Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 01.10.2012.

Rober Perišić : Jednom kasnije

"Dvorac Amerika", svoju prvu zbirku poezije, Robert Perišić je objavio 1995. godine. Druga zbirka, "Jednom kasnije", pojavila se tek 2012. Upitan nedavno na promociji što je to stvorilo sedamnaest godina razlike između dvije zbirke, zašto je pjesnik-debitant iz sredine devedesetih morao u međuvremenu postati gotovo punoljetan da bi objavio drugu zbirku, i je li između prve i druge zbirke pjesnik još uvijek bio pjesnik, Perišić je odgovorio da devedesetih nije bilo lako biti pjesnikom, niti u kulturnjačkim i literarnim krugovima, a kamoli u širim krugovima i manjim sredinama.

Kada se Perišić kao zagrebački student i objavljivani pjesnik vratio u jednu takvu "širu-a-manju" sredinu, s njime je autobusom doputovala i etiketa "pjesnika". To je dosta efektno iskoristio momak njegove bivše djevojke, pa kako bi povratnika stavio na svoje mjesto, omalovažavajuće primjetio - "kako se, eto, vratio France Prešeren".

Perišiću se izgleda nije mililo biti "France Prešeren", pa je brzo s poezije prešao na više literarne grane - književne kritike, kratke priče, dramu, scenarij, roman, kolumnistiku općeg tipa. Uglavnom, nakon zbirke "Dvorac Amerika" Perišićeva je literarna karijera imala stalan uspon, kakav je odgovarao vladajućim hijerarhijama literarnih vrsta i statusnih knjiških "must have-a".

Pritom se zaboravilo da je nestao vrlo dobar pjesnik. Malo kome je izgleda i trebao. Perišić je napravio upravo ono što se i očekivalo od mladog i talentiranog pjesnika, izvršio je uspješnu tranziciju prema "višim" literarnim oblicima, zauzeo neke utjecajne medijske pozicije, kako korporativne tako i alternativne, prerastao "pjesnika u sebi" i izrastao u uglednog književnika... No sedamnaest godina poslije "liječeni pjesnik" se vratio: onako kako se u horrorima vraćaju neuništiva čudovišta.

"Jednom kasnije" je malena ali raznovrsna zbirka, pjesama koje su nastajale u dužem razdoblju, kapajući pomalo, još od kraja devedesetih i krimogene pjesme (*** "dečki sa specijalnim zadacima") koji su "od ove zemlje, napokon stvorili Ameriku", noseći svoj križ "na retrovizoru"; ili pjesme iz doba u kojem su memorije mobilnih telefona zamjenile adresarčiće ("njegov novi džepni") - pa tako nadalje, kroz vrijeme i prostor...

Ipak, nelagoda u poeziji je ostala. Ona više nije statusna, već anticipativna, nelagoda od onoga što se u poeziji očekuje, od onoga što bi u poeziji trebalo biti zadano i uvriježeno. U izvanrednoj pjesmi "nefokusirano" Perišić tu zadanost poezije prelama kroz školski sastav za osmi mart u kojem je pisao o tome kako majka ima žuljevite ruke, „što je bio potpuno kriv opis / no, činilo se da ne može drukčije".

Dečku koji nije imao mamu nastavnica je rekla da može pisati "o teti, o baki, o...". I sad ga Perišić zamišlja kako "sjedi u klupi / i misli da drugi stvarno pišu o svojim mamama - kao netko zaljubljen, sanjari o tim riječima". "Tako sam", završava pjesmu, "nekad zamišljao pjesmu".

Uopće, poezija sama po sebi je najprovodniji motiv zbirke. I dok se nije javno bavio poezijom, poezija se bavila Perišićem. Poezija je dakako mrtva, ili umire, ona izaziva nelagodu, ovakvu ili onakvu - ali je i svugdje, ona je sve, ona je, kako bi se reklo, "u plućima"; nešto poput Sida Viciousa, čiji je pepeo majka bacila u ventilacijski sustav londonske podzemne željeznice pa ga danas nosi u plućima svatko se bar jednom spustio u "tube".

Čak i kad pita "ne znam / može li biti pjesma / jedan doživljaj svijeta, krajnje subjektivan" ("ako je moguće") - ostavljajući pitanje općih mogućnosti pjesme privremeno otvorenim - onda odmah stranicu dalje, u novoj pjesmi Perišić nastavlja: "s pjesmom je tako, mora biti savršena / roman može biti solidan, ali ovdje to ne znači ništa" ("s pjesmom je tako")... I tako s pjesmom, u dvije pjesme, nekoliko stranica, par skokova, od "može li biti", do ikakve osim "savršene", jer s njom "je tako", da završimo banalnom rimom - "lako".

Ima u zbirci i drugih tematskih i stilskih linija, no pokušavamo pratiti ovu o poeziji, jer čini se, u "Jednom kasnije" poezija se prvenstveno bavi samom sobom. Ne objavljući pjesme dugi niz godina Perišić je stvorio dojam da zbirku objavljuje samo kada ima nešto za reći. "Jednom kasnije" dakle ima težinu objave. Sa svog visokog literarnog položaja romanopisca, pisca kratkih priča, dramatičara, scenarista, esejiste, kolumniste i kritičara, Perišić se spustio na najnižu prečku, onu pjesničku, i s nje progovorio. Naravno, o poeziji. O čemu drugom. Takva je logika situacije, veličina trenutka.

U međuvremenu, kaže, pakao se ispraznio. "U paklu nema nikoga / svi doma gledaju televiziji" ("pakao je stalno i tu"). Gleda s njima i Perišić. U pjesmi prepričava čitav jedan zaplet televizijske sapunice. No "narcisoidan kao Venecija, jezik probija / odasvud"; čak i onda kad pjeva o televiziji, kad prepjevava sapunicu. Zabavljen "ovom famoznom relikvijom / našim zajedničkim poslom" (pjesma *** "kad zataji ekonomija, kad se sjetiš da si ništa, htio bi"), Orfej ponovo pjeva, odrubljene glave, kao što kaže postmoderna, ali vrlo vrlo uvjerljivo.

 
Rober Perišić: "Jednom kasnije"

Sandorf, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –