Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Aleksandar Dragaš • 15.04.2005.

Stari mačak - Drago Mlinarec

Drago Mlinarec


Aleksandar Dragaš : Možeš li mi opisati atmosferu na koncertima krajem 60-ih kad je Grupa 220 postala naša prva nacionalno popularna rock grupa s vlastitim autorskim pjesmama? Primjerice, Darko Glavan još i danas često spominje tvoj koncert na njegovoj maturalnoj večeri u Rijeci.

Drago Mlinarec : Krajem šezdesetih, u vrijeme kad je grupa 220 djelovala, koncerti nisu bili tako česti kao što su danas, djelovanje bendova se osjećalo ponajviše na plesovima, u plesnim dvoranama jer tada su ta mjesta bila dobro posjećivana - djevojčice i dječaci su smatrali plesne dvorane pravim mjestima za provod - plesalo se - tek su poneki parovi samo promatrali što se događa na pozornici i već su se polako osjećale sedamdesete koje su izbacile ples iz mode. Ples se održao u disko klubovima koji su polako ulazili u modu kao nova okupljališta, a nastupi bendova su polako poprimali izgled kasnijih koncerata.

Kako je krajem 60-ih bilo biti rock zvijezdom za tadašnje tinejdžere i adolescente? Kako je bilo probijati led i koliko je bilo otpora u javnosti tome što ste svirali i kako ste izgledali? Je li rock tada bio "opasan"?

Rock su smatrali destruktivnom djelatnosti koja uništava nježne i neiskvarene mlade duše koje, umjesto da se predaju vagnerijanskim osjećajima poimanja svijeta, radije slušaju pjesmuljke koji traju dvije do tri minute. A osim toga, kaj te fine lepe i mlade curice pa čak i one iz finih familija vidiju u tim divljacima, pa kam sve to ide, pa to je kataklizma, jahači apokalipse su pred vratima i kaj to naše društvo ne vidi ... bla und bla und bla, rekli smo mi onda čoporativno. Bolje čoporativno, no korporativno, dodavali su neki stariji koji su kužili o čemu se zapravo radi.

Četiri godine si mlađi od Arsena, a godinu dana od Boba Dylana. Je li osovina Dylan - Dedić izvršila presudan utjecaj na početku tvoje karijere ili je taj presudan utjecaj da postaneš rock kantautor izvršio netko treći? Koliko si se, kasnije, osjećao blizak američkoj kantautorskoj sceni 70-ih na čelu s Neilom Youngom?

Dedića sam poznavao kao kantautora, ponajvise zbog stihova. Dylana sam zapazio zbog neuobičajenog glasa koji je tadašnju publiku i ljubitelje lijepog pjevanja dovodio do ludila, odmah mi je postao simpatičan, a budući sam nešto natucao engleski, pardon, htjedoh reći američki, neke dijelove njegovih pjesama sam razumio tako da nije bilo većih problema, posebice nakon Newport festivala kad je nastupio s električnim bendom - što su ga čeće puritanci akustičari napadali, meni je postajao sve draži. Danas, četrdesetak godišta nakon električne diverzije, mogu reći da stvar još uvijek stoji. Neka mi bude oprošteno, ali, da postanem kantautor... mislim da se radilo o slučaju koji mi ni danas nije posve jasan. No, to me ne opterećuje, niti je predmetom mojih razmisljanja - još nisam stigao do faze u kojoj bih trebao učiniti psihoanalitički samozahvat, tumačeći što je davna prošlost, a čak ni onda kad je to, što je danas na granici zaborava, bilo nešto novo i kad se tek događalo. I tada sam se držao one izreke koju King Louis govori Mogliju - uzmi bananu, to je zdravo za živce ... Neil Young, he's ain't heavy, he's my brother.

Koliko su za tvoju karijeru bili bitni Pero Gotovac i Tini Varga?

Pero Gotovac je, mogao bih slobodno reći, bio i ostao velik učitelj - od njega sam mnogo toga naučio, a nadam se i on ponešto od mene - bio je glazbeni urednik prilikom snimanja prve ploče koju smo kao Grupa 220 snimili u studijima Jadran filma za Jugoton - snimatelj Nikola Jovanović i Pero su nam tom prilikom pomogli da se ne izgubimo. Onda je gospon Pero sedamdeset i druge rekel - mali ti buš meni peval f teatru - u Macbethu, Columbu .... Svi smo mi bili njegovi pavijani a nastupali smo u sastavu: Ibrica Jusić (pjev und die gitare akustische), Neven Frangeš (harmonjik, a kasnije kad je došla struja kljav eljektrik), Davor Rocco (gitara und basso elletrico), Ivica Kiš (guitar mit najlon zicen und floete aus holz gemacht), Dragan Brčić (on drums, stricktly in time) i Drago Mlinarec (gitara cvelfziciges instrument und glas).

Tini Varga - RIP - i ja smo živjeli u istoj zgradi, u istom stubištu na Vrbiku, to je u Trnju - upoznali smo se kad je on bio dripac od pet, a ja klipan od petnaest. 1969. javio se pismom iz SSSR-a, tada sam bio u vojsci u Rijeci. Kad sam se vratio, nešto smo se češće viđali, a onda je Tini lahko nestajao, pa je bio u bolnici - a kad ti je susjed u bolnici, red je da ga posjetiš. Onda smo 1973. svirali u «Hvarkinji» (redatelj Marin Carić) i trebalo je natjerati Tinija da ode malo i na naš plavi Jadran. Krajem sedamdesetih pojavio se u Zagrebu u društvu mlade dame koju je upoznao kad smo glumatali u Splitu - to je bila njegova dama. 1979. su me nagovorili da ih posjetim u Švedskoj. Kad sam tamo došao, Tini je upravo gradio studio - kad su stigle sprave dohvatio sam se lemljenja - studio je uletio u pokusnu fazu u kojoj je ploča «Tako lako» bila probna zečica na kojoj je mladac prvi put potpisao svoje kasnije cijenjeno ime. 1982. godine, kad je dobio 16 kanalni magnetofon, još sam se jednom prihvatio lemljenja, kalibriranja i ostalog što je neophodno da sprava proradi jer stara izeka kaze - SPRAVE KOJE SU ZAPAKIRANE U ORIGINALNU AMBALAŽU U PRINCIPU NISU UPOTREBLJIVE.

Još u 70-ima si pisao skeptične, pa čak i pomalo cinične pjesme o sudbini pop pjevača i o tome kako "lova do krova" nije najbitnija stvar u životu. Imaš li osjećaj da si na neki način anticipirao sve ono što će nam se početi događati početkom 90-ih kad nas je zadesio kapitalizam na naš način?

No comments!

Zašto si 1987. godine vrevu, asfalt i svjetla velegrada zamijenio tišinom, mirom i idilom seoskog života i koliko je ta "zelena trava", odnosno idila života na selu bila u skladu s tvojim očekivanjima? Je li taj bijeg iz grada bio isključivo tvoj izbor ili donekle i splet okolnosti?

Idila postoji samo u utopijama ili kak su vrli naši Dubrovčani kroz Gundulića lijepo sročili - o lijepa o draga o slatka o slobodo.

U nekim si pjesmama i prije odlaska iz grada pjevao o prirodi. Osjećaš li se zbog toga našim prvim ekološki osviještenim kantautorom, bliskim Michaelu Martinu Muprheyu ili našim prvim i posljednjim pravim hipijem koji je u prirodi, odnosno životu na selu potražio spas od negativnih aspekata urbanog života? Kako se osjećaš kad danas vlakom dođeš u Zagreb, što ti se najviše sviđa, a što te najviše nervira?

Dakle redom: ekološki sam na tragu osvještenja, nisam hippy, kad dodjem u grad osjećam se gradski, cool is the rule - zakaj bi se nerviral - bi si žifce spretumbal.

Danas se najviše baviš kompjuterima što se od čovjeka koji je iz Zagreba pobjegao u Zagorje možda i ne bi očekivalo. Što te kao kantautora koji je često nastupao samo uz akustičnu gitaru toliko fasciniralo u kompjuterskoj tehnologiji i internetu?

Fascinirala me matematička logika gdje je 1=1, dakle i 0=0, dok me internet me nije nikada zaludio.

Osjećaš li se još uvijek "najstarijim hrvatskim teenagerom", kako te je davno nazvao Arsen Dedić zbog pjesme "Mora da sam bio mlad" koju nisi napisao u poznim godinama, ili misliš da ti pridjev "stari mačak" hrvatskog rocka, u skladu s istoimenom nagradom, danas bolje paše?

Zvijezda naša - Arsen - napisao je mnogo pjesama, ali nikad nije shvatio da sam ja ustvari undercover biciklist koji dok vozi uzbrdo razmišlja samo o zraku i vodi, o cesti i automobilistima koji luduju za volanom. Jesu li to, molim vas, razmišljanja koja bi mogla progoniti najstarijeg teenagera? S devetnaest je kraj tinejdžerstva - can t you get it?

Što ti znači dodjela Porina za životno djelo i osjećaš li se zbog nje kao "djed, otac, sin i sveti duh" hrvatskog rocka, kako je na ovitku kompilacijskog CD-a "Krhotine" zapisao Dražen Vrdoljak?

Važno je ne izgubiti ravnotežu, vikali su hodači na žici.

Što bi promijenio u svojoj solističkoj karijeri, kad bi to bilo moguće? Kad ti je postalo svejedno što se događa na našoj sceni i imaš li osjećaj gađenja spram onoga što se na sceni događa posljednjih petanestak godina?

Vremeplov je sprava koja zasada suvislo radi samo u SF literaturi i filmovima. Na drugi dio pitanja koje bismo lahko mogli nazvati provokacijom odgovaram slijedeće - ne radi se o osjećaju gađenja, više se radi o lahkogalopirajućem razočaranju zbog sveprisutnog sindroma neproduktivne utrke za virtualnim uspjehom koji rascvjetale narcise osvježuje prividom rose na umjetnoj mjesečini u strogo povjerljivo doziranoj virtualnoj atmosferi sveopće neumitnosti.

Bio si producent prvog albuma Azre. Što danas misliš o Johnnyju, Azri i novom valu? Koliko se uopće osjećaš dio te priče i kako ti se dopao Mirkovićev film "Sretno dijete", ako si ga imao priliku pogledati?

Mi ovdje na selu nemamo kinematograf, tako da smo uskraćeni - dakle nalazim za shodno da smjelo izjavim - no comments.

Imao si kontakat i s Fiju Briju generacijom rokera 90-ih. Kako si doživio Bareta i kako danas, primjerice, doživljavaš Edu Maajku? Nastavljaju li oni, samo na drugi način, ono što si ti započeo?

Fiju briju generacija je također starija - ide vreme, gredu cajti - vidim da se Bare hrva sa sudbinom, želim mu sve najbolje a Eduarda Moothersa sam vidija svugdi gdi se viditi može, mislim ovdi u ovijem našijem krajevima, jelte dabome.

Nikada nisi postao umirovljenikom kakve si sa simpatijama opisao u pjesmi "Penzioneri", pa me zanima planiraš li objavljivanje novih pjesama ili albuma i češće koncertiranje nakon Porina za životno djelo ili se tvoj odgovor na takve teme već nalazi u pjesmi "Kaj god blues"?

Kad me pozovu, obično se odazovem, iako moram priznati imam neke kriterije, ali to i nije zabrinjavajuće. A što se objavljivanja novijeh uradaka tiče - ladice su pune i još se uvijek pune i tako dan za danom jer kad se jedne napune do vrha, tada treba naći nove, pa puniti i puniti i puniti i puniti. A onda i čistiti.

I za kraj - prava si osoba za to pitanje - je li rock još uvijek samo muzika za adolescente i tinejdžere ili je već postala i muzikom za penzionere, što možda i nije tako loše, kako se inače misli?

I jazz je nekad bio muzika za klince, čak je i gospon Mirek Krleža napisal kak ga to strahovito nervira taj ritam bubnjeva, taj praiskonski zvuk džungle i kaj se bu, bi fino prosili, dogodilo s nasom krasnom europskom klasičnom glazbenom tradicijom - inače poštujem gospona Krležu, čak što više, njegov sam vjerni fan, međutim mislim da je gospon Miro tu pogrešil. Dakle da rezimiramo, slušajte ako čujete, slušajte što vam se svidi, ali pustite i druge da čuju što bi oni hteli čuti, jelte, pa je onda sve u najboljem redu. Slušalice na glavu, pa razvali. A, to smiju li penzioneri slušati ili ne, ovisi naravno o njima i o tome da li ih dotična disciplina veseli ili ipak više vole da se samo njihov glas čuje, što priznali to (mladi yuppie naraštaji koji od rane mladosti naginju reklamama) ili ne, nikako ne treba smetnuti s uma. Dragi mladci i mladice, bez obzira što vi mislili o onoj poznatoj uzrečici iz našeg horvackog sabora, gdje se svojevremeno vodila rasprava o cijeni mozga i pošto je kila - jel jedan il dva za kilo - siva masa ponekad radi sasvim suvislo i u poodmaklim ljetima, čak i kad se ne koriste antisklerin kapsule koje navodno pružaju nezaboravan doživljaj intelektualnog i inog ushita. Adrenalin luduje!

( Razgovor je prvotno objavljen 13. ožujka 2005. u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –