Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 13.03.2014.

Nebojša Lujanović : Problem je što ne znamo zašto želimo to što želimo

Nebojša Lujanović, fotografija: Edi Matić

Razgovori s piscima tajanstveni su mikrokozmosi u kojima dan za danom, jedan za drugim, poput svemirsko-književnog praska, eksplodiraju njihovi odgovori. Kako intervju napreduje, tako pristigli odgovori pisaca otkrivaju dotad nepoznate zakutke njihovih misli i nadopunjuju sliku koja je prethodno o piscima bila stvorena. No, kao što dok spavamo čitav svijet nastavlja svoju vrtnju, tako i pisci u međuvremenu, između poslanog im pitanja i njihova vraćenog odgovora, žive jedan potpuno uobičajen život, svakodnevicu malog čovjeka, što bi se reklo: ništa posebno.

Tijekom razgovora koji smo vodili razmjenjujući mailove saznao sam da je Nebojša Lujanović postao otac, da po tko zna koji put nije dobio posao, a negdje oko devetog pitanja počeo mu je prokišnjavati krov i narednih tjedan dana kuću su mu ispunili radnici i njihov alat. A baš je, kao za peh, tih dana u Splitu lijevalo bez naznake da će tako skoro prestati. Kad su radnici završili posao, ponijeli su s zajedno s alatom i kišu. A Nebojša je poslao sljedeći odgovor, pa onaj poslije njega i sve ostale, do kraja razgovora.

Ako ste mislili da škare uvijek pobjeđuju papir, da je nemoguće triput zaredom pogoditi sedmicu i da se nasumičnim bacanjem krede ne može zaraditi dobra lova, ovaj razgovor s Nebojšom Lujanovićem mogao bi vas razuvjeriti.

Civilizacijski skok unatrag

Godina svinje Lujanović Nebojša

Marijo Glavaš: Nedavno sam imao priliku družiti se s jednom čitateljskom grupom entuzijasta koja svoje sastanke održava u Gradskoj knjižnici Marko Marulić u Splitu. Među okupljenima je bilo i troje studenata splitskog Filozofskog fakulteta. Pred kraj druženja razgovor je tematski (s)krenuo na aktualnosti na hrvatskoj književnoj sceni: iz iskaza troje studenata spomenutog fakulteta brzo je postalo jasno da su jako malo (ako imalo) upoznati sa svježom hrvatskom književnom stvarnošću. Navest ću samo nekoliko primjera: nisu znali navesti ni jedan relevantni hrvatski književni internetski portal, nisu znali koje su aktualnosti iz svijeta knjige u Hrvatskoj (nedoumice, pokreti, zalaganja, pokušaji, problemi), nisu mogli pohvaliti ni jednu knjigu hrvatskog autora objavljenu u posljednje dvije-tri godine, jer istu, kako su rekli, nisu stigli pročitati zbog obaveze proučavanja jako velikog broja knjiga starijeg izdanja u sklopu studijskog programa, nisu znali navesti dvije živuće književne manifestacije (književne večeri, festivala) u Hrvatskoj, niti su ih, slijedom toga, pohodili. Možeš li, iz pozicije profesora koji predaje studentima u Splitu, dati svoje viđenje situacije?

Nebojša Lujanović: Prvo, pa odmah u glavu, to jest u srž problema. Odgovor je složen i nemoj ga, molim te, zamijeniti za pokušaj izmotavanja na pitanje koje ima prizvuk prozivke. Za time nemam potrebu jer moja pozicija vječnog vanjskog suradnika ne obvezuje me da branim dotičnu instituciju ili preuzimam odgovornost za njeno poslovanje u kojem sam minimalno uključen (iako bih želio da je drugačije).

Da počistim prvo u svom dvorištu. Činjenica je da od suvremenog književnog trenutka mnogi pripadnici akademske zajednice bježe kao vrag od tamjana. Nalazimo se na trusnom području bez konsenzusa oko književnih vrijednosti ili jakog centra koji bi ih barem iz pozicije moći postavio. S ciljem demokratizacije i pluralizacije tih vrijednosti, oslobodili smo potisnute glasove, ali i odrezali granu na kojoj sjedimo. Pa nam sada književnim poljem parodiraju svakakve paraknjiževne pojave kao uzori. U tako postavljenoj situaciji, najlakše je odmahnuti rukom, zatvoriti se u provjerene i davno definirane niše. Što je, naravno, legitimno, stvar osobnog izbora. Ali je onda dvolično zgražavati se nad tim paraknjiževnim pojavama i očekivati od nekoga drugog da to počisti umjesto nas.

Ali, da prebacim lopticu i na drugu stranu. Strašno je postaviti ambiciozno kolegij, pripremati danima ispite i onda se suočiti sa stavom "Profesore, meni je dovoljno za dva" (čast iznimkama). Prije izricanja osude, za koju ima elemenata, predlažem da se zapitamo također kakav je naš društveno-kulturni okvir unutar kojeg bi ti studenti trebali pronaći motivaciju. Mediji kojima je vijest da je varaždinski slavuj preuzeo paket na pošti? Društvo koje funkcionira kao plemenska zajednica? Politika koja najavljuje rezove u sektoru za koji izdvaja dvostruko manje sredstava od okolnih država? I, na kraju, "stanje duha" u kojem je ulaganje u znanje na ljestvici prioriteta daleko ispod onog u petodnevno jurcanje nassfeldskim padinama?

Sve to zajedno funkcionira prema nakaradnom sustavu prešutnog priznavanja: i vi, i ja, i sustav, svjesni smo naše zajedničke suvišnosti protiv koje se nemamo snage boriti, ali ćemo i dalje igrati igrokaz "znanje je imanje". Pobogu, kako ih uvjeriti u njegovu smislenost kada me moj vlastiti primjer/položaj demantira? Znam da bi volio da ti prstom ukažem na krivca, ali problem je jednostavno strukturne naravi.


Što to znači za budućnost, kako se navedeno stanje odražava na sutrašnje profesore koje ovakav sustav priprema na zadatak odgoja/obrazovanja neke nove djece, nove generacije, novih profesora?

Jednostavno, takvi profesori u ovakvoj projekciji budućnosti kakva nam se trenutačno sugerira više neće biti potrebni. Neće se tražiti profesori, nego predavači/menadžeri; neće se tražiti znanje (knowledge), nego vještine (skills). U tom smjeru nas je i pogurao bolonjski sustav zbog kojeg smo napustili koncepciju sveučilišta humboldtovskog tipa i usvajali modele koji, osim što nisu u našoj tradiciji, dolaze i iz dvojbeno uspješnih sustava koje jedino imperijalistička politika i vojna industrija spašavaju od potpunog urušavanja. Taj model amerikaniziranog neoliberalnog znanja proizvodit će pojedince koji će obavljati svoje parcijalne zadatke. Oni neće propitkivati trenutačni sustav koji se unutar paradigme o "kraju povijesti" predstavlja kao jedini mogući sustav. Neće tražiti alternative i, recimo, postavljati pitanja zašto ova kriza ima sve obrise sistemski nadzirane/proizvedene krize jer kriza u općem smislu jednako pogađa sve, a ova naša je omogućila određenim sektorima daljnji profit, a istovremeno srušila cijenu rada.

Darwin, evolucija, kapitalizam - sve su to ideje kontinuiranog progresa koji je postao jedna vrsta psihološke deformacije suvremenog čovjeka. On jednostavno odbija shvatiti da linearni protok vremena ne mora značiti i napredak, da je sadašnje postepeno poništavanje prava na dostojanstven rad, besplatno obrazovanje i zdravstveno osiguranje jedan veliki civilizacijski - skok unatrag. Oni vide napredak u tome što će taj isti pojedinac, što? - moći na touch screenu iz udobnosti fotelje pred smart tv-om provjeriti minus na svoj računu koji će ga pola životnog vijeka držati u dužničkom ropstvu?

Profesori jesu politički amorfna skupina, zato su prvi na udaru politike štednje svake vlasti, ali je srećom dovoljno glasna da opisani proces, ako ne može spriječiti, onda barem uspori.

Gušt posebne vrste

S pogrebnom povorkom nizbrdo Lujanović Nebojša

Što u takvom obrazovnom modelu čini, što može učiniti onaj koji želi podučavati i staviti ljude na prvo mjesto, ispred kvota i njihova ispunjenja?

Takav može prkositi destimulirajućoj okolini (omalovažavanju znanja, ispraznom konzumerizmu, restriktivnoj politici vlade prema obrazovanju) tako da obrazuje barem jednog u generaciji nalik sebi - pojedinca koji će prkositi sustavu i njegovoj nakaradnoj logici; koji se neće uklapati u medijsku projekciju uspješnog čovjeka, poslušnog građanina i odanog pripadnika nacionalne zajednice; koji će ići protiv struje i govoriti tamo gdje drugi šute; koji će u konceptima koje stado svakodnevno guta kao zdravorazumske nalaziti pukotine. Zar to nije gušt posebne vrste? To je onaj dodatak na plaću koji, za razliku od naknade za doktorat (inicijativa koja će biti uvrštena u kolektivni ugovor uskoro), vam ne može nitko uzeti.


Pronalaziš li uspješno tog jednog u generaciji, ili je u društvu u kojem se ne promovira znanje, nego reklamira (sve)učilišta i taj jedan postao još rjeđi?

Istina, sve rjeđi. Ali, uostalom, takvi i nisu nikad dovoljno česti kada uzmemo u obzir prvi sudar s realnošću izvan sveučilišne oaze, nakon kojeg ih velik broj odustaje od svojih snova. Pa zatim one koji neće odoljeti da iste snove prodaju za minimalnu, ali barem neku sigurnost, i utope se tako u sustavu vječnog izrabljivanja za plaće ispod svake razine ljudskog dostojanstva koje im se nude pod maskom "jeftine obuke ili stažiranja"...

I onda čovjek sam sebi postavi pitanje koliko je takvih potrebno, to jest, koliko godina takvog rada, da bi nastala kritična masa onih koji su svjesni uvjetovanosti svog stanja, njegove proizvoljnosti i ideoloških mehanizama koji im se serviraju pod egidama nužnosti ili prirodnosti (što je to, dovraga, prirodan brak, nužna obrazovna reforma, prirodan odgoj itd.), koji su u stanju napraviti taj kritički odmak?

Da se ne zavaravamo, stanje izvan ideologije u zrakopraznom prostoru je utopija, ali to ne znači da sadašnju ne bi mogli zamijeniti nekom funkcionalnijom koja će uspješnije razrješavati proturječja koja nas okružuju.


S obzirom na nakupljeno životno i poslovno iskustvo, kako gledaš na svoju trenutnu situaciju u obrazovanju? Da danas biraš, bi li se usmjerio drugačije?

Dosta složeno pitanje kod kojeg ne mogu posegnuti za nekim teorijskim konceptom, a kojim me hvataš upravo u raskoraku između dva stanja. A oba su splet složenih osjećaja s kojima niti sam još nisam načisto.

Vremena buntovništva, osjećaja superiornosti, pripadnosti ili zasluge boljeg svijeta od ovog u kojem sam se utopio, ogorčenja na druge i na svoje izbore, tog vremena se pokušavam otarasiti. Kuca na vrata vrijeme pomirbe sa samim sobom, ali i shvaćanja vlastitih ograničenja. I nije lako. To je vrijeme neugodnih pitanja poput "Što ako nisam niti sposoban za bolje od ovoga?", "Što ako nisam predodređen za roman koji će ikada imati širi krug čitatelja od moje rodbine i prijatelja?". I ta pomirba već nosi prve rezultate: konačno pišem da bi usrećio nikoga drugog osim samog sebe, konačno predajem svjestan da ću se razumjeti vjerojatno s jednom osobom, konačno radim svoj posao ne mareći hoće ga itko platiti, hoće li me tko cijeniti, hoće li me koji krug prihvatiti ili svojim nagradama okititi.

Da, do sada je moj životni put tekao tako da bih sada napravio sve suprotno jer od svega toga ja danas nemam niti materijalne niti simboličke koristi. Osim ove pomirbe. To je ona korist koju sada moram izvući i zatvoriti taj krug besmisla.

Znam, nisam ti odgovorio jer ni ja još ne znam odgovor.

Razbijanje iluzije

Orgulje iz Waldsassena Lujanović Nebojša

Posljednji put kad smo se sreli, kraj parkirališta na vrhu splitske rive, nedaleko od ulaza u podrume Dioklecijanove palače, bio je, sjećam se, iako je otad prošlo već dosta vremena, oblačan dan, kasniji poslijepodnevni sati, išli smo u suprotnim smjerovima, ti si nakon čitavog dana posla i kraće šetnje išao kući u smjeru Bačvica, ja sam žurio na drugu stranu, prema Varoši i dalje, no zaustavili smo se i bez pomaka razgovarali dobrih pola sata. Bilo je to par mjeseci nakon izlaska tvog romana, "Orgulje iz Waldsassena", u kojem si tematski napravio veliki zaokret od dotadašnjeg književnog rada, a i samom složenom romanesknom strukturom djela pokazao visoku razinu umijeća i vladanja zanatom. U razgovoru koji smo tada vodili (nezaobilazne su bile i opaske o obrazovanju) otkrio si mi da si se, nakon prilično teške, krvave teme iz "Orgulja", uhvatio u koštac s krvlju pobratimljenom joj temom ograđivanja ljudi, oduzimanja slobode - temom logora. Jesi li ostao pri ideji, radiš li na romanu o kojem si mi govorio, ili su pomirenje i osobna promjena koju si pronašao i postigao kao rezultat donijele i tematski otklon?  

Naravno da se sjećam, malo je danas onih s kojima možeš ukrasti toliko vremena od užurbane svakodnevnice i potrošiti, zamisli, na razgovor o knjizi kao suočavanju sa sobom. Ta svakodnevnica je postavljena tako da nam ne ostavlja prostora za takvo (ili bilo kakvo) razmišljanje; sustavno je ispunjena praznim sadržajem, organizirana oko besmislenih rituala. I ljudima uglavnom to odgovara, to bježanje od sebe samih. Najgore što se može dogoditi je da ostanu na trenutak sami, bez vanjskih podražaja, u tišini (kao u onoj genijalnoj pjesmi Hladnog piva u kojoj lik ostaje zarobljen u liftu i osuđen na pola sata samoće).

Nego, spomenuo si tematski zaokret kojeg ustvari nema. "Orgulje" sam pisao paralelno s prethodne dvije knjige, samo ih nisam imao hrabrosti objaviti. Sve do tog, popomirenja. "Orgulje" mi nisu donijele niti upola popularnosti (u smislu onih par članaka i intervjua, te poneke poruke oduševljenog čitatelja). Tek ponekog vrijednog čitatelja među kolegama piscima ili profesorima, tako da sam tu, prividno, išao na svoju štetu. I nije mi žao. Niti jedan od prethodnih tekstova nije toliko 'moj' i zahvalan sam mu što je razotkrio taj duboki nesporazum između mene i moje dosadašnje malobrojne publike koju sam time još dodatno okoštao.

Sjećam se da sam ti u tom razgovoru iznio i svoju teoriju o pisanju zbog pisanja. Svakom od tih ambicioznih ljudi koji žele vidjeti svoje čedo u koricama treba objaviti tu prvu knjigu, i to što prije. Samo zato da bi im razbili iluzije. Budimo iskreni (barem jednom, barem ovdje kada govorimo o književnosti), umjetnost je samo jedan od sporednih motiva tog prvog pisanja. Na taj motiv je nakalemljeno desetke onih koji s umjetnošću nemaju nikakve veze (društveni ugled, financijska dobit, poslovni uspjeh, problemi sa samopouzdanjem, želja za uvažavanjem prijatelja/roditelja/radne okoline, pažnja medija ili publike itd.). Nakon objavljivanja prve knjige, shvatio sam da neće biti ništa od književnih nagrada i medijske vidljivosti; nakon druge, da nisu zaliječeni ni problemi samopouzdanja i omalovažavajućeg odnosa radne i društvene okoline.

Sve se to ljušti kao gnjila pulpa ili truli listovi, na kraju ostaje koštuničava spoznaja u sredini, jedini preostali motiv - pisati zbog same umjetnosti. Biti zadovoljan što je ideja koju nosim konkretizirana u određenu estetsko-simboličku formu. U tom raspoloženju pišem novi roman o logorima, unatoč svim obeshrabrujućim komentarima na sam spomen teme.  

Suptilne granice logora

Oblak boje kože Lujanović Nebojša

Usporedimo li ih, roman "Orgulje iz Waldsassena" zaista predstavlja pobjedu književnosti nad onim što si ispisivao u zakulisju teksta prethodnih naslova (u njima je između redaka uvelike bilo umetnuto razračunavanje sa subjektima i objektima života s kojima si, kako kažeš, sada napokon pomiren). Tekst je to u kojem preispituješ svoje i iskušavaš književne granice, te razlamaš dobro proučenu povijesnu tematiku koja ti služi kao vezivno tkivo i građevni materijal. Zbog čega si se odlučio nakon "Orgulja iz Waldsassena" za središnju temu novog romana uzeti logor?

Tog preispitivanja u "Orguljama" je, očito, bilo malo preko mjere. Previše sam pitanja htio otvoriti, a što se tiče forme, njegova multidiskurzivna podloga je negativno shvaćena kao vojna vježba, demonstracija autorske moći. Čak i oni skloni tom tekstu izjavili su da tekst mnogo pruža, ali ga je teško probaviti (čak i nekim članovima žirija književnih nagrada). Tu sam bio nemilosrdan prema čitatelju: previše otvorenih pitanja (ideološke projekcije kolektivnih identiteta, instrumentalizacije povijest, pitanje ratne krivnje, brak Crkve i vojske itd.), previše bombardiranja emocionalno jakim mjestima, suočavanja s traumama, bez praznog hoda i trenutaka za predah.

Taj je beskompromisni stav prema čitatelju polazište i za novi roman. Središnji motiv je logor: onaj u Auschwitzu paralelno s jednim getom u modernom velegradu unutar kojeg građani zarobe pripadnike romske manjine zbog omanjeg incidenta. Roman, zamišljen prije tri četiri godine, kao ukleto proročanstvo predviđa Škabrnju, mađarske desničare, francuski tretman romskih imigranata...

Roman bi trebao izaći na jesen u Frakturi, ali, jasno je odmah: to neće biti popularan i rado čitan tekst. Iza prividno anakrone teme logora, krije se (nadam se) jasna poruka: ako su vam kao pripadniku određene nacionalne/vjerske/rodne/političke manjine uskraćena prava kretanja određenim dijelovima grada, pristup određenim poslovima ili profesionalnim krugovima/udruženjima, dostupnost sredstava za usavršavanje ili izražavanje, onda vi živite u modernom konc-logoru, samo što su njegove granice suptilnije. Bodljikavu žicu je zamijenio skup nepisanih pravila koji vam točno definira prostor unutar kojeg ste osuđeni životariti.

I samo me nemoj pitati koji su osobni razlozi za takvu temu. Kako ona ne bi bila politikantski zloupotrebljena u procesu interpretacije, odabrao sam Rome kao univerzalnu žrtvu. Zajednicu koja je jednako žrtva u svakoj kulturi, a kojoj sve te kulture jednako uskraćuju priznavanje statusa žrtve. Od Drugog svjetskog rata naovamo.


U godini smo u kojoj se obilježava stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata. Od završetka Drugog svjetskog rata prošlo je preko šest desetljeća. Odaslano je otad tko zna koliko apela kojima se upozorava na totalitarizam, oduzimanje slobode i zločine nad "drugačijima", pa opet nekako ta iskra koja bi mogla potaknuti sukob svjetskih razmjera još uvijek je prisutna - povijest kao da nije (nikad ni bila) učiteljica kojom ju se smatra. Što u tom kontekstu čini i može učiniti književnost, ma kako beskompromisan bio stav pisca koji je ispisuje?

Što se tiče povijesti i žrtava, kada sam spomenuo svom poznaniku, bosanskom piscu i profesoru, Nedžadu Ibrahimoviću, da pišem (i o) problemu romske zajednice i pamćenja s obzirom na nepriznavanja statusa žrtve čak i sedamdeset godina otkako je holokaust prestao, on mi reče 'pa taj holokaust nikad nije presta(ja)o'.

Što se tiče upozoravanja na totalitarizam, jedan vrhunski intelektualac iz crkvenih redova, Ivan Šarčević, bivši (!) urednik Svjetla riječi, također poznanik i tim se poznanstvom ovdje otvoreno hvalim, rekao je kako smo i nakon Drugog svjetskog rata rekli "nikad više", a onda nam se dogodio Vijetnam, Jugoslavija, Sirija i možete li uopće nabrojati sve ratove od tada, a da nešto ne preskočite.

Što se zločina nad "drugačijima" tiče, nikada ta priča neće biti završena jer, kako kaže sada već moj prijatelj, Enver Kazaz, bosanski pjesnik i književni teoretičar, živimo u mentalnim zatvorima pod klerofašističkim nekrofilijskim strukturama koji se hrane žrtvama "drugačijih".

Namjerno spominjem ova imena kao dio odgovora na tvoje iskre. To su ljudi (Šarčević, Kazaz, ali da im pridodam i Ivančića, Dežulovića) koji su žrtvovali dio svog dragocjenog mira odlučivši skakati na svaku iskru znajući koliko je malo potrebno da u takvim kulturama plane požar koji ćemo kasnije teško kontrolirati. Oni dobivaju prijeteća pisma jer i za najmanji prijestup dijele medijske šamare, a tu bi se trebala priključiti i književnost, s obzirom na skučene prostore u kojima je takva kritika dopuštena.

Književnost ima taj luksuz da se nalazi na kliskom području imaginacije i višeznačnosti, ali taj potencijal ne iskorištava dovoljno. Nikako ne mislim na upregnuće književnosti u uzde političke pragme kao u socrealističkoj poetici, ali me smeta sakaćenje književnosti. Vidiš, ona čak i po osnovnoj definiciji, pored funkcije zabave koju se danas ističe, ima i izražajnu, i estetsku, ali dovraga, i neku spoznajnu funkciju o kojoj više nema riječi.

U vrtlogu industrije masovne potrošnje, književno djelo koje nije zabavno je odstranjeno kao nešto što je u dubokom nesporazumu s današnjim svijetom. Pa samim time i sami mi koji ne prihvaćamo takvo sakaćenje književnosti.


Znači li to da pišeš unaprijed svjestan buduće "odstranjenosti", ili ipak s nadom?

Iako me pitanje vodi na sklizak teren mogućnosti da me proglase elitistom, ja ću se držati svoje odstranjenosti.

Prije svega su mi potrebne dvije ograde. Kao prvo, to ne znači da mi nije stalo do čitatelja. Svaki autor koji to kaže je licemjer. Samim time što je ušao u sferu jezika, priznaje da mu je cilj komunikacija, to jest prenošenje poruke. Da i ne pitam kog vraga je onda ušao u nakladničku mašineriju. Ali, velika je razlika taktički podilaziti jeftinim strastima, stereotipima i modnim imperativima ne bi li se dodvorili najširem krugu čitatelja, ili pak držati se svojih kriterija i nadati se razumijevanju/prepoznavanju autentične slike svijeta ili ideje (ostaje i dalje rijetka, ali izgledna, mogućnost za podudaranjem tih dvaju vrijednosnih orijentacija: vlastiti kriteriji i trenutačno prevladavajući kriteriji u masovnoj potrošnji/čitanju).

Postoje autori koji uspješno igraju igru shvaćajući način funkcioniranja polja popularne kulture i tržišnih mehanizama, autori koji uspijevaju podvaliti dobru kritiku pod krinkom jeftine zabave, ali mislim da to ima veze i s karakterom autora kao osobe. To su oni koji imaju vještinu izlaska na piće s bilo kojim društvom, prihvaćanjem njihove "priče" i rezultatom na kraju večeri - jednako se svidio svima. Nekada sam možda i imao tu vještinu, ali s godinama je i te kako gubim. I, da me krivo ne shvatiš, tu nema ogorčenja ili zavisti. Učim živjeti s putem koji je, čini mi se, više mene odabrao, nego što sam ja njega; kako u književnosti, tako i u drugim poljima života.

Stvarno ne znam što bih s kritičarom koji kaže da "Orgulje" vrte jednu te istu priču otkako je Kiša i Krleže (time je, greškom, mene pohvalio, a njih unizio), ili sa čitateljem kojem je glavna zamjerka što se ključno pitanje tko-će-poginuti-tko-preživjeti otkriva već na početku, što može biti nezgodno, priznajem, u analeptično strukturiranim tekstovima. S takvim ljudima ne bih imao o čemu razgovarati ni u svakodnevnoj komunikaciji, pa čemu nas onda spajati u komunikaciji tekstom. Takvi će lako pronaći svog sugovornika negdje drugdje, sve vrvi od kandidata.

Nekada smo svi skupa skakali preko 210, ali letvicu smo odavno spustili. Počeli smo se zadovoljavati kvartovskim turnirima, a najviše me nerviraju pojedinci s preskočenih 180 koji se i dalje "furaju" kao da idu na Olimpijadu. Kako sve to skupa nezgrapno izgleda...

Anything goes

Je li se književnost spuštanjem letvice približila većem broju čitatelja, ili je čitateljsko tkivo tim kontinuiranim činom oslabjelo i oboljelo?

Tamo gdje nas je dovela postmodernistička krilatica anything goes vlada poprilična zbrka. Ne zazivam ovdje nekritički nekadašnje književne uzore (mada im se, moram priznati, sve češće vraćam). Kao što kaže moj dragi profesor Milivoj Solar, nije problem što čitatelji danas ne žele čitati "tešku staromodnu literaturu". Književna povijest je prepuna rušenja starih i uspostavljanja novih autoriteta. Nije, dakle, problem u tome da nešto želimo, a nešto više ne želimo. Problem je što ne znamo zašto želimo to što želimo. To jest, nemamo stabilne i racionalno postavljene kriterije zašto čitamo to što čitamo.

Zajedno s čitateljima, tu snose odgovornost akademska elita, mediji, izdavači i na kraju institucije koje su jedva dočekale tu rezignaciju i kaos da mogu skresati ionako bijedna sredstva kojima potpomažu nekomercijalnu kulturu.

U duhu te komercijalizacije i banalizacije, ja ću opet posegnuti za sportskom metaforom. Centar za čitanje je mišić koji se bilda (jesi li ikada pokušao čitati Dostojevskog nakon mjesec dana ljetne pauze?), kako kod pojedinca, tako, vjerujem, i u nekoj zajednici. A mi smo našeg kržljavog mladića zatvorili u podrumsku teretanu s bučicama od pola kile, a da ni on ni mi nikada nećemo znati je li u stanju baciti na prsa malo veću kilažu.

Cijena vremena i umijeće pisanja rukom

Koliko je u čitavoj priči važna cjenovna pristupačnost knjiga? Nije se teško prisjetiti, u Hrvatskoj su se uz dnevne novine prodavale (i kupovalo ih se) biblioteke svjetskih klasika po niskim cijenama.

Kada su u nekom društvu vrijednosti postavljene kao kod nas, onda je svaka cijena knjige prevelik trošak. Ni knjige na kiosku po toliko niskim cijenama, koje kao da impliciraju nekakvo obezvrjeđivanje, nisu bitnije pomakle stvari s mrtve točke. Prije su se barem kupovali takvi kompleti kao stvar društvenog prestiža. Ali, u spomenutom sustavu vrijednosti, znanje više nije stvar prestiža. To nam svakodnevno potvrđuju mediji, društveni i politički autoriteti, pa čak i institucije kojima je posao da se brinu o kulturnom kapitalu zajednice (mislim na resorna ministarstva).

U tom kontekstu je, bez obzira na materijalnu cijenu knjige, koliko god ona niska bila, jedna cijena koju nitko ne želi platiti. A to je vrijeme. Nije problem potrošiti sto kuna na knjigu, nego četiri noći na čitanje. Baviti se poslom koji u klijentelističko-plemenski organiziranom društvu ne donosi niti simbolički, a kamo li materijalni kapital, može samo lud čovjek. Ali, srećom, ima nas dovoljno luđaka, barem dok nas ne otisnu brodom na pučinu kao nekad.


Kako na knjigu i književnost (ali i čitatelje i pisce) utječe to što postoje u različitim oblicima (papirnata, elektronska, zvučna i ina izdanja)? 

Poslao si pitanje o e-knjizi na adresu čovjeka koji i dalje piše književne uratke rukom (ostale vrste tekstova nastaju direktno za tipkovnicom). Da, dobro si pročitao, rukom u bilježnicu tvrdih korica, pa onda tipkanje. Nije u pitanju samo hir, nego mnogo racionalnih razloga o kojima nemam mjesta ovdje raspravljati. Iako posjedujem i laptop, i Kindle i Nexus od tableta, i smart phone, jedan slučaj izgorene matične i jedna nesreća s ažuriranjem aplikacije s vrijednim bilješkama još su me više učvrstili u mojoj odluci.

Različiti oblici čitanja aktualni s novom tehnologijom imaju mnoštvo prednosti, među kojima kao najznačajnije vidim afirmaciju "malih" kultura i književnosti koja izmiče ideološkim i tržišnim imperativima. Loša strana je neuređenost relativno nove sfere kulture u kojoj ne postoje filteri koje će ta izdanja proći i jamčiti čitatelju da njegovo vrijeme neće biti uzalud potraćeno. Urednički i književno-kritičarski posao je s te strane silno važan, ukoliko je nepristran i stručan, iz jednog banalnog, ali bolnog, razloga koji se čovjeku objelodanjuje u neko životno doba - taj život je prekratak da bi uronili čak i u provjerene klasike, a kamo li u neprovjerene tekstove.

Dok se ta sfera ne uredi, pretpostavljam da se većina ljudi povodi sličnim kriterijima kao i ja: površna ali dinamična književnost u kompletima u e-izdanjima, kvalitetnija literatura na polici u mekom izdanju, a bezvremenska literatura i stručne knjige koje otvaram po nekoliko puta dnevno u tvrdim koricama bez obzira na cijenu.  

Povlašteno mjesto za rečenice

Nedavno sam čuo izjavu jednog pisca iz tvoga rodnog kraja, rekao je otprilike: "Pisci su mnogo više stvarali dok nije bilo sve ove tehnologije, dok su pisali rukom." Što misliš o tome?

Kada su krenule rasprave o tome imamo li ili nemamo postmodernu kao novu kulturnu epohu, dok se još sumnjalo u to, prije desetak ili nešto malo više godina, onda se kao jedan od vrlo čestih argumenata za novu epohu pojavila upravo - tehnologija. Okruženi smo tehnološkim novotarijama koje izgledaju benigno, a ustvari iz korijena mijenjaju naš način komunikacije, doživljaj vremena i prostora, i uopće svakodnevnice. Pa tako i život i djelovanje pisaca. Samo što znanost i kritičko promišljanje ne stigne pratiti sve te tehnološke promjene.

Link-na link-na link daje površno znanje bez dubljeg uvida, a prema tome i dubinskog shvaćanja uzročno-posljedičnih veza, a time ni kritičkog promišljanja. Pabirčimo površno znanje koje je korisno jedino na zabavnim kvizovima. Ako je to krajnji domet ovakvog načina obrazovanja, onda sam ja po takvim mjerilima dobrovoljno glupan i neznalica.

Ali, da se vratim piscima, papir je nekada zbog svoje ograničenosti, cijene, teže dostupnosti i pisanja rukom nametao piscima da budu temeljitiji i konkretniji. To je čisto stvar ekonomije. Osim toga, papir je bio povlašteno mjesto za rečenice/misli od posebnog značaja, one koje su sto puta okrenute u ruci prije davanja. Danas se to gubi u bezgraničnoj besplatnoj sferi elektronske bjeline predviđene za pisanje na mreži.

Ne vjerujem da su pisci rukom pisali više, ali vrijedi razmisliti o tome jesu li pisali bolje.


Koje je tvoje mišljenje, je li se prije pisalo bolje? Je li današnje društvo brzih promjena, u kojem je rok trajanja "hita" nekoliko dana ili tjedana, sposobno u budućnost prenijeti književno djelo koje će predstojeće generacije smatrati klasikom, onako kako mi danas gledamo na velikane koji su konstante u popisu temeljnoobrazovnih lektirnih naslova?

Ne mislim da je prije bilo više kvalitetnih djela no danas, nego da je, zbog spomenutog papira, bio bolji omjer kvalitete i objavljenog. Danas je kvantiteta pojela kvalitetu. Također, ne mislim da su moguće usporedbe "bolja ili lošija" književnost u dijakronijskoj perspektivi jer se postavlja pitanje: prema kojim kriterijima, kojem sustavu vrijednosti? A sve se danas vrti oko tog naoko jednostavnog problema.

Za početak, skloniji sam onoj konstruktivističkoj perspektivi koja promatra vrijednost kao povijesno uvjetovani konstrukt, pa i ideološki, ako hoćeš (kad smo kod toga, je li moguća pozicija izvan ideologije uopće?). Svako razdoblje nosi svoje kriterije koji moraju biti promatrani u svom kontekstu, samo ovo doba koje mi živimo proteklih par desetljeća, i tu smo konačno dotakli taj problem, nije u stanju izgraditi konsenzus oko nikakvih vrijednosti. Ali, pazi, nikakvih, niti u jednom području.

Sudjelovao sam na akademskim raspravama prema kojima hit jedne starlete nije ništa lošiji od pola takozvane stvarnosne proze; na fakultetima se više ne zna koje je znanje dovoljno za prolaz i više instancije će svako malo poništiti vašu odluku zbog pritužbi od strane studenta, pardon, kupca koji im se, u ime svoje školarine, obraća kao udruzi za zaštitu potrošača; u demokratskim društvima se dičimo slobodom s kojom ne znamo što bi jer nije utemeljena na nikakvim stabilnim vrijednostima - je li cilj te slobode to da smijete crknuti sami, u siromaštvu, ali neometano i oslobođeno svih veza? Ili je cilj te slobode postaviti jednake temelje svakome za dostojan život i samoispunjenje?

Vjerojatno sam skrenuo s teme, ali ne mogu govoriti o zalogu današnje književnosti za budućnost iz tvog pitanja, kada je jedini kriterij koji definira današnje must-read knjige količina ulupanih para u njihov marketing.

Dopusti jednu parabolu. Za vrijeme studiranja, priključio sam se jednoj ljetnoj radionici pisanja na kojoj je, između ostalih, gostovao i sarajevski profesor i pisac Nenad Veličković. Usred predavanja o interpretaciji, stao je na sredinu učionice, uzeo komad krede i bacio preko leđa nasumično, gledajući i dalje naprijed. - Jesam li pogodio?, pitao nas je. - Kako to mislite?, potpuno nas je zbunio. - Fino, jesam li pogodio ili nisam?, bio je uporan. - Pogodio koga, što?, pitali smo ga. - Eeee, tu smo, dakle, koga i što? Iako je to bila lekcija iz interpretacije, mislim da se može primijeniti i na ovo o čemu govorimo ovdje.    


Nije li nasumično bacanje krede u opisanim marketinško-kriterijskim okolnostima odlika zatvorenog sustava koji ima dovoljnu količinu energije da svoju aktivnost prolongira u nedogled - nešto što će uvijek pronaći/pogoditi svoje "što" i "koga", a dok se na taj način generira novac, to nekome i odgovara? Ne bi li, ako je tako, te uzevši u obzir moć zakona tržišta, za pisce učinkovitije bilo, umjesto borbe s lokalnim vjetrenjačama koje su pronašle povoljan vjetar, iznaći način za izlazak i iskušavanje nekog drugog tržišta? Ljudi na razne načine investiraju u svoje poslove, u ideje u koje vjeruju - jesi li ikada razmišljao o samostalnom investiranju u prijevod svoje knjige na strane jezike i pokušaju predstavljanja čitateljima neke druge zemlje?

Profil pisca-poduzetnika na koji ti misliš nije baš česta pojava. Radi se ustvari o dijametralno suprotnim karakternim osobinama koje nerijetko jedna drugu isključuju. Kao pisac koji ima ženu koja se također bavi kreativnim poslovima, mogu ti tome posvjedočiti svaki mjesec kada zbrajamo troškove ne znajući gdje se sve to odlijeva i koje posebne vještine posjeduju ljudi koji uspiju još i odvojiti sa strane.

Prijevodi su vrlo specifičan fenomen, funkcioniraju po sistemu lutrije, i tu svaka logika ili pokušaj racionalnog objašnjenja pada u vodu. Nevidljivi splet privatnih kontakata, uz vrlo (naglašavam, vrlo) rijetke slučajeve angažiranih urednika, nadopunjuju se povlačenjem konaca mastermindova iz sjene kojima se obraćaju prevoditelji ili agenti tražeći od njih kao poznavatelja konteksta da udijele ili uskrate amenovanje, a završavaju procesima s najnižim postotkom vjerojatnosti - pronalaženje skrivenih vrata iza kojih se krije urednik koji je voljan uložiti u egzotičnu literaturu.

Da se ispravim, to je sistem lutrije koji zahtijeva trostruki uzastopni pogodak sedmice. Naravno, sve se to može preskočiti financijskom injekcijom. Ako postoji pisac-poduzetnik koji je sposoban oploditi autorski honorar od 3.000 kn na pet puta veću svotu potrebnu za prijevod i honorar agentu, neka se javi na adresu uredništva. "Godina svinje" je završila na desetak manje poznatih adresa diljem europskih slavističkih katedri koje su iskazale interes, a "Orgulje" na dvije, ali vrlo afirmirane, adrese i od svega toga mi je ostao samo račun za petnaest iz svog džepa plaćenih primjeraka i isto toliko poštanskih računa, što je vrijednost četverodnevnog aranžmana na toskanskim brežuljcima.

Isposništvo i neprijateljsko pomjeranje stvari

Spomenuti toskanski brežuljci podsjetili su me na splitski festival pričanja priča, izvrsni Pričigin, u sklopu kojeg si prije nekoliko godina gostovao i ispričao priču o jednom svome, u najmanju ruku možemo ga nazvati tako, zanimljivom putovanju (tko želi može pogledati klikom na ovu poveznicu). Tom prilikom rekao si kako rijetko putuješ (umjesto toga, evo, šalješ svoje knjige na put, plaćaš im aranžmane/poštarinu). Koliko ti je kao piscu važna lokacija na kojoj stvaraš? Ti si životu (ili tebi je život) pridijelio Split - u kojoj te mjeri sredina u kojoj boraviš usmjerava i određuje?

Stvaranje je proces u kojem mogu biti (nadam se) uspješan samo ako mi je svakodnevnica po modelu kišnog čovjeka. To podrazumijeva stalno vrijeme buđenja, isti stol i olovku, u isto vrijeme, s istim rasporedom stvari u sobi (na primjer, ne mogu pisati ako je razbacana roba; nadam se da nisam lud). Tada mogu svesti na minimum sve podražaje iz okoline i usredotočiti se samo na ono što je na papiru. Zbog toga, kada se već tekst zahuktao, kao što je to sada, neprijateljskom intervencijom doživljavam svako pomjeranje stvari, remećenje rasporeda, pa čak i prijateljski poziv na kavu.

Ne idem na književne festivale i ne prijavljujem se na rezidencijalne boravke. Ponekad dopustim da me uvuku u neku književnu frtutmu (pogledati on line bosanski rječnik), ali i tada ustvari jedva čekam vratiti se svom ustaljenom rasporedu. Ima u tom stvaranju, naročito kada se radi o romanu, nečeg isposničkog što me privlači kao čovjeka koji se odlučuje na samostanski život u pokori i odricanju, u što volim zaroniti na dvije tri godine i onda izroniti na kratko oslobođen, kao da sam platio neki teški dug, do iduće prilike. Naravno, puno su učestaliji oni trenuci ispod površine.

U svemu tome lokacija nije toliko bitna ukoliko se ne mijenja i ne remeti moj raspored. Gradovi poput Zagreba i Splita su mi dodijeljeni, uostalom kao i mjesto rođenja, i tu je svaka glorifikacija mjesta suvišna. Identitet je kontingentna točka, slučajnost i privremenost su jedine njegove stalne odlike. Od tih lokacija uzimam ono što mi odgovara i na tome sam im zahvalan. Ali, ne dopuštam da me određuju. Svejedno mi je hoćete li me nazvati novotravničkim, zagrebačkim ili splitskim piscem; nastupao sam pod sve tri zastave.

S druge strane, nije se lako samo tako izmjestiti. Kamo sreće da je svo to previranje oko pripadnosti tako lako okončati. Nakon svega što sam ti sada o tome napisao, i u što vjerujem, povremeno udarim o zid kada mi poneki čitatelj ili kritičar kaže da je ipak najbolje što je izašlo iz mene ono o Bosni. I gdje smo sada opet? Evo još jednog pitanja na koje ti nisam odgovorio...  


Često se u javnosti, u rijetkim prilikama kad se govori o književnosti, govori o ulozi pisca u društvu, u sredini u kojoj živi. Kako se u tu sliku uklapa isposničko pisanje koje si opisao?

Uloga pisca u društvu uključuje složen odnos estetike i politike. Predavajući kolegij koji se većim dijelom odnosio na tu problematiku, izgradio sam vlastito uvjerenje (a onda valjda i uvjerenje studenata) da su te dvije stvari neodvojive. Ali, prvo da napomenem da je svaka umjetnost, pa tako i književnost, dužna jedino sama sebi. Upravo izoliranost ili isposnička pozicija pogoduje što vjernijem upražnjavanju tog umjetničkog creda. To je ono što baštinimo još od modernizma, ali dok smo mahali zastavicama pobjede nad didaktičkim, moralističkim i ideološkim imperativima koji su nekada dominirali umjetnošću, iza leđa nam se potkrao jedan novi i složeniji. Onaj tržišni.

Književnost više ne mora biti poučna kao u prosvjetiteljstvu, ali mora biti tržišno isplativa. To je još jedan dodatni argument za isposničku poziciju - nije ništa loše u činjenici da si čitan, ali jest u činjenici da kreiranje umjetničkog djela nije vođeno istinskom potrebom za autentičnim izrazom na razini forme i sadržaja, koji kasnije može biti prepoznat od šireg kruga čitatelja, nego udovoljavanjem onome što pisac predviđa da je interes čitatelja. Ukratko, radi se samo u kronologiji: što smo postavili kao prvo.

Međutim, ta isposnička pozicija nije vakuum-pozicija. Estetika je, pazi bogohulne izjave, ujedno i politika: estetika se svodi na milijun malih odabira na svim razinama teksta, odabira u kojima se vodimo određenim kriterijima, a što je to drugo nego provođenje milijun malih politika. I u tome nema ništa loše ako politiku shvatimo u smislu Radomana Kordića, kao neprestano promišljanje, a ne agitiranje za sužene političke poglede koji nam nameću definirane "istine". I onaj zadnji korak - kriteriji kojima se povodimo u toj našoj estetici-politici trebali bi otvarati gnojne rane društva koje ono pokušava prekriti neukusnim maskarama ideologije, morala i podobnosti.   

Apologija malom čovjeku

Na aktualnom primjeru Ukrajine i ruske intervencije, te osjećaja nesigurnosti koji se brzinom širenja informacija nadvio nad svijetom još jednom je podcrtana kontinuirana protežnost konstante straha kroz ljudsku povijest. Koji je smisao neprestanog promišljanja, čemu govoriti i pisati o oduzimanju slobode, ubijanju i logorima, bilo javno i svakodnevno, bilo asketski i povučeno , kad će, uzme li se u obzir eksponencijalni porast broja žrtava u ratovima tijekom povijesti i današnje naoružanje, eventualni sljedeći sukob svjetskih ramjera pokazivač vratiti na nulu?

Dopusti kao uvod jednu "apologiju" malom čovjeku. Prema malom čovjeku nemam nikakva suosjećanja. Mali čovjek ne sudjeluje, ne prati, malog čovjeka ne zanima, čak ni kada mu rade o glavi. Mali čovjek se zadovoljava malim, samo za to malo je spreman uložiti vrijeme i trud, a uvijek će patiti za velikim. Malog čovjeka nije briga ni kad je voda do grla, ali će udariti u plač kada zagrglja.

Malom čovjeku je dovoljna pretplata na sportski program i polovna fotelja i dopušta da ga uzruja samo loša slika na ekranu. Mali čovjek se zgraža nad korupcijom, a prvi će poturiti prometnom policajcu kad prekorači brzinu; mali čovjek će kukati zbog klijentelizma, a dijete će odgajati u ugodnom uvjerenju da će se za sve pobrinuti kum koji ima veze u stranci. Mali čovjek očekuje da drugi rješavaju njegove statuse, da drugi izlaze na ulice umjesto njega; njegovo je samo da negoduje. Mali čovjek je spreman na sve da bi sačuvao svoj komoditet. Pa čak i zanemariti očito.

Ako mali čovjek ne vidi da mu dvadeset godina prodaju nacionalni priču strukture čiji se podzemni kapital ne sputava tim istim kriterijima, onda nije bolje ni zaslužio.

Ako mali čovjek nije sposoban izboriti se za vlastitu poziciju, nego samo mijenja patronate uvjeren da će mu biti bolje ako rusku oligarhiju zamijeni imperijalističkim parazitskim sustavom kredita, onda nije bolje ni zaslužio. Toliko o nama i Ukrajini.

A gdje je književnost u svemu tome? Po meni, protresti tog malog čovjeka u njegovo fotelji. I razjebati mu taj komoditet.
 

Pero je moćnije od mača?

Uvijek. Učinak mača je silovit, ali kratkoročan. Pero je stoljećima nadahnjivalo i oslobađalo potičući ljude da shvate što su i što mogu. Mač bi samo trenutačno prokrčio put, a onda ostavio prazninu jer ljudi nisu znali što i kako dalje kada se nađu na čistini. Ta razlika je još uočljivija kada su u pitanju negativne posljedice na koje književnost nije imuna. Mačem postavljeni režimi propadali bi nakon desetljeća ili dva, a režim ponižavanja koji su potpomogli kolonijalni romani prema Dalekom istoku ili zemljama tzv. Trećeg svijeta i dalje dominiraju u našoj svijesti. Ili, kada je u pitanju nešto nama bliže, kao što je rat devedesetih.

Mačevi su diktirali istine, uložili silan trud u njeno očuvanje, a ono što nam službena povijest ostavlja su plošne ideološke projekcije neoprostivo slijepe na sivu zonu cijele priče (ratne profitere, konvertite i tajne službe, podzemne strukture takozvanog protivničkog tabora s hrvatskim putovnicama). O svemu tome će, čini mi se, na kraju svjedočiti najviše književnost. O beznađu, ogorčenju i pesimizmu u tim junačkim vremenima.

Kao u onoj igri kamen-škare-papir u kojoj se nikako sporazumjeti sa svojim malim nećacima. U mojoj verziji, ako ima dovoljno papira, on može omotati i kamen i škare, i biti dobitna kombinacija.


***

Nebojša Lujanović (31.5.1981., Bučići kod Novog Travnika, Bosna i Hercegovina), živio i školovao se u Zagrebu, trenutačno živi u Splitu. U Zagrebu završio Filozofski i Fakultet političkih znanosti . Doktorirao iz područja teorije književnosti na Postdiplomskom studiju komparativne književnosti u Zagrebu. Radio razne kratkotrajne poslove po zagrebačkim skladištima, pola godine kao novinar, pet godina kao voditelj knjižare, trenutačno bez posla. Proteklih je sedam godina vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu gdje predaje kako ga koje godine što zapadne (teorija književnosti, svjetska književnost, suvremena hrvatska književnost itd.).

Obavio petnaestak znanstvenih radova i sudjelovao na devet znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu (iz područja teorije književnosti, sociologije književnosti, kulturalnih studija). Od početka studiranja objavljivao priče po periodici. Do sada su mu izašle knjige: "Stakleno oko" (ParNas, Rijeka, 2007), "S pogrebnom povorkom nizbrdo" (Algoritam, Zagreb, 2008), "Godina svinje" (Algoritam, Zagreb, 2010) i "Orgulje iz Waldsassena" (EPH Liber, Zagreb, 2012). U pripremi novi roman s elementima romske kulture i romskog holokausta. Ponosni otac malog Lovre.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –