Rade Jarak : Kritika se pretvorila u trgovinu

U povodu pisanja eseja o poetici Rade Jarka u sklopu projekta Criticize This! napravila sam kraći intervju s piscem (u zagrebačkom klubu Booksa, 2. ožujka 2012.). Izabrala sam da radim esej o djelima Rade Jarka jer je riječ o autoru koji se bori za književnosti pripadno mjesto u kulturi, odnosno kulturnim proračunima, upozoravajući na jadni status autora, nacionalnu nebrigu o književnosti itd. Neki od pokazatelja te borbe su pokretanje vlastite edicije, portala za književnost Knjigomat, ali i specifična poetika koja odaje zavidno poznavanje misli i djela pojedinih velikana književnosti te znanje teorijskih postavki. Pisac je govorio o književnim i filozofskim "uzorima", o pisanju kao vrsti samospoznaje, osobenostima vlastitog stila te problemima s kojima se susreću pisci, izdavači i kritičari u zemljama regije.

Lamija Neimarlija: Vi ste diplomirani slikar. Šta Vas je navelo da kročite i stazama književnosti?

Rade Jarak: Ljubav prema književnosti. Kao mlađi nisam se usuđivao krenuti grlom u jagode pa sam dugo čitao, učio od drugih i u međuvremenu završio slikarstvo.

Vaše romane odlikuje žanrovska hibridnost, dokidanje konvencija klasičnog romana, propitivanje granica jezika, fragmentarnost izraza itd. Dugujete li takav izraz izučavanju teorijskih koncepata, ili ste učili zanat od književnih uzora, velikana književnosti kojima odajete priznanje u Vašim djelima, Kafke, Bernharda, Kiša?

Teoriju sam čitao, ali sam je i zaboravio. Prije se radi o ovome drugom, učio sam iz tuđih djela. Odrastao sam 70-tih i 80-tih pa sam čitao Kiša, Bernharda, Borgesa. Čitao sam pisce s kraja moderne kada se ozbiljnije shvaćala umjetnost i imala veću težinu nego danas. Učeći iz tih djela, krenuo sam tim putem. Kasnije, postmoderna je imala te odjeke, recimo Calvino, njegova znanstvena faza.

Čitajući Vaša djela stičem utisak da se tu radi o jednoj vrsti filozofije. Briga o egzistencijalnim pitanjima, pitanjima smisla, suštine svijeta (života, određenog društva...) ne napušta Vas. Osim toga, kao da su Vaša djela nastala u potrazi za smislom, odnosno prikazivanjem svijeta ispražnjenog smislom, bilo da se radi o promišljanjima prostitucije iz "Pohvale ulici", bilo Tokija i japanskih zabiti iz "Japanskog dnevnika"?

Da, taj egzistencijalistički stav; osjećam se loše - zašto? Čitao sam Kierkegaarda, Sartrea; bio mi je zanimljiv Freud, zatim Lacan i Jung; krećem u egzistencijalnu analizu, ali mi se otvara jedna arhaično-dubinska analiza... novi tekst koji radim ide u ta dva smjera.

Vaše knjige nazivaju eksperimentima u književnosti, često u njima kritičari vide postupak  preregistracije, npr. preuzimanje elemenata stripa (npr. "Wakamono") ili filma ("Tango") u književni tekst, ili postupak spajanja nespojivog... Da li takvi eksperimenti nastaju kao unaprijed (barem većim dijelom) smišljen proizvod ili se i sami iznenadite šta dobijete? Drugim riječima, je li preovladava racionalno planiranje ili prepuštanje "toku misli" pri pisanju?

Inspirativan mi je Kafkin dnevnik, čitao sam ga prije petnaestak, dvadeset godina. Bio sam fasciniran tim štivom, dnevnikom koji prati svakodnevna proživljavanja. Percepcija stvarnosti je fascinantna, događa se čudan spoj te percepcije i objektivnog stanja. Dnevnik kao formu sam zavolio. Tu se događa četvero: upliće se stvarnost, vlada egzistencijalno načelo nužnosti, seksualnost kao treća kategorija i jungovski arhetipovi. Nastaje jedan hibrid, da ne znate da li je priča ili fikcija ili nešto treće. Nazvao bih ga umjetničkim djelom...

U intervjuu za Jutarnji list rekli ste da pisanje shvaćate kao potragu za identitetom... ispisujete sebe, svoju osobnu povijest pišući o drugim piscima. Kako objašnjavate potrebu za skupljanjem djelića identiteta pisanjem; je li to odraz zapitanosti ljudskog bića koje ne pristaje na gotove odgovore pa ni o vlastitom identitetu, te ga propituje kroz književne refleksije u tijeku svog života? Ili biste prije rekli da se želite odrediti ogledajući se u književnim uzorima i da je to jedina vrijedna identitetska odrednica? Ili se radi o svojevrsnoj borbi u društvu kojim vladaju upitne predstave i stereotipi o drugima i nacionalne identitetske odrednice?

Uvijek sam bio stranac na neki način. Danas je to puno više vidljivo nego prije trideset  godina. Čitao sam strane pisce i bili su mi bitni u nekom mom svijetu. Bilo mi je teško kao maloj osobi afirmirati taj svoj svijet. S vremenom, istražujući, oslanjao sam se na te pisce koje sam volio. Kao mlad, morao sam steći samopouzdanje, kao kad učiš zanat. Morao sam poći od drugih, da bih sebe stavio na ispit, a onda sam sve više išao prema sebi. Književnost daje mogućnost samospoznaje, ali ona nikada nije sigurna i uvijek izmiče; velike sam korake napravio i zadovoljan sam, mada neću stići do neke biti, jer to i nije priroda jezika.

Bitno mi je to područje gdje stvarnost ulazi u fikciju. Baš zato što pišem dnevnik, smatrao sam da moram nešto napraviti da bi pisalo u dnevniku; tako je i fikcija počela diktirati stvarnost.

U eseju iz 2006., "Tri razine književnosti", kažete da je djelo Vaših uzora, Kafke, Bernharda, Kiša, "svijet za sebe", da je neuklopljivo u kulturu u kojoj je nastalo, izdvojeno načinom na koji tretira nebitne sporedne stvari (uspijeva ih oneobičiti i uzvisiti do nekih novih sfera). Ima li u Vašem pisanju takvog svjedočenja o nepripadnosti vlastitoj kulturi?

Naša čitava regija ima teške probleme zbog nacionalnih sukoba, a čitava regija stane u Tokio ili New York City. Kad imaš globalnu perspektivu, onda naši problemi izgledaju sitno; danas je ta globalizacija stvarnost. Imamo osjećaj da nam je Kina u dvorištu, i o takvoj perspektivi ovise naši problemi. Problem identiteta nije više samo lokalni, nego i globalni, jer pripadamo čitavom svijetu, a ne samo nekim rodnim, uskim relacijama. Joyce je bio majstor u ovome; on je od privatne mitologije napravio univerzalnu. Nije prihvaćao nametnute podjele koje dolaze iz vanjskog svijeta: nacija, radno mjesto, uloga u obitelji. Razvoj je i pitanje pojedinca, partikule... sloboda je pitanje pojedinca.

Oneobičen zahvat u poznato i svakodnevno je odlika Vaše poetike, bilo da se radi o perspektivi potpunog stranca (u Japanu), osjećaju čovjeka-putnika čiji je dom na cesti, ili ogledu o prostituciji... Jedan fantazmatičan svijet gradite elementima svakodnevnice, elementima iz naše realnosti, što predstavlja jednu posebnu vrstu postupka očuđavanja onog poznatog i sviklog. Možemo li to tako odrediti, kako objašnjavate takav postupak?

Na mene su utjecale priče Jurija Oleše, nastale dvadesetih godina prošlog stoljeća. Fokus je na detaljima, koji se transformira u razne stvari; on mi uspijeva dočarati realnost kao da sam bio tamo; ide ispred kamere. Osjećam uvjerljivije taj trenutak nego da je sve to netko snimio. I kamera deformira, predstavlja materijalni svijet drugačije od oka, sužava vidno polje. Jezik može biti uvjerljiviji od kamere.

Vaše metafore su specifične i doprinose iščašenom svijetu literarnog djela; često navodite kroz djelo različite metafore za isti pojam ili stvar, i one nerijetko proturječe jedna drugoj, prelijevaju se u svoju suprotnost. Međutim, u metaforama otkrivate jedan nevidljivi svijet koji je prisutniji od prisutnog; je li takva sama logika života?

Metafora je ključ proze, umjetnosti, glavno oružje. Volio sam ekstravagantnu metaforu, cijenio sam pisca koliko je imao ekstravagantnu metaforu: Kiš, Mishima. Metafora me je uvijek privlačila kod pisca; ona je sama po sebi misterij književnosti.

Kako se boriti protiv nacionalne nebrige o književnosti, recimo, sa pozicije književnog kritičara?

Nije bitan samo status pisca, nego kompletne okoline, infrastrukture. Ono što radite u sklopu projekta Criticize This! apsolutno podržavam. Kritika se ne može boriti za status pisca, jer su kritičari ucijenjeni, kritika se počela tretirati kao reklama. Neki izdavač plaća mjesečno svotu da bi se kritika o njegovim knjigama pisala. Kako će onda kritičar pisati negativnu kritiku? Sve se svelo na razinu plaćanja, zato je vaš projekt značajan. Ta vrsta kritike je nedostajala čitavoj regiji, gdje se kritika pretvorila u vrstu trgovanja.

* Tekst je objavljen u Zarezu, broj 334, 10. svibnja 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autorice Lamije Neimarlije. Objavljen je u sklopu književnog temata (riječ je o malo dužim esejima mladih i neafirmiranih kritičarki i kritičara iz regije) nastalog u sklopu projekta Criticize This!

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

Ognjen Čaldarović: "Protiv umirovljenja profesora"
Vuk Bačanović: "Debakl lijevih liberala"
Marko Pogačar: "Vagon četvrte klase"
Trpimir Matasović: "Neoliberalna socijaldemokracija?"

kao i ulomke iz novih proza Daše Drndić i Ljiljane Filipović