Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 06.05.2014.

Nadežda Čačinovič : Dok ima nepravde nije se teško odrediti kao feministkinja

Nadežda Čačinovič redovita je profesorica filozofije na Katedri za estetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Studirala je komparativnu književnost, povijest umjetnosti i lingvistiku u Ljubljani, Bonnu i Frankfurtu, a doktorirala u Zagrebu. Predaje na sveučilištima i aktivna je u feminističkom pokretu. Autorica je i urednica brojnih knjiga i publikacija, članica uredništava nekoliko kulturnih i filozofskih časopisa. Predsjednica je hrvatskog ogranka PEN-a.

Objavljena su joj djela: "Subjekt kritičke teorije" (Zagreb, 1980.), "Pisanje i mišljenje" (Zagreb, 1981.), "Estetika njemačke romantike" (Zagreb, 1987.), "Estetika" (Zagreb, 1988.), "Ogled o pismenosti" (Zagreb, 1994.), "U ženskom ključu" (Zagreb, 2001.), "Doba slika u teoriji mediologije" (Zagreb, 2001.), "Parvulla aesthetica" (Zagreb, 2004.), "Vodič kroz svjetsku književnost za inteligentnu ženu" (Zagreb, 2007.) i "Zašto čitati filozofe" (Zagreb, 2009.), "O ljubavi, knjigama i stvarima koje govore" (Zagreb, 2012.)

Iako ponukani najnovijim inicijativama PEN-a (podrška novinarima Novog lista, program "Književnost i sloboda na Subversive festivalu...) razgovor smo započeli pitanjima o feminističkoj filozofiji i uopće feminizmu danas...

 

Srđan Sandić: Na svojim predavanjima često se sjetite knjige „Sofijin svijet" koja je implicitno duboko patrijarhalno koncipirana.

Nadežda Čačinovič: Spominjem je zato što je inače posve privlačna knjiga, koja je na samom početku trenda popularnih knjiga o filozofiji a sadrži i dio o Simone de Beauvoir. No čitava struktura, način na koji udaljeni otac usmjerava Sofijino napredovanje u spoznaji a prisutna majka uskogrudno prigovara i pokazuje zabrinutost za svoju kćer, doista potvrđuje stereotip.

Povijest filozofije je čak i kroz taj bestseller izraz samo muškog stajališta?

Povijest filozofije je do početka dvadesetoga stoljeća povijest filozofa, uz posve zanemarive iznimke. U intelektualnom, duhovnom svijetu do tada žene su mogle nametnuti svoj glas eventualno kao mističarke, pozivanjem na autoritet odnosno inspiraciju koja nadilazi  i svjetovne i crkvene institucije. Što ne znači da ženama nisu zanimljivi veliki filozofi prošlosti, čak i oni s eksplicitno mizoginim iskazima. Nevolja je kod se muško stajalište nekritički prihvaća kao univerzalno i neupitno.

Kao i povijest i sadašnjost politike. Izostajanje žena i dalje karakterizira hrvatsku političku scenu...

Brojčano ne postižemo razine tzv. razvijenih demokracija. To može donekle biti i izraz odluke aktivnih žena da drugdje, na primjer u nevladinim organizacijama, mogu bolje djelovati na postizanju svojih ciljeva. Očito je da sudjelovanje u stranačkoj politici još uvijek zahtijeva neku vrstu prilagođavanja, ponekad i prihvaćanje nečijeg patronatstva, uloge dobre sljedbenice, ali to ne mijenja činjenicu da je sudjelovanje važno.

Gerda Lerner tvrdi da je patrijarhalni sustav učvršćen i prije prvog nastanka filozofskih sistema.

Naravno, respektivna podjela uloga, radnih zadataka, socijalna nadogradnja majčinstva mnogo su stariji od razrade pojmovne strukture. Klasifikacijski učinak mitova nešto je drugačiji ali ni to ne valja tražiti neki jedinstveni prvobitni matrijarhalni sloj. No riječ je o sustavu a ne odrazu neupitnih bioloških zadanosti. 

Seksistička ideologija ponajbolje svoje mjesto pronalazi u ovom neoliberalnom okruženju i diskursu koji živimo. Gdje mislite da je danas stvarna ženska borba a gdje bi trebala biti?

Polazište je uvijek nepravda. Mi možemo smatrati da je borba privilegiranih žena protiv tzv. staklenog stropa tek dio sudjelovanja u inače nepravednom sustavu ali borba jest. Naravno da borba onih koji u nesmiljenom sustavu prekarnosti, novog radnoga zakonodavstva i "autsorsinga" najviše stradavaju jer su na rubu preživljavanja a u pravilu svojim neplaćenim dodatnim radom skrbe za druge, djecu, roditelje ima drugačija obilježja.

Što je feministička filozofija i koliko ona kao "moralna filozofija" dolazi u sukob s univerzalističkim aspiracijama filozofije?

Feministička filozofija je za mene naprosto filozofija u kojoj ne moram staviti u zagrade ili negirati činjenicu da sam žena. Svaka filozofija polazi od nekih postavki a njezin je uspjeh uspjeh argumentacije i sposobnosti stvaranja novoga pojmovlja. U namjeri izricanja argumentiranih stavova za mene u tom smislu filozofija ostaje vezana uz namjeru izricanja istine. Ne mislim da je odabir između relativizma i univerzalizma nego doista dekonstrukcija te opreke.

Ima li se što novoga reći o dihotomiji žena i muškaraca? Recimo u kontekstu kaznenog djela "seks bez pristanka"? Tog logičkog i moralnog apsurda?

Iako postoje pomaci čak u zakonodavstvu, identitetsko svrstavanje unutar te binarne opozicije kulturna je danost, bez obzira na promjenjivost sadržaja jedne ili druge strane. Ne znam koji zakon navodite ali pretpostavljam da se radi o pokušaju što širega određivanja nedopustivosti silovanja .

Referendum o braku, taj diskriminatorni fašistički čin je odradio svoje. Sljedeće što se najavljuje je zabrana pobačaja. Kako se može misliti otpor? Kojim djelovanjima? Ljevica tj. ono što je od nje ostalo nije dovoljno jasno artikulirala otpor, ili?

Nisam sigurna da se tu može očekivati posve isto. Ovisi što će prevladati. Mislim da većina ima neku svijest o nepovoljnim posljedicama zabrane pobačaja iIi o tome da je naprosto dio života ali ne znaju kako odgovoriti na stalno ponavljanje da je to umorstvo, da život nastaje u trenutku oplodnje i slično. To da je buduće dijete stvar pristajanja na tu mogućnost, stvar odabira  u koju se fizički ugrađujete iz dana u dan a ne neumitni diktat neke nulte minute žene uglavnom znaju. Ono što je dodatno skandalozno je otpor protiv kontracepcije i seksualnoga prosvjećivanja koji bi ženama uštedjeli teške odluke. Politički je jednostavnije artikulirati stav o teškim posljedicama ilegalnosti nego ući u raspravu o razlici između potencijalnoga i aktualnoga života.

Što danas znači deklarirati se kao feministkinja? Je li išta lakše nego li u periodima kada je to bilo gotovo potpuno neprihvatljivo? Koju vrstu odgovornosti to danas podrazumijeva?

Što se tiče mog vlastitoga iskustva nije mi nikada bilo teško, malo zato što su ženska prava u socijalizmu ipak bila stvar programa. Ostali pritisci su bili predbacivanje da je riječ o pomodnosti ili pak, nešto ozbiljnije, o intelektualno nezadovoljavajućoj poziciji, ali s tim sam mogla izaći na kraj. Dok ima nepravde nije se teško odrediti kao feministkinja.

Kako vidite razdiobu feminističke scene u Hrvatskoj?

Očito je da postoje različite inicijative, neke više vezane za tradiciju radničkoga i sindikalnoga pokreta, neke više za ideju prosvjećivanja i sudjelovanja u javnom životu. Ne mislim da je raznovrsnost problem.

Ministarstvo kulture je dodijelilo (dobilo) 0.49% posto iz državne blagajne za produkciju / podršku kulturnih sadržaja. Izlišno je primijetiti da je kulturna politika tj. ono što se pod njom misli kriva i nedovoljna. Kako to komentirate?

Valja ipak reći "dobilo". Ne mogu nekako sudjelovati u općem zgražanju, kao da to nije dio činjenice ustrojstva u kojemu živimo, ne baš uspješnog tržišnog gospodarstva i države koja se obavezala slušati diktate EU da ukloni sve prepreke kolanju kapitala i smanji deficit bez obzira što se događalo sa stanovnicima. Kultura i kulturni radnici dugo su uživali zaštitu kao neupitne nacionalne vrijednosti, identitetski a ne toliko kao samosvrha a sada nema ni toga.

Postoji sustav stečenih prava za koji sada nema sredstava a nema ih ni za neke inicijative nove kulturne politike. Ima malo za baštinu i malo za novo pa nije čudo da nitko nije zadovoljan. No moram reći i to: iako sam svakako za zaštitu javnih dobara pred zahvatom tržišta ipak mi se stanje u kojem sve umjetničko ovisi o budžetu ne čini normalnim. Ispada da nije riječ o potrebnim stvarima koje treba učiniti dostupnim nego o obavezi države da uzdržava cjelinu kulture bez obzira na sve.

U ovakvom nezahvalnom kontekstu kako vidite poziciju autora? Kako se može misliti "kvalitetan" sadržaj ako ne postoji financijska podrška?

Kod nas postoji financijska podrška piscima, pa i potpora za pisanje nekoga djela iako autor ima stalne dohotke. I to unaprijed, takoreći na povjerenje. Svakako ima više kandidata nego novaca, a odluke ovise kao i svugdje, o preporuci povjerenstva i ministarstvu. Da ima više novaca bilo bi manje sporova. No sve je to tužno: kulturno zbivanje se svodi na odnos tražitelja i ljudi koji su po rezultatima izbora neko vrijeme prinuđeni dijeliti novce.

I nema smisla tvrditi da su mogući doista posve objektivni, mjerljivi kriteriji kad je riječ o inovativnom stvaralaštvu. Uvijek je stvar procjene, po mogućnosti bez pritisaka i predrasuda. Ne želimo prepustiti stvar kupcima na tržištu jer oni nemaju novaca a ako imaju smatramo da nisu dovoljno obrazovani i zainteresirani, a onda mislimo da će se to riješiti suradnjom nekoliko savjetnika i neizbježne birokracije.

Kakvo je stanje autorskih prava pisaca (ako uzmemo u obzir obveznih 30% koje autor dobiva u slučaju da mu projekt dobije potporu od MK)?

Očito je riječ o stalnoj borbi. Valja kontrolirati to da do pisca dođe subvencionirani honorar ali ne znam što bi se moglo u situaciji kada drugog dohotka nema. Tražiti veći postotak u prodajnoj cijeni? Bit će i nešto novaca od posudbe u javnim knjižnicama, ali to je opet kruženje unutar proračuna.

Medijska slika RH je grozomorna. Rasprava u HND-u o Novom listu bila je prazna. Dijalog nije uspostavljen. Dug i samo stanje NL se ne poznaju. Gdje je tek medijska neovisnost? Prepoznajete li je negdje u ovom našem regionalnom prostoru?

Možemo se nadati opstanku javne televizije, kakva god bila i preživljavanju novina u kojima novinarski kolektivi mogu izboriti veći utjecaj. Govori se o medijskoj strategiji širenja neovisnih glasila, ali ne znam još pojedinosti.

Kakva ste stava prema sindikalnim pravima pisaca, njihovoj zaštiti? Koja je uloga  udruga pisaca (HDP, DHK,) ako ne upravo ta? Treba li PEN biti moguća poveznica između pojedinih strukovnih udruga pisaca?

Sindikalna prava uvijek treba štititi. Poznajem neke inicijative HDP i onu Prava na profesiju, s jedne strane one pritišću izdavače a s druge strane Ministarstvo. PEN-ov mandat može biti posrednički ali tradicionalno se mora brinuti za funkcioniranje javnosti, protiv cenzure, a i govora mržnje.

Izrada nacionalne strategije poticanja čitanja je u tijeku, kako
senzibilizirati mlade za čitanje? Nije li ideja te strategije na neki način apsurdna?

Ne mislim da je apsurdna. Čitanjem se doslovno moramo zaraziti: čitat ćemo ako drugi čitaju oko nas, po mogućnosti u kući a ako to ne ide u školi i to ne lektirom, nego okruženošću zanimljivim, privlačnim i neobaveznim knjigama. Bez navika čitanja nema se kome pisati: osim možda ministarstvu.

Angažirana književnost tema je i na ovogodišnjem Subversive festivalu. Što bi to bilo danas, zar i dalje (žensko) tijelo?  Kolika je opasnost da angažman "pojede" književnost?

Angažiranost nije nužno svojstvo pisanja ali ostaje mogućnost, tematski ili po angažmanu autora. Mislim da se u okviru priredbe koja je zainteresirana za alternativu postojećemu to posve normalan dio programa.

Nedavno je završena 3. Noć knjige u Hrvatskoj. Kakvi su vaši dojmovi, sugestije, kritike...

Kako PEN obično zajedno s HDP-om ima vlastiti program vidim malo drugih ali mislim da je bilo zanimljivih stvari. Mi smo lani raspravljali o budućnosti knjige u raspravi između analognoga i digitalnoga a ove godine o pisanju i čitanju o 1914. i bilo je prava stvar, ne samo nešto prigodno.

Povežimo to s medijima. Iskustvo nam pokazuje da je (ne)praćenje kulture, trivijalizacija, spektakl iste - sve više praksa. U kojemu su odnosu mediji i tržište, što bi (uopće) bilo tržište? Jesu li odista nemoćni pred diktatom oglašivača ili se mogu oduprijeti? Primjer kratkotrajnog "udruženog" ignoriranja Željke Markić kao da je bio previše kozmetičke prirode...

Naravno da je i Noć knjige spektakularizacija, ali kao što sam rekla, umijeće istinskoga čitanja, jedan na jedan s knjigom u punoj koncentraciji čini mi se važnim ciljem propagiranja. Kod nas ne postoji tržište za kulturne časopise a sve je manje za svaki kvalitetniji tiskani medij. Tako smo prepušteni korporacijskoj mediokraciji.

Smatrate li  kao članica kulturnog vijeća da je način na koji funkcioniraju vijeća dobro postavljen, postojeći kriteriji i sama metodologija rada? Temeljna kritika su nužno nedostatne evaluacije programa, te njihova javna dostupnost kao potencijalni  korektiv za postojeće i potencijalne aplikante.

Naše su odluke javno dostupne a i na sjednicama se vode zapisnici. Ne treba te stvari mistificirati. Postoji mnogo prijedloga i malo novaca. Ono što članovi vijeća rade jest da se po svojem najboljem znanju i umijeću probiju kroz to i odluče što na svaki način treba poduprijeti, što otkupiti itd. Materijali su priređeni u skladu s formalnim zahtjevima: ispunjavanju obaveze, ugovore s autorom, itd. Pritom odluka članova komisije nije konačna nego savjetodavna. Moguće pogreške ispravljaju se tako da se nakon nekoga razdoblja mijenja sastav a odgovara se i na prigovore i pitanja javnosti.

Ako pod evaluacijom mislite na neki formalni postupak sa stotinjak pod-grupa i numeričkih procjena mislim da to nije posao za savjet: mi to radimo na osnovu svojeg minulog rada i znanja i s imenom i prezimenom i mislim da je to u skladu s materijom. Ne namjeravam se skrivati iza privida objektivnosti. Također ne znam da li bi svi koji apliciraju željeli da se njihovi projekti učine dostupnima javnosti: u najmanju ruku bi to morali i unaprijed odobriti.

S obzirom na poprilično nevaljalu i nedostatnu kulturnu politiku u RH, smatrate li da bi adekvatno menadžeriranje i edukacija, nazovimo to "menadžment u kulturi" mogao pomoći da što veći broj korisnika ovlada vještinama koje su bitne za što veću i barem djelomičnu samoodrživost projekata, a ne da samo ovisi o subvencijama? Nije li prenaivno okriviti za cjelokupno stanje u kulturi Ministarstvo kulture, a zaboraviti na status kulture generalno, pogotovo odnos prema njoj u zadnjih dvadesetak godina? Zaboraviti na to tko zapravo utječe na stanje kulture...

Na to sam već djelomično ukazala: svakako je isključiva ovisnost o subvencijama osebujna patologija. Da li se to može ispraviti edukacijom menadžera ne znam, ali i to treba pokušati. A ne pada mi napamet za sve kriviti Ministarstvo kulture.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –