Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: MV Info • 03.03.2016.

Tena Štivičić u antologiji Pjesme koje mogu rasplakati odrasle žene

Izbor Tene Štivičić ušao je u antologiju Pjesme koje mogu rasplakati odrasle žene – 100 žena o stihovima koji su ih ganuli. U istu antologiju uvršten je izbor Yoko Ono, Joan Baez, Vanessa Reedgrave, Annie Lenox, Julie Christie i mnogih drugih.

Pjesme koje mogu rasplakati odrasle žene (Poems That Make Grown Women Cry) izbor je pjesama koji su sastavile neke od najcjenjenijih žena u svijetu. Ova je antologija nastavak najbolje prodavane pjesničke antologije iz 2014. godine: Pjesme koje mogu rasplakati odrasle muškarce. Kao i njezin prethodnik, nova antologija rezultat je rada etabliranoga pisca Anthonyja Holdena i njegova sina, filmskog producenta Bena Holdena, u suradnji s Amnesty Internationalom.

100 najcjenjenijih žena u svijetu odazvalo se na poziv i odgovorilo na njihovo pitanje: Koja vas je pjesma ganula do suza? Yoko Ono, Judi Dench, Chimamanda Ngozi Adichie, Joan Baez, Olivia Colman, Joanna Lumley, Julie Christie, Michelle Williams, Miranda Hart, Pam Ayres, Vanessa Redgrave, Meera Syal, Olivia Colman, Mary Beard, Victoria Coren Mitchell, Annie Lennox, Imtiaz Dharker, Carol Ann Duffy, Elena Ferrante... a među njima je i Tena Štivičić, najizvođenija i najnagrađivanija hrvatska spisateljica u inozemstvu.

Ostale značajne suradnice uključuju Malu Tribich, ženu koja je preživjela holokaust, Helen Pankhurst, prapraunuku pobornice ženskih prava Emmeline Pankhurst i Sunny Jacobs koja je nepravedno optužena provela 17 godina u zatvoru, i čiji je partner Jesse Tafero kažnjen smrću za zločin koji nije počinio.

Izbor pjesama obuhvaća 12 stoljeća (od 8. stoljeća do danas) s temama od ljubavi i gubitka, preko smrtnosti i misterija, do rata i mira, s uvodom svake od sudionica i obrazloženjem zašto su odabrale određenu pjesmu.

"Pjesme koje mogu rasplakati odrasle muškarce smjesta su zaintrigirale Amnesty jer potkopavaju dobro znani i rodno-diskriminirajući stereotip: da muškarci ne bi trebali plakati. S druge pak strane, ova nova knjiga naizgled potiče klišej da su baš žene te koje plaču. Međutim, zapravo nije tako, na ovaj se način propituje takva tvrdnja predstavljanjem izbora jakih žena koje su lomile staklene stropove da bi prevladale nejednakosti.

Neke su žene manje sklone plakanju nego ostale: u 21. smo stoljeću i nakon svega žene i dalje imaju bitki za voditi, kao što Amnesty dobro zna. U Afganistanu su neke žene ubijene zbog pisanja poezije. Uzevši u usporedbu ove dvije antologije, vidimo kako poezija izlazi iz okvira roda, i dotiče se univerzalnog iskustva. To je izvrstan most." izjavio je Nicky Parker, predsjednik uprave izadavačke kuće Amnesty UK.

Izvor: Amnesty International UK

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –