Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 01.04.2010.

Petar Gudelj : Duša tilu

U obrazloženju ovogodišnje nagrade "Goranov vijenac", piše kako je poezija ovogodišnjeg laureata Petra Gudelja "nastajala mimo generacijskih poetičkih proturječja, a realizirala se u jedinstvenom poetozofskom nizu". Upućenijima ne nužno u recepciju poezije (jer to je ionako u živih Hrvata u načelu nevažno), nego u recepciju pjesnika (ono, tko s kim pije, tko kome namješta gaže, tko koga i gdje objavi, jer tko zna što mu od ovoga drugoga može uskoro ustrebati...) u neisušenoj kaljuži hrvatskog pjesničkog trača, stvarno je čudno da se netko sjetio (i) Petra Gudelja.

Pa kakva to mora da je kriza kvalitete među umreženim poetama da su dopustili da se u pjesništvu oglasi struka? Struka koja je, u prostor domaćeg Par-nas(a) pripustila višestruko, uglavnom šutnjom, izgnanog Gudelja!?

Isprva (mi) je bilo čudno kako je naglo i nepristojno pjesnik Gudelj, pred čitanje poezije, od tijela otrgnuo »Goranov vijenac« bacivši ga na stolicu iza sebe tren prije čitanja. Pa ne možeš tako s "Goranom", pomislio sam, ali nisam bio u pravu. Nije Gudelj, barem se tako čini nakon čitanja ove "Duša tilu" knjige, od sebe odbacio "Gorana". Od sebe je odbacio licemjerje. Tada je, metafizičkom nogom o parket bine udarivši ritam, krenuo govoriti naizust!

Njegova poezija, čak i na prvo čuvenje (jer mnogima je te prve proljetne nedjelje to bilo prvo čuvenje) zaista sintetizira nekoliko tradicija od kojih niti jedna nema namjeru sebe kontaminirati stoljećem koje je u tijeku: tradiciju nadrealizma, usmene književnosti, mitopoetike svjetotovornosti i onu narcizma koja je, jedina od nabrojenih, blizu onim lijepim sablastima postmoderne. Žiri koji je pošteno odradio posao i napisao rijetko suvislo obrazloženje nagrade, primjećuje da "Gudeljova poezija propituje uzroke čovjekova otkidanja od kozmologijske cjelovitosti u koju je postavljen upravo zato da je humanistički osmisli".

Ali, na istom tragu, a to i jest lutajući motiv knjige pred nama, ta poezija, umorna od propitivanja, dijagnosticira uzroke očito ljudskog otkidanja ljudi od ljudi, mobilizirajući sinegdohu, konstatira zaborav čovjeka s imenom i prezimenom - konkretno, bilježi kronologiju slučaja osobne nevidljivosti Petra Gudelja: "Kiša, grâd, antologija hrvatskog pjesništva, u zemlji i u inozemstvu. Ni u jednoj nijedno tvoje zrno ni kap. Nije moguće da se svi varaju, da su svi u krivu, a ti sâm u pravu. Prije će biti da sve što si pisao i napisao ne vrijedi pô pizde mlake vode".

A kada je i vidljiv, vidljiv je na krivome mjestu u krivo vrijeme, a na putu kući koju, kako je to vjerojatno tada jasno oćutio, ipak, poput puža, nosi na leđima: "Izgone te iz Hrvatske, ne primaju u Srbiju" (dužan sam dopuniti: ne pjesnici, sačuvaj bože... milicioneri mladi). "Sve tvoji učenici. Za one predivne tekstove iz čitanaka. Šta govore metafore. A što komandir pogranične milicije: 'Izbacite preko granice, u Mađarsku, to hrvatsko đubre!' Ðubre koje hoda i lomi kičmu. Koje je pisalo i slagalo tekstove. Ðubre koje ode". Kad ovo čovjek pročita, zapita se o izboru kao egzistencijalnoj kategoriji na Balkanu. Pa se, pitajući se, pita je li bolje da te hrvatskim đubretom nazove srpska milicija ili hrvatska policija? Jer, znamo da to nikad ne bi učinili hrvatski pjesnici.

Gudelj je, kaže prosudbeno povjerenstvo (to vam je žiri) i topik i utopik. Topik je umješten. On je u mjestu. U toposu. U-topik je, ako ćemo biti vjerni udvojenom značenju riječi utopija, istovremeno i svugdje i nigdje, jer utopija je istovremeno i idealno i nepostojeće mjesto. I kao takvo uvjek i svuda moguće. Moguće, jer je bezazleno. Baš kao i svaki istinski pjesnik koji sa sebe stresa i primisao moći... onako k'o Petar "Gorana" (s vrata). Gudeljev narcizam gesta je urezivanja sebe u svoje! To čitamo u gotovo neprekinutu dijalogu kojega ja vodi s ja kao da je to drugo ja zaista netko drugi. Kada stvarnost pretekne stravu zamišljaja, nije li se bolje udvojiti i negirati je pretvarajući se da se sve to ipak... možda... događa nekom drugom!?

Što reći čitatelju ove knjige? Kada se Gudeljevo poetsko utamničenje zbilje koja je prethodno utamničila autora pa joj ovaj u stihu to vraća, spoji s teretom nagrade oko vrata, pokušajte ovu knjigu čitati kao moćan autorski rukopis, ali i u svjetlu koncepta »smrti autora« autorstvo kojega potpisuje Roland Barthes. Jer, autor nije samo onaj koji piše knjigu. On je i autorizira. I tako sužava čitanje. Postaje prometnik interpretacije. A njoj treba i skretničar. Onaj koji će čitanje pretvoriti u čitanja i dati autonomiju tekstu. Bilo s koje strane uzeli Gudeljevu kriptodualističku zbirku, užitak u tekstu ne bi trebao izostati.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –