom svijeta i često neprihvaćena i neshvaćena, a obje dijele i samoubojstvo. Njihova poezija utjecala je na mene na puno razina. Symborska je, s druge strane, nekako, čini mi se odolijevala mraku i sa smiješkom pisala britke stihove, neprekidno pokazujući humor. Takav način života i pisanja čine me optimističnom. Sjajno mi je što je kada su je pitalo zašto je napisala tako malo pjesama u životu, manje od 350, odgovorila da ima koš za smeće u stanu. 
 
Nagrada Mostovi Struge zbirci „Početne koordinate“ peta je nagrada koja je tu zbirku učvrstila na mjestu najnagrađivanijeg pjesničkog prvijenca. Kako objašnjavate takav prijem „Početnih koordinata“?

Meni su „Početne koordinate“ bitna knjiga jer nose velik dio mene i mog odrastanja, one su zapakirale jedan dio mog života. U njih sam uložila vrijeme i srce i drago mi je da to dopire do čitatelja. Je li to razlog dobre recepcije, teško mi je reći. To vjerojatno treba pitati čitatelje. :)

Namjeravate li i dalje završiti studij fizike? Zašto bi priznata pjesnikinja željela postati fizičarka?

Da plati režije? (smijeh) Doduše, muž ih plaća (opet smijeh). Šalu na stranu, završetak studija mi trenutno predstavlja velik izazov zbog majčinstva i koliko god ja imala volje, nemam to vrijeme uz njih dvoje malenih, a studiranje prije išlo je polako zbog činjenice da sam se sama financirala i uvijek radila neki sjajan posao, poput pomoćnog radnika u kuhinji u sezoni, operatera u tehničkoj podršci telekompanije kojem svi j* mater za pozdrav, jer im opet ne radi sve ili prodajnog agenta najmržih zamislivih telefonskih prodaja.

Svakako želim završiti započeto. Na kraju krajeva, postoji i anegdota o mojim pjesničkim počecima. Prije sad već nekoliko godina gostovala sam na tribini u Booksi s Andrijom Škarom vezano za angažman u književnosti, u to vrijeme sam organizirala preko udruge na fakultetu književni natječaj „Kvant književnosti“ kojim sam htjela približiti studentima prirodnih znanosti književnost. U nekoj najavi su me nazvali pjesnikinjom i ja sam se osjetila ozbiljno posramljenom jer godinama sam tada pisala samo povremeno, iznimno loše. Pa sam, eto, nekako i postala pjesnikinja.

Što se tiče samog posla, tu ostavljam sve opcije otvorene. Ja volim pisanje i rado bih se tome u potpunosti posvetila kada bi to bio izvor prihoda. Književnost je rad i to ne treba zaboraviti. Ne mogu reći da od pisanja nisam zaradila u proteklih godinu dana kada se uzmu u obzir potpora za stvaralaštvo, nagrade i honorari, ali pitanje je kakva će biti situacija iduće godine. Činjenica je da je u Hrvatskoj još uvijek dosta neriješeno pitanje rada u kulturi, potpore je nemoguće prijaviti svake godine, itd.
 
U jeku promocije „Početnih koordinata“ postali ste majka dvoje djece. Sudeći po aktivnosti u trudnoći i nakon poroda, majčinstvo ne smeta poeziji niti inspiraciji. Koliko je majčinstvo iniciralo temu ženstvenosti u muškom svijetu, koju ste demonstrirali u „Lovostaju“?

Zapravo sam postala majka prvi puta u vrijeme kad sam dobila Gorana za mlade pjesnike, a „Početne koordinate“ došle su između dvoje djece. Bilo bi užasno od mene da tvrdim kako majčinstvo ne utječe na moje stvaranje, a još gore da kažem kako ja to bez problema hendlam. Samo majčinstvo je toliko veliko da je teško govoriti o njemu, ali može se govoriti o tome koliko iscrpljuje i koliko je zapravo izazovno preživljavati dane uz stalno nespavanje, iscrpljenost radi dojenja, itd. Ja sam u skoro svakom trenutku okružena svojom djecom, jedino kad zaspu uspijevam dobiti malo mira, do prvog buđenja i tada, pišem ili odgovaram na ovaj intervju ili radim na nekom ili čitam. Potrebno je puno discipline kako ne bih zaspala s njima, a i to se često dogodi.

Ukratko, ja sam poeziju trebala kako bih preživjela onaj dio majčinstva o kojem se malo govori jer se kod nas gleda na majčinstvo kao na dogmu, a pritom se u potpunosti zanemaruje žena koja je postala majka i ona je skoro pa samo reproduktivno sredstvo koje se ne smije osjećati ni loše ni nesretno ni usamljeno. No, samoća, izoliranost i drastično mijenjanje života je teško, koliko god je čovjek na njega spreman zbog svoje djece. Da to preživim i ostanem normalna, ja sam pisala kao da me gone vukovi. Stvorila sam svog malog diktatora koji je u meni i tjera me, čak i kad mislim da ne mogu. 

Meni pisanje sada, više nego ikada, treba da preživim. 
 

Monika Herceg

Lovostaj.

  • Jesenski i Turk 06/2019.
  • 100 str., meki uvez
  • ISBN 9789532228854
  • Cijena 79.00 kn

'Kada sam pisala ovu zbirku, htjela sam je posvetiti ženama koje su za mene jake i velike, ženama koje su i u pozicijama žrtve bile veće od tih pozicija, borile se i trebalo je početi i od prve jake žene koja se usudila proturječiti samom bogu i zato je cijeli život stigmatizirana. U toj uvodnoj pjesmi je zapravo ukodirano i puno ženskih otkrića, od DNK strukture, do Apgar ocjenjivanja. Žene su pisale povijest na svim razinama mada su kroz povijest bile sve osim ravnopravne.' (M. Herceg)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –