Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Robert Perišić • 01.08.2011.

Promjena statusa pisca je realna - jer je smiješno jeftina (treba je izboriti!)

Već sam pisao o nemogućoj poziciji pisca u Hrvatskoj gdje, eto, ni najboljim autorima nije dopušteno da se bave svojim poslom i pišu knjige, nego se time mogu samo baviti kao (gotovo neplaćenim) „drugim poslom" što onda, naravno, ima svoje efekte (brzinsko pisanje, manjak kontinuiteta, manje domaćih knjiga, sindrom „manje knjiga - manje spisateljskog razvoja", odustajanje, podcjenjivački odnos okoline, itd.).

Ono što mnogima nije jasno jest da to stanje nije „objektivno", jer po „objektivnim" ograničenjima tržišta ne bi u Hrvatskoj bilo ni kazališta ni filma itd., niti bi, recimo, glumci živjeli od kazališta. Sadašnje stanje je naprosto posljedica isključenosti pisca iz sustava subvencija. Umjetnost je, naime, u Hrvatskoj subvencionirana, no umjetnost pisanja je praktički iz toga izuzeta. To je greška u sustavu i potrebno ju je pokazati.

Svaki je pisac mogao proteklih desetljeća na svojoj koži shvatiti da nešto ne štima i da do njega ne dolazi njegov dio od subvencioniranja književnosti. Jer: književnost jest načelno subvencionirana, ide prema njoj neki novac - ali prema izdavačima (protiv čega ne ovdje ne pišem) - samo je stvar u tome što to s piscem nema puno veze budući da ta potpora do pisca ne stiže, jer se te potpore potroše za proizvodnju knjige. Pisac je lišen potpore: što proda na ovom malom tržištu, dobije postotak - to je sve. Čisto tržište.

Subvencije, dakle, nema. Subvencija je, naime, ono što čime se umjetnost u Hrvatskoj potpomaže mimo tržišta. Zbog toga imamo kulturni proračun, tome on služi. No, pisac se tek svake četiri godine, kao kakav hobist, može prijaviti na jedan mali fond, dok ostali u kulturnom sustavu za svoje subvencije apliciraju svake godine.

Hoću reći, stvar sa subvencijama inače postoji i barem načelno funkcionira, samo što pisci nisu u sustavu subvencija. Zato se od nekih drugih umjetničkih profesija u Hrvatskoj može preživjeti, a od pisanja ne mogu ni najbolji. Kako je to moguće? Kako je moguće da ni najcjenjeniji domaće pisac s romanom ne može doseći jednokratni honorar prosječnog kazališnog redatelja (cca. 10.000 eura)?

Oba su, recimo, slobodnjaci. No pisac za rad od nekoliko godina (roman, knjiga priča...) nikako ne može primanjima doseći rad redatelja od dva mjeseca (postavljanje predstave), nego je, štoviše, kazališni redatelj za rad od dva mjeseca pet do deset puta više plaćen negoli cijenjeni pisac za rad od, recimo, dvije godine (autori dobiju 1 do 2 tisuće eura).

Kad se pogleda koliko pisac „zaradi" za dva mjeseca, a koliko redatelj, vidi se da je svaki kazališni redatelj nekoliko desetaka puta više (!) vrednovan od pisca, pa makar mi tog pisca smatrali nezaobilaznim imenom u kulturi. Zašto je, dakle, pisanje toliko podcijenjeno? Odakle te astronomske razlike kad su i pisac i redatelj u istom sustavu subvencionirane kulture? Jednako bi ih, naime, trebalo pomagati Ministarstvo kulture (ili gradski kulturni proračuni, svejedno) - od tamo, naime, zapravo dolazi honorar kazališnog redatelja, a ne baš od prodaje karata (što rijetko kad pokrije troškove predstave, osim kod popularnih hitova).

Iz istih izvora bi, ukratko, trebala dolaziti i razumna naknada za piščev rad - ukoliko taj rad smatramo vrijednim - ali ne dolazi. Subvencije, ponovimo, nema. Nemamo, da se razumijemo, ništa protiv toga da je kazalište (itd.) subvencionirano, nego ove paralele povlačim da bih plastičnije ukazao na bit problema - isključenost pisca iz sustava subvencija.

 
Kako su, dakle, pisci ispali iz sustava subvencija?

Ima tu, kad bi detaljizirali, više pokrajnih pa i psiholoških razloga, pri čemu ulogu igra i individualistička bit piščeva posla, što onda proizvodi i manjak (sindikalnog) organiziranja pisaca i, nažalost, manjak svijesti o zajedničkoj poziciji.  

Ipak, jedna je relativno banalna priča tu primarna. Ušavši u ovu problematiku, vremenom sam nadošao na krivinu gdje su pisci definitivno ispali iz vlaka. Posrijedi je nekoliko lančano vezanih „događaja" u sustavu. Zanimljivo je to i kao priča o tranziciji, jer tranzicija je reprogramiranje sustava čije je efekte trebalo nadgledati. Mi očito nismo imali promatrače sustava koji bi motrili što se dogodi kad izvučeš jednu žicu, a tamo negdje se nekome isključi respirator.

Evo, dakle, kako se ispada iz sustava. Riječ je o ranoj tranziciji - tj. o procesu u kojem je izdavaštvo od državnog postajalo privatno. Tu se štošta promijenilo - cijela logika sustava i put novca. Do tada su u igri su bili tri aktera - Ministarstvo, izdavači i pisci. Pisce je kod Ministarstva (kod „države") načelno zastupala strukovna udruga, tadašnji DKH, koja je uz više ili manje uspjeha zahtijevala određeni cjenik teksta, te je načelno postojao neki „minimalac" - svakako se znalo da u dotaciji izdavaču (državnom) postoji i dio za razumnu naknadu za piščev rad.

To je bilo mimo tržišta, a ako ti još ide na tržištu, tim bolje za tebe. Pjesnicima, naravno, nije išlo, ali i mladi je pjesnik dobivao nekakav honorar - slobodno pitajte negdašnje mlade pjesnike. Današnji, pak, neće dobiti ništa (a stariji kolega, cijenjeni prozaik dobit će skoro pa ništa). Nema u tome ništa logično, i nije stvar „u tržištu i kapitalizmu", jer Ministarstvo kulture jednako postoji kao i nekad i jednako subvencionira umjetnost, jedino je pisac putem otpao.

Treba se, dakle, podsjetiti na negdašnji put subvencije i vidjeti točku prekida. Transfer subvencije nekad je išao linijom Ministarstvo > izdavač > pisac. Izdavač je s knjigom aplicirao na program „društveno vrijedne knjige", i ako bi knjiga prošla - Ministarstvo mu je davalo dotaciju u koju je bio „upisan" dio za honorar pisca.

I onda, evo tranzicijskog knock-outa: kad izdavač 90-ih postaje privatnik - transfer subvencije se „neprimjetno" prekida! Naime, logika privatnog izdavaštva je takva da će nakladnik dotaciju upotrijebiti po svojoj volji - i prilično je jasno da je, kolika god bila, neće „podijeliti" s piscima. Ako neki „višak" postoji o tome pisac uglavnom neće ni znati - a izdavač će to, kao svoj profit, upotrijebiti za razvoj, nove projekte, ili kakve god svoje potrebe. Dok su bili „ista firma" (Ministarstvo i državna poduzeća) transfer subvencije se mogao provesti, jer je državni izdavač bio tek spona prema piscu, i nije imao rezon da zadrži „višak".

Logika funkcioniranja izdavača-privatnika sve mijenja. On s viškom barata za svoje potrebe, kao s profitom. Pisci uopće nisu osvijestili tu promjenu - a zapravo su tu ostali „odsječeni", na margini sustava, daleka ispostava do koje ništa ne stiže. Dakle, nakon te promjene na svako grintanje pisaca oko honorara Ministarstvo je moglo samo reći da ono ne može određivati poslovanje privatnika („u kapitalizmu")... Svakako da se tu i moglo nešto propisati (koliki dio subvencije ide za autora), ali nije - i uspostavljen je novi običajni način ponašanja, naprosto bez transfera subvencije prema piscu. Tako je pisac ispao iz vlaka.

Tako su od tri subjekta ostali igri samo dva - Ministarstvo i (privatni) izdavač koji dobiva subvencije (ponekad mizerne, ponekad raskošnije). No, to nije kraj priče. Igra se nastavlja ovako: budući da Ministarstvo već „zna" kako radi privatni izdavač - ono mu više ni ne isplaćuje nikakav „višak" novca ni za teorijski honorar pisca, nego mu u načelu daje tek onoliko da može dogurati do objave knjige. Jer, u Ministarstvu misle - bi izdavaču punili džepove, kad on to ionako neće proslijediti...

Tu pisac, dakle, više nije ni u kalkulaciji. Nema više ni teorijski njegovog dijela kolača (ta čemu kad i u Ministarstvu znaju kakva je praksa). Za razliku, dakle, od izdavača - koji je ostao subvencioniran - pisac je ostao izvan dosega subvencija. Tako je to kad negdje prekineš žicu. I svi se naviknu. Pa crkavaju i govore „tak je uvijek bilo", iako nije.


Kako se ovo može popraviti?

Tako da se zaboravi na propali transfer subvencije linijom Ministarstvo > izdavač > pisac. Jest, možda bi se to moglo pokušati iznova urediti i propisati piščev udio, ali iskustvo kaže - kad su novci na računu privatnika, onda on njima i barata misleći prvo na svoj opstanak i interes. Neće to biti lako urediti da funkcionira u praksi, jer je puno prostora za izvrdavanje. Zato je puno jednostavnije u rješavanju problema pisaca naprosto zaobići izdavače.

U transferu subvencije prema piscu, izdavač ne bi trebao sudjelovati - onda će sve biti čišće i jednostavno provedivo. Linija subvencije išla bi direktno Ministarstvo > pisac. Zato su potrebni fondovi, formirani u Ministarstvu, koji će zaobići izdavače i na koje će pisac direktno aplicirati, a gdje će povjerenstva ocjenjivati piščev rad (ne bi dakle svako pisanje bilo subvencionirano, nego ono od struke procijenjeno kao kvalitetno). Jedan takav fond za poticanje književnog stvaralaštva, ali nedovoljan (također relativno nedavno izboren), već postoji i funkcionira putem povjerenstva.

Naravno da ne postoji idealno povjerenstvo, ali važno je da povjerenstva funkcioniraju neovisno od eventualnog pritiska vlasti, te možemo reći da je tu standard „nemiješanja" u proteklom desetljeću već načelno uspostavljen. Na književnoj je javnosti da na to pazi. Uostalom, i druga povjerenstva (kulturna vijeća) u Ministarstvu trebaju tako funkcionirati. Kako drugdje, tako i u književnosti - nema u tome ništa novo.

Dakle, ako već subvencija ne može biti u honoraru, treba se plasirati putem fondova na koje pisac sam aplicira - tražeći potpore za knjige u nastajanju. To je način da se pisac ponovno (ne tek s jednom šansom u 4 godine) uključi u lanac subvencija koji je, ako malo razmislimo, zbog njega i napravljen. Jer, naravno, nema smisla da država pomaže privatne poduzetnike u kulturi (izdavače), a ne i umjetnike. Pisci su temelj književnosti, a u znatnom udjelu i temelj kulture - ipak oni proizvode tekst.

Izdavači, dakle, trebaju subvencije (za tehničku proizvodnju kulturno vrijedne knjige) - ali i pisci (za pisanje vrijedne knjige). Greška u sustavu se mora popraviti. Konkretni prijedlozi, koje smo razradili pri inicijativi „Pravo na profesiju", već su prije pola godine poslani u Ministarstvo na razmatranje i nadležni bi se o njima trebali izjasniti te ih primijeniti ukoliko uopće žele promijeniti sadašnje po književnost destruktivno i kulturno sramotno stanje.

Tu se, ukratko, traži formiranje još jednog fonda za poticanje književnog stvaralaštva, kao i dodatno budžetiranje postojećeg, sa sveukupnim ulaganjem novih 2 milijuna kuna, što je pola jednog filma i sasvim razumna svota za rješenje statusa cijele jedne književnosti.

Spomenuti novi fond funkcionirao bi tako da daje poticaj za novu knjigu onima koji su u prethodnoj godini objavili kvalitetno djelo. Nazovimo ga radno „Post-fond". Ovaj fond bi, po prijedlogu inicijative „Pravo na profesiju", raspolagao s 1,5 milijuna kuna i kroz njega bi prošlo pedesetak (ili manje) knjiga svih žanrova objavljenih u prethodnoj godini. Knjige bi bile podijeljene u tri (A, B, C) kategorije, a povjerenstvo bi uzimalo u obzir i javni/kritički odjek djela - ne bi, dakle, funkcioniralo kao klasični žiri koji se rukovodi samo svojim ukusom (katkad, znamo, hirovitim), nego bi uvažavalo i druge, kumulirane ocjene, čime bi se jamčila i pluralnost poetika.

U C kategoriju mogao bi se probiti, primjerice, neetablirani autor koji je dobio prve pozitivne kritike, u B kategoriju djela s podijeljenim kritičkim odjekom, a u A kategoriju djela sa značajnim i pozitivnim javno-kritičkim odjekom već potvrđenih pisaca. S budžetom od 1,5 mil. kuna putem ovog fonda bi pedesetak autora - na osnovu kvalitetne prethodne knjige - bilo subvencionirano prosječnim poticajem od 30 tisuća kuna, za rad na idućoj knjizi. Time bi se naknadno „kompenzirao" manjak piščeva honorara za spomenutu kvalitetnu knjigu, te bi se - na osnovu kvalitete - subvencionirao rad glavnine boljih autora svih žanrova.

Tko misli da je tridesetak tisuća kuna prevelik (naknadni) „honorar" za knjigu (koju je javnost i struka vrednovala kao kvalitetnu), taj uistinu malo cijeni pisanje. Valja pritom uzeti u obzir da mnogi autori na knjigama rade više godina.

Postojeći, pak, fond za poticanje književnog stvaralaštva bi trebalo dodatno ojačati s pola milijuna kuna. On, kako znamo, funkcionira na osnovu budućeg projekta knjige. U njegovim propozicijama trebalo bi ukinuti restriktivnu klauzulu koja piscu zabranjuje da se, nakon dobivane stipendije, tri godine javlja na natječaj. Nema razloga da se pisac koji je ispunio uvjete ugovora (objavio planiranu knjigu) ne javlja na natječaj. Tu predlažemo kopiranje slovenskog rješenja - da autor dvije godine ne može dobiti istu stipendiju (godišnju, polugodišnju, tromjesečnu).

Valja uzeti u obzir da bi samo vrlo produktivni autori mogli „kombinirati" prijavljivanje na oba fonda, a ako im dobro ide i objavljuju dobre knjige svake godine - zašto ne? O nekim tehničkim restrikcijama možda bi se moglo razmisliti (recimo, o nekim maksimumima u vezi eventualnih ovakvih kombinacija itd.), ali to je tehničko pitanje propozicija.

Ukratko, uspostavom ovakva dva fonda - vrednovanjem projekta buduće knjige i vrednovanjem prošlogodišnje produkcije - u Hrvatskoj bi se status pisca od dosadašnjeg nemogućeg stanja preveo u jednu neusporedivo povoljniju situaciju za kvalitetne i produktivne autore - da bude koliko-toliko moguće biti pisac. Sve za 2 milijuna kuna, tj. za trošak pola jednog filma. Nitko se tu ne bi obogatio, ali moglo bi se pisati i teorijski planirati „profesionalizaciju" - jer veći broj knjiga donosi i više potencijalnih prijevoda, više tržišne zarade, itd.

Sve to bi - budući da je svaka „stipendija" vezana ugovornom obavezom dovršetka djela - značajno povećalo produktivnost domaćih autora i broj kvalitetnih knjiga, stvarajući i posao izdavačima, te tržišnu dinamiku. Naravno da bi uz kontinuiran rad pisci i profesionalno napredovali, bili u mogućnosti stvarati tematske i poetičke opuse, te bi i njihove šanse za inozemno prepoznavanje bile neusporedivo veće.

Trenutno, rekao bih, u književnosti imamo veću koncentraciju kvalitete i talenta nego na brojnim drugim područjima, no prepreke postavljene pred pisca koji zaista piše i želi preživjeti - naprosto su nepodnošljive. On bi trebao proizvoditi konstantno vrhunski rad i pritom to obavljati kao „drugi posao"... Praktično, to uglavnom (čast turbo-inspiriranima) vodi ili površnom pisanju ili rijetkom objavljivanju.

Sve u svemu, neodgovorno je cijeloj jednoj sceni - na kojoj umnogome počiva kultura (tekst je, ponovimo, u kulturi ipak nešto bitniji od, recimo, glume) - ne dati šansu za razvoj i opstanak. Sve predloženo, da ponovimo, košta koliko pola jednog filma i kap je u moru kulturnog proračuna. Za sitnu cijenu može se, dakle, napraviti kvantni skok, preporod hrvatske književnosti i pritom se može naglo promijeniti sramotni status jedne profesije gdje se praktički desetljećima „radi bez plaće", što je ruglo ove kulture, što je zasigurno protuustavno (neplaćeni rad), i što, ako ćemo pravo, loše odgojno djeluje. Društvo koje ne cijeni one najpismenije i najtalentiranije - odašilje jasnu i deprimirajuću poruku svima.

Neosviještenost brojnih pisaca o vlastitoj poziciji - pa i vlastitoj izrabljivanosti -dosad je bila temelj održavanja ovog nemogućeg stanja. Vrijeme je da pisci prestanu biti dežurne budale koje daju svoj rad nizašto, posebno stoga što je njihov problem toliko jeftino rješiv da je stvar pomalo karikaturalna. Riječ je o promilima kulturnog proračuna, ciframa koje se na drugim mjestima potroše na individualne eksperimente (samo onaj splav što se raspao na putu za venecijanski Biennale koštao je milijun kuna).

Bez obzira na personalne ili ideološke sukobe pisci bi trebali osvijestiti zajednički interes, te nelogičan i nepravedan tretman u sustavu. Vrijeme je da pisci aktivno protestiraju, te promijene svoj status. Promjena je realna, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je tako jeftina.

Ne izboriti to - znači pristati na poziciju kulturne budale.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –