Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 27.06.2016.

Ondrej Vojtechovsky: Iz Praga protiv Tita!

Ondrej Vojtechovsky: Iz Praga protiv Tita

Iz Praga protiv Tita Vojtěchovský Ondřej

Iz vremena kada je kao dijete, početkom osamdesetih, prvi put posjetio Jugoslaviju češki povjesničar Ondrej Vojtechovsky živo pamti kamenjar Velebita, svoj prvi pogled na more, i divovski natpis "TITO" na stjenovitoj padini. Roditelji su mu tada objasnili što taj natpis znači – dodajući kako je taj čovjek nekad kod njih bio poznat i kao „krvavi pas“!

Veze između čeških i južnoslovenskih zemalja unutar Austro-Ugarske, između Čehoslovačke i Jugoslavije, napokon između Češke i Hrvatske, uvijek su bile izrazito jake. Za južne Slavene Češka je predstavljala iznimnu, visokorazvijenu, industrijsku slavensku zemlju. Iz Češke su širom monarhije dolazili češki tehnomenađeri, upravitelji carske privrede i carske adimistracije, a u Češku su na studije i izobrazbu odlazili južnoslavenski studenti. Predratna pojava turizma dodatno osnažuje te veze, da bi poslijeratni masovni turizam pretvorio slavensku stranu Jadrana u omiljenu nacionalnu turističku destinaciju Čeha; što Hrvatska ostaje sve do danas.

Specijalne veze između Čehoslovačke i Jugoslavije, odnosno Češke i Hrvatske, formiraju se i tokom Drugog svjetskog rata, kada antifašistički partizanski pokret učvrščuje romantični ideal južnih Slavena kao nositelja izvornog, borbenog i buntovnog slavenstva: najčešće u opreci sa idealom Čeha kao razvijene i civilizirane nacije. A zatim i u poratnom razdoblju kada i Čehoslovačka i Jugoslavija postaju dijelom Istočnog bloka. No sve te snažne veze iznenada će se prekinuti u ljeto 1948., rezolucijom Informbiroa. Između Čehoslovačke i Jugoslavije otvoriti će se provalija hladnoratovskog sukoba unutar socijalističkog lagera, a međudržavni odnosi pasti će na nultu razinu. Ali čak i u tako dramatičnim okolnostima Češka će zadržati status poveznice s Jugoslavijom, zbog čega će se Prag pretvoriti u snažno središte protutitoista i jugoslavenske informbiroovske emigracije: pa čak i sjedište "službene Jugoslavije za zemlje sovjetskog bloka".

Razdor između Staljina i Tita predstavljao im je ne samo ideološki i politički potres, već i privatni potres jer su mnogi svoje obitelji ostavili u Jugoslaviji.

Knjiga Ondreja Vojtechovskyja "Iz Praga protiv Tita!" pokriva upravo to neobično razdoblje u odnosima između dviju zemalja. Godine razdora nisu dugo trajale, posrijedi je kratka, specifična (sukob između komunističkih partija!) i zapravo već potpuno zaboravljena epizoda. Ali vrlo zanimljiva kao dio širih, dugoročnih i uvijek aktivnih odnosa između Češke i južnih Slavena, i uže, Češke i Hrvatske. Prateći vrlo opširno formiranje informbiroovske emigracije, njen personal, njena unutrašnja previranja, i odnose sa češkim domaćinima i socijalističkim lagerom, Vojtechovsky ispisuje neku vrst historijske sinegdohe. Epizoda s praškim protutitoistima i staljinistima predstavlja specifičan djelić za cjelinu češko-hrvatskih odnosa; ali i uopće sinegdohu unutarkomunističkih sukoba, njihovih frakcijskih sukoba, obračuna putem tajnih službi, montiranih staljinističkih procesa, demonizavije, intriga, sitničavih i banalnih prepirka, i sl.

Prašku skupinu u bitnoj su mjeri formirali pripadnici KPJ koji rat nisu proveli u Jugoslaviji pa nisu ni bili posebno vezani uz Tita i partizanski pokret. No tu je bio i znatan, prevladavajući broj predratnih jugoslavenskih komunista, nositelja partizanske spomenice i istaknutih pripadnika parizanskog pokreta, kojima je razdor između Staljina i Tita predstavljao ne samo ideološki i politički potres, već i privatni potres jer su mnogi svoje obitelji ostavili u Jugoslaviji. Neki, poput Arsa Jovanovića, načelnika generalštaba Jugoslavenske armije, ustrijeljeni su prilikom pokušaja bijega na rumunjskoj granici. Oni koji su uspjeli pobjeći i pred Golim otokom i pred graničarima često su iza sebe ostavljali obitelji, supruge i djecu.

Jugoslavenska propaganda nesmiljeno je demonizirala informbiroovce. Obitelji su im bile izolirane, a njihova prošlost postala je predmetom nadrealnih optužbi. Josipu Miluniću, istaknutoj ličnosti praške skupine emigranata, sam je Tito u govoru iz 1949. posvetio dobar dio svog referata na II. Kongresu Narodne fronte Jugoslavije. Između ostalog, bilježi Vojtechovsky, okrivio je Milunića zbog suradnje s ustašama, kao kotarskog poglavara Pavelićeve države u Bosanskoj Kostajnici koji se nakon dolaska u partizansko zarobljeništvo kao liječnik penetrirao u partizanske redove – ali je poziciju liječnika je koristio kako bi vršio zločine na ranjenim borcima!

Demonizirani u domovini, uz koju su uvijek ostali vezani, i u pokretu, kojeg su i sami stvarali, te bez informacija o sudbini svojih najbližih koje su ostavili iza sebe, praški emigranti niti u Pragu nisu pronašli drugarsko utočište. Upravo oni koji su najviše patili zbog odvajanja od obitelji bili su optuživani od drugova da su potencijalni špijuni, jer ih je lako ucijeniti djecom i suprugama koje su ostavili u Jugoslaviji. U Prag su stizali zbog bezgranične "ljubavi prema Sovjetskom Savezu" i Staljinu. Ali ta je ljubav konstantno bila na kušnji: dok bježali preko granice, dok su živjeli odvojeno od obitelji i dojučerašnjih drugova, dok su trpili monstruozne optužbe da su Titovi špijuni.    

Vojtechovsky koliko iscrpno toliko i živopisno opisuje tu burnu svakodnevicu unutar ove komunističke mikro-zajednice. Neprekidne frakcijske borbe obilježene su ratom svih protiv sviju, zlokobnim etiketiranjem (titoist, nacional-buržuj, kozmopolit, oportunist, individualist, itd.), reproduciranjem sukoba s vrha komunističkog pokreta (prema kojem netko sebi, eto, uzima ulogu Lenjina a svom protivniku dodjeljuje ulogu Trockog), instrumentaliziranjem tajnih službi, pa čak i prijetnjama prijekim sudom i strijeljanjem, što je i češke domaćine ostavljalo u nevjerici. Poneki sastanci ove protitoističke zajednice, na kojima su delegati sjedili s pištoljima na stolu, po svojoj formi više su nalikovali revolucionarnom sudu nego li redovitom partijskom sastanku.

Uglavnom, sukobima nije nedostajalo ni teatralnosti, ni grandomanije, baš kao ni krvoločnosti. Kretati se unutar grupe značilo je nositi glavu u torbi. No jedna okolnost spašavala je informbiroovce od sebe samih. Sredstava i količina represije u Čehoslovačkoj, piše Vojtechovsky, bili su znatno umjereniji nego li u ostalim državama "narodne demokracije" ili, što se toga tiče, u tadašnjoj Jugoslaviji. Otpadnici iz skupine imali su sreće što su informbiroovskoj emograciji pristupili u Čehoslovačkoj, a ne primjerice u Albaniji, gdje su posljedice čistki bila zatvaranja i smrtne presude.

I eto nam još jednog, specifičnog detalja unutar odnosa između "strastvenih" južnih Slavena i "civiliziranih" Čeha. Utjecaj Češke tokom povijesti bio je ljekovit na mnoge načine. Iz Češke je došlo originalno pils pivo, austro-ugarska menađerska i upravljačka elita, turisti, češki humor, i Kundera. A kao što vidimo iz knjige "Iz Praga protiv Tita!" Ondreja Vojtechovskyja, blagotvorni i ljekoviti utjecaj Češke sezao je vrlo duboko, pružajući svoje korjenčiće sve do usijanih staljinističkih glava praških protutitoista.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Ondřej Vojtěchovský

Iz Praga protiv Tita : Jugoslavenska informbiroovska emigracija u Čehoslovačkoj

  • Prijevod: Maja Janković
  • Srednja Europa 05/2016.
  • VII, 752 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789537963415
  • Cijena 249.00 kn

Češki povjesničar Ondřej Vojtěchovský, profesor Karlova sveučilišta u Pragu, napisao je opsežnu knjigu o sudbini jugoslavenskih građana koji su se nakon sukoba između Staljina i Tita zatekli u Čehoslovačkoj i okrenuli se protiv svoje partije i države, duboko vjerujući Staljinu i njegovu vodstvu u međunarodnom radničkom pokretu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –