Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 09.03.2014.

Saša Poljanec Borić : Otuđivanje javnih dobara i tranzicija nisu isti procesi

Područja znanstvenog rada Saše Poljanec Borić, znanstvenice Instituta "Ivo Pilar", su ekonomika turizma, sociologija razvoja i sociologija institucija, pri čemu je posebno zanimaju postindustrijska ekonomija, institucionalna regulacija i sociologija tranzicije. Nedavno je objavila knjigu "Kultura angažirane sociologije" koja je povod ovom kratkom razgovoru.


Srđan Sandić: Bavili ste se barbarizacijom tranzicijskih praksi, ali ipak, da ne preskačemo. Možemo li se zapitati je li se kod nas uopće dogodila tranzicija ili naprosto pljačka javnih dobara?

Saše Poljanec Borić: Radi točnosti valja reći da je "barbarizacija tranzicijskih praksi"  sintagma koju je izmislio kolega Ivan Rogić. Tako je, naime, on u svojoj recenziji moje nedavno objavljene knjige široko definirao temu o kojoj tekstovi objavljeni u spomenutoj knjizi govore.  No, doista da, kako vi kažete, ne preskačemo, krenimo od početka.  Mislim da sam recentne društvene procese koji su se kod nas dogodili relativno dobro objasnila u tekstu pod nazivom " Od paradoksalne modernizacije do vulgarne postmodernizacije". Taj je tekst objavljen 2007. godine i dostupan je on-line u časopisu "Društvena istraživanja". Kako  držim da nije potrebno ponavljati ono što je već objavljeno, čini mi se primjerenim, u ovoj prilici, malo proširiti teze iz 2007.

Dakle, da: ja mislim da se  kod nas  dogodila tranzicija. Također, mislim i da je kod nas tranzicija: završila. Međutim, prisvajanje javnih dobara je, usprkos činjenici da se tranzicija završila, u toku. Iz toga slijedi da otuđivanje javnih dobara i tranizicija nisu niti  istovjetni niti, nužno, sinkroni procesi. Razlika među njima je, po mom mišljenju, ponajprije strukturna. Tranzicija je višedimenzionalni konstrukt koji ima politički, ekonomski i socio-kulturni sadržaj a prisvajane javnih dobara je jednodimenzionalni proces ekonomske  ekspanzije raznih inačica privatnog vlasništva kao temeljnog "efikasnog" poslovnog modela. Tendencija poistovjećivanja  tranzicije koja je u Hrvatskoj završila i procesa otuđivanja javnih dobara koji je u tijeku  vodi, po mom mišljenju, na krivi politički kolosjek, koji će umanjiti mogućnost  da se postojeći neodrživ društveni i politički proces nekritičnog smanjivanja javnog sektora preoblikuje.

Zašto? Zato što tranzicija u Europi u biti podrazumijeva četiri stvari: a) demokratsko dizajniranje političkog sustava u bivšim jednopartijskim diktaturama, b) usvajanje tržišne ekonomije i afirmacija privatnog vlasništva c) pomak od ateističkog prema sekularnom svjetonazorskom horizontu i d) pristup Europskij Uniji. Zbog toga "frontalni udar" na tranziciju kao povijesni proces koji je promijenio društvenu sliku kontinenta na kojem živimo a koji je jako prisutan u medijima u Hrvatskoj, predstavlja "nemoguću misiju" jer nitko ozbiljan u svijetu neće sporiti da je: a) demokracija bolja od totalitarne diktature, b) da je tržišna ekonomija bolja od centralnoplanske, c) da je privatno vlasnišvo konstitutivno za građanski društevni poredak i d) da je odvajanje Crkve od Države jako različto od potčinjavanja svih vjerskih denominacija (jednopartijskoj) Državi.

Naprotiv, svatko razuman u svijetu će se zamisliti nad procesom u kojem histerično prisvajanje javnih dobara smanjuje podjelu između privatnog i javnog koja leži u temeljima liberalne države, jer će shvatiti da nekontrolirana kontrakcija javnog sektora u biti potkopava demokraciju, afirmaciju ljudskih prava, pa i modernizaciju u najširem smislu a s njom i garanciju građanima da izborima mogu utjecati na kvalitetu svog života.

Ukratko, puno će se više ljudi brzo i lako složiti oko toga da je otimačina javnih dobara uvertira za prisvajanje institucija republike utemeljene na političkom pluralizmu, privatnom vlastištvu i sekularnom karakteru države nego što će prihvatiti tezu da je tranzicija: samo jedna obična pljačka, jer je ta teza objektivna redukcija složenosti tranzicijskog algoritma. To bi bilo isto kao da se, u Hrvatskoj primjerice kaže, da je drugojugoslavenski socijalizam bila samo jedna velika partijska pljačka privatnika. Ne bi li to bila ozbiljna i očita intelektalna redukcija?                 

"Akademizirane" analize također znaju pasti na testu etičnosti...

Opet se referirate na Rogićevu tezu iz recenzije. Pretpostavljam da je recenzent htio reći da  živimo u vremenu u kojoj se akademska javnost distancira od društvene stvarnosti te da moja knjiga "Kultura angažirane sociologije" u tom kontekstu pretpostavlja neku vrstu iznimke. No, moram iskoristiti priliku da i ovdje, u odgovoru na vaše pitanje, ponudim jedan strukturni uvid. Mislim, naime, da je izoliranje akademske zajednice od suvremene društvene dinamike u Hrvatskoj u velikoj mjeri i rezultat činjenice da je ta zajedinca zaokupljena procesom stalne samoreforme u uvjetima: a) opće deregulacije koja proizvodi veliku unutarinstitucionalnu konkurenciju s jedne strane i konkurenciju između javnog i privatnog znanstveno-nastavnog sektora b) rasta kriterija izvrsnosti za napredovanje u zvanja c)  katatonične strukture vrha znanstvene hijerarhije u Hrvatskoj koja teško prihvaća sve ove promjene jer ih doživljava kao prijetnju svom rentijerskom položaju i d) straha od politike.

U tim je strukturnim uvjetima vrlo teško natjerati znanstvnike da se javno angažiraju jer to podrazumijeva besplatan, dobrovoljan i često, opasan, rad u uvjetima u kojima većina znanstvenika ima problem s preživljavanjem.

U tekstovima se tematiziraju projekti održivog ruralnog razvoja, afera Cvjetni trg u Zagrebu, izgradnja golf na Srđu, devastacija Korčule, osvrti na pisanje medija o nekim od tih afera. Te su teme i dalje "goruće" a i pokrenule su niz novih... Ipak, koji su odgovori?

Tekstovi koje spominjete konteksutaliziraju afere Cvjetni trg, Golf na Srdju i trgovačkog centra u Korčuli  uzimajući u obzir kriterije:  a) stručnosti, b) demokratske procedure i c) ekonomske isplativosti d) javnog interesa. Bit problema je da su svi navedeni projekti izvedeni ili se namjeravaju izvesti usprkos činjenici da ne poštuju niti jedan od navedenih kriterija. To, zapravo, pokazuje da smo mi kao nacija potpuno ispustili iz ruku uzde "uprave". U demokratskom društvenom poretku uprava je konstitutivni i vitalni dio zdrave ekonomije jer osigurava jednake administrativne uvjete za sve razvojne aktere na cijelom nacionalnom teritoriju i tako smanjuje rizik proizvodnje "lokalnog šerifa".

Naime, u europskim demokracijama "uprava" se temelji na samorazumljivim organizacijskim vrijednostima koje pretpostavljaju: a) minimalni normativni okvir kojim se osigurava institucionalna suradnja s ciljem proizvodnje zajedničkih dobara a ne opsluživanje privatnih interesa, b) institucionalizirani model koordinacije kojim se obvezujuće kolektivne odluke prihvaćaju i provode na učinkovit način c) pregledan način koordiniranja suradnje javnih i privatnih aktera i pregledan način prolaza kroz institucionalnu hijerarhiju. Ove organizacijske vrijednosti same po sebi proizvode potrebu za: a) stručnim rješenjima, b) demokratskim procedurama, c) ekonomskom isplativošću i d) afirmacijom javnog interesa.

To da se projekti koje mi prihvaćamo i proizvodimo ne mogu uklopiti u opisani model samo pokazuje da demokraciju (još) nismo inkulturirali kao politički sustav i da nam je draža klijentelistička od tržišne ekonomije. Zato smo i razvili institut "lokalnih šerifa" do neviđenih razmjera. Imamo iz od Zagreba, preko Siska do Dubrovnika. Mislim da je to najkraći i najjasniji odgovor na vaše pitanje. 

Zašto je tako mali broj intelektualac javno angažiran? Kako se to može tumačiti s obzirom na naš kontekst, na našu kulturu potvrđivanja, ne kontriranja?

Prvo, mi, iz povijesnih razloga, imamo malo intelektualaca. Drugo, u Hrvatskoj je "antiintelektualizam" prisutan kao socio-kulturna konstanta, sjetite se kako si je na javnoj televiziji dozvolila mudrovati gđa Bečić, sestra g. Keruma, kad se on, kao gradonačelnik Splita, nije snašao u borbi sa snijegom. Ili kako se javno, uz opću aklamaciju, razgovara gradonačelnik Bandić ili pak, g. Petrina iz Primoštena. Uz to antiintelektualizam se, u nas, cijeni na obje strane političkog spektra pa ide od "2 marke/kg mozga" do "nesposobnih istraživača i nepoznatog Zuppe".  Treće, živimo u doba masovne komunikacije u kojoj je digitalna slika nadvladala  riječ.

Taj strukturni trio čini kod nas intelektualce slabo  prisutnima u javnosti. Zaključno rekla bih da mi ne njegujemo kulturu potvrđivanja, kako vi to u pitanju sugerirate, nego da mi imamo problema s kulturom kao takvom.        

Kritičarka ste i obrazovnog sustava koji nije u stanju prepoznati vrijednost interdisciplinarnog obrazovanja. Obrazovanje je pretpostavka potencijalne građanske odgovornosti?

Da. Tu se s vama apsolutno slažem. Bez obrazovanog čovjeka nema niti demokracije niti dobre ekonomije. Zato sam veliki pobornik javnih sveučilišta, duboko sam uvjerena da je sustav javnog obrazovanja presudan za društveni razvoj. Ja npr. mislim da je razvoj regionalnih sveučilišta "forte" hrvatske obrazovne politike u zadnjih 20 godina, isti takav "forte" kakav je bio onaj Ise Kršnjavija i njegovog srednjoškolskog sustava ili koncept razvoja narodnih knjižnica u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Samo kao i svaku javnu politiku koju provodimo i tu politiku provodimo na vrat na nos, pa onda ispada da se politika razvoja regionalnih sveučilišta radi tako da se obija o glavu Sveučilištu u Zagrebu, što posebno dolazi do izražaja u mandatu ove Vlade. Ali, to je posebna priča koja ima puno detalja a i govori o stvarima koje me, zapravo, niste pitali.  

Što se tiče interdisciplinarnosti u našim akademskim krugovima, mogu reći da je tržišna potražnja za interdisciplinarnim stručnjacima velika dok je institucionalna akreditacija takvih stručnjaka izrazito naporna. Sama sam u tom smislu prošla kalvariju a isto se događalo i mojoj mlađoj kolegici, pravnici čija je neosporna akademska kompetancija  godinama bila neopravdano osporavana da bi i ona, kao i ja, 7 godina prije nje napokon, uspjela institucionalno potvrditi svoju stručnost. Ipak, moram reći da je, u odnosu na vrijeme kad sam se ja s tim borila a to je razdoblje 2005. - 2007. godine, sustav znatno napredovao i to, po mom mišljenju, najviše zaslugom demografa prof. dr. Ive Nejašmića.   

Specijalizirani ste za ekonomiju i sociologiju turizma, protivite se načinu na koji Vlada pristupa privlačenju investitora i uklanjanju tih notornih barijera koje nas dijele od ulaganja. Koja su rješenja?

Ha, ha. Pa sigurno nisu u Zakonu o strateškim investicijama, nego u prostornim i urbanističkim planovima, dobroj upravi, inovativnim razvojnim scenarijima i ekosistemskoj filozofiji. Međutim, moram reći da mislim da većina aktera u suvremenoj hrvatskoj politici nije spremna prihvatiti ovaj pristup politici razvoja zemlje.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –