Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Ja sam pisac • Piše: I.P. - MV • 25.04.2018.

Uredničke recenzije nagrađenih radova literarnog natječaja 'Ja sam pisac' 2018.

Urednice, Znanje (foto: Iva Perković/MV)

Pobjedničke priče natječaja "Ja sam pisac" 2018. recenzirale su urednice nakladničke kuće Znanje. U nastavku pročitajte kako su članice žirija ocijenile pobjedničke radove, čime su priče zaokupile njihovu pažnju, što ih se dojmilo te što je presudilo u odabiru pobjedničkih priča.
 

1. mjesto:
Marta Novaković, rad "Dno neba", Peta gimnazija, Zagreb

"Dno neba" predivna je pripovijest izbrušenog jezika i stila, toliko besprijekorna u tom smislu da nas je sve ostavila bez daha. Otvara se poetskom slikom starca - svjetioničara - koji sjedi u izlizanoj smeđoj kabanici i ispija šalicu kave, a drugo ljudsko biće nije vidio već trinaest dana. Na moru bjesni oluja, a starac na uzburkanom moru pogledom uzalud traži jarbole. Njegova ljubljena žena umrla je prije tko zna koliko vremena i on je potpuno sam.

Metafizička je to slika egzistencijalne samoće u kojoj se miješaju san i java, snoviđenja s konkretnim malim stvarima iz starčeve svakodnevice. On revnosno obavlja svoje svjetioničarske zadatke, jer reda mora biti, ali i razgovara s morskim vilama koje nisu ljepuškaste i dobrohotne ispuniteljice želja nego naviještaju razaranje i smrt, kraj svijeta kakav je starac poznavao, i više od toga, rasparat će se dno neba, procurit će tama i progutati svijet.

Magična je to i mračna slika koja nas ispunjava jezom i divljenjem, no priča je to koja ima više slojeva i, kao svaka talentirana pripovijest, više mogućih načina interpretacije.

Osobno u pripovijesti "Dno neba" prepoznajem duh hrvatske moderne, inovativne stilske formacije s početaka prošloga stoljeća koja nam je dala mnoge velikane hrvatske književnosti, što u drami, prozi ili stihu. Tako je i u ovoj pripovijesti naglasak na introspekciji, podsvijesti i onom nedokučivom za čime nikada ne prestajemo čeznuti.

Poetično je to promišljanje smisla ljudske egzistencije i njegova položaja u beskrajnom svemiru. Je li čovjek samo sićušna kapljica u pobješnjelom oceanu ili ipak nešto više?

Na kraju priče saznajemo kako su lokalne novine objavile kako je svjetioničarova smrt vjerojatno uzrokovana njegovim duševnim problemima, izgladnjelošću i promrzlošću, ali mi čitatelji znamo kako je on vidio i doživio nešto više.

Priču tako možemo tumačiti i kao poetsku alegoriju današnjega svijeta u kojem je ljudska pohlepa i nedostatak empatije prizivaju ozračje kataklizme.

No rušilačkim silama uvijek se suprotstavljaju one stvaralačke koje ne dopuštaju da tama pobijedi. Ova je priča samo potvrda toga.

Čestitam Marti Novaković iz V. zagrebačke gimnazije na ovoj odličnoj priči i prvom osvojenom mjestu na natječaju Ja sam pisac!

Nataša Pejić, urednica

1. mjesto:
Zrinka Čupić, rad "Štakor i Voće", Gornjogradska gimnazija, Zagreb

"Štakor i voće" autorice Zrinke Čupić iz Gornjogradske gimnazije u Zagrebu, jedan je od dva prvonagrađena rada natječaja "Ja sam pisac". Riječ je o, kako sama autorica kaže, ljubavnoj priči, premda je ta žanrovska odrednica u ovom u ovom slučaju vrlo varljiva jer je priča puno slojevitija i može se iščitavati na više razina. Posve originalna po svom sadržaju i besprijekorne forme, već je u prvom čitanju privukla našu pažnju i odmah smo je svrstali u najuži krug favorita. Doista se nismo mogli odlučiti samo za jedan prvonagrađeni rad pa smo 1. nagradu na kraju podijelili između priča „Štakor i voće" i „Dno neba". 

Napisana je u formi pisma, kao neka vrst ispovijedi umjetnika, konkretno pjesnika, koji "nikad nije bio čovjek", a za sebe duhovito kaže da je "ljetni smrad iz kanalizacije". Riječ je o oproštajnom pismu namijenjenom „ljubljenoj" Amadei čije je već ime savršena metafora autoričina propitivanja i ironiziranja ljubavi (od Boga voljenoj). Za Amadeu naš „pjesnik" kaže  – „ona je bila koštica u trešnji, ono što svakog dobrog čovjeka tjera na kršenje morala… tipična vamp-žena, žena koju ne definiraju društvena pravila… Amadea je bila koščata žena, s crvenim ružem na usnama, dugačkim gracioznim rukama, uvijek u crnom. U slobodno vrijeme išla je na sprovode stranaca i držala govor… Uvijek je imala cigaretu između svojih elegantnih prstiju jer je voljela mističnost koju predstavlja dim… Ta žena je definitivno bila luda. Ona bi uvjerila zdravog čovjeka da je bolestan, ludog da je normalan, ljutog da je smiren i obratno…"

Tako naš duhoviti i krajnje ciničan "umjetnik/pjesnik" žene uspoređuje sa "sirenama, kreštavim galebovima od kojih muškarcima krvare uši…bićima koja su uvijek na krivom mjestu u krivo vrijeme". Osim o ženama, priča obiluje duhovitim i ironičnim opaskama o raznim ljudskim profesijama koje se inače percipiraju kao dominantno muške i na svoj način imaju utjecaja na naše sudbine – poštari, psiholozi, psihijatri, političari…  

Metaforička je to slika suvremenog društva i njegovog odnosa prema vječnoj čovjekovoj temi – ljubavi. Amadeini stavovi o ljubavi i životu vrlo su jasni, (kao i "pjesnikovi"): "Ljudi su najjadnija bića, znaš. Toliko su egocentrični da smatraju kako samo za njih postoji raj i pakao. Ajme a koliko se tek boje samoće, pa to je nevjerojatno, znaš ljubav je samo biološka potreba za razmnožavanjem, a ljudi je koriste kao objašnjenje postojanja i utjehu. Svi znamo da smo nebitni i mali, ali ako su ljubav i djeca svrha našeg života, onda imamo neku svrhu, zar ne? Jadno, žalosno i jadno".

Ipak najsnažnija metafora u priči upravo je ona po kojoj je priča i dobila naslov – Štakor i voće. "Amadea je smatrala da neko stvorenje, koje je već toliko ružno i neprihvaćeno od društva, treba voljeti tako da ga se namami ljupkošću i šećerom, a tek onda kada stekneš njegovo povjerenje, tek onda podmetneš otrov, kada to najmanje očekuje… "Ja sam bio tvoj štakor i bilo je samo pitanje vremena kada dolazi otrov. I bravo, svaka čast, Amadea, otišla si kada sam to najmanje očekivao, u najjednostavnijem trenutku s najmanjim daškom misterije. Morat ću slušati ljude kako me žale, kao da nisam zaslužio tvoj odlazak, ali ne krivim te, štoviše, cijenim te još više."    

Unatoč svojoj mladosti, autorica pokazuje krajnju zrelost u detektiranju ljudskih mana i slabosti – "Svi smo mi jednaka sorta, devijantno normalni, normalno devijantni, svi griješimo i kršimo zakone iz užitka." – kao i strogih društvenih ljestvica iz kojih proizlaze razne nejednakosti – "Malo kršimo zakon, pa malo zakon krši nas, malo si svrstan u buržoaziju, a onda buržoazija ide na avanturu istraživanja tvojeg rektalnog otvora. Uvijek neke ljestvice. Neke ljestvice i neki vampiri koji te ravno ubodu u slabe točke i isišu sve tvoje grijehe, sve pohlepne žalje."

I na kraju, svake pohvale autorici za savršen ritam i melodičnost priče koji su me se, kao i sve dosad navedeno najdublje dojmili – stavila bih ruku u vatru da je u pitanju glazbeno educirana i talentirana osoba, koja nam je, eto, maestralno demonstrirala još jedan svoj talent – literarni.

Čestitam Zrinki Čupić na ovoj odličnoj priči i prvom osvojenom mjestu na natječaju Ja sam pisac! 

P.S. Jednoga lijepog jesenskog dana, a bit će to vrlo skoro, vjerujte mi na riječ, preporučam se za urednicu njezinog literarnog prvijenca.

Bojana Franić, urednica
 

2. mjesto
Dražen Bičanić, rad "Kako (ne) ubiti zmaja", Prva gimnazija, Zagreb

Kratka priča učenika "Kako (ne) ubiti zmaja" žirija se dojmila prvenstveno svojim duhom, bolje rečeno duhovitošću. Književnici i komičari često znaju reći da je teže nasmijati publiku nego je rasplakati. Komedije se stoga ne prihvaća olako svatko, pa je tako i u ovom izboru radova primjetan mnogo manji broj tekstova s komičnom notom od onih ozbiljnih ili tužnih, što u neku ruku čudi s obzirom na mladu dob autora u kojoj bismo možda očekivali razigranije preokupacije.

Ovaj mladi autor uspješno i s humorom kombinira fascinaciju čarobnjaštvom i bajkovitu inspiraciju arturijanskih legendi o vitezovima okruglog stola, koju bez greške prepoznajemo u fabularnim komponentama, sa suvremenim pristupom detaljima koji odskaču od pravocrtne kurtoazije viteških priča. Njegova priča pomalo podsjeća na izokrenutu, takoreći „luzersku“ varijantu arturijanske legende, gdje u borbi sa zmajem, koja je inače u tradicionalnim legendama vrhunac, odnosno najveće poprište junaštva, naš junak gubi bitku, zmaj ga pobjeđuje najprizemnijom mogućom metodom, a on je osuđen na prilično ponižavajuću sudbinu, nimalo dostojnu jednog viteza, koju pripovjedač-junak opet dočekuje i opisuje s montipajtonovskim crnim humorom.

Čestitamo Draženu na prestižnom trećem mjestu među ovolikim brojem prijavljenih radova i nadamo se da će nastaviti pisati i njegovati svoj originalni, zabavni i otkačeni stil.

Mirna Šimat, urednica

3. mjesto
Leonarda Delač, rad "Ćaća Čvarak", Ženska opća gimnazija Družbe sestara milosrdnica, Zagreb

Trećenagrađena pripovijetka "Ćaća Čvarak" vragolanska je, iznimno duhovita priča u satiričnoj tomićevskoj maniri, iskreno se nadam kako će našoj mladoj autorici imponirati ta usporedba. U tom smislu mjesto radnje je više nego prikladno: malo selo u zaleđu Dalmatinske zagore.

Priča se otvara pogrebnom povorkom - umro je stari ćaća Čvarak koji je cijeli život radio u Njemačkoj i za sobom ostavio pozamašan imetak. Osim njegovih živopisnih sumještana, na sprovod su mu došli i sinovi iz dalekog velegrada, komičnih imena Figaro i Muhalo. Mladići stupaše odmah iza starog, pretilog svećenika na čijim su se crnim rukama zlatili veličanstveni prsteni. Bit će da je novac za toranj iskorišten u plemenitije svrhe.

Sinovi Ćaće Čvarka nisu obuzeti tugom i žalovanjem za pokojnim ocem, nego već unaprijed troše njegov novac, jedan bi otplatio sve svoje dugove, dok drugi mašta o raskoši i razuzdanom životu. Starice se pak u toj pogrebnoj povorci laktare i gurkaju svoje unuke kako bi ih mladići primijetili, jer oni su više nego dobra prilika za ženidbu.

Ali stvari se neće razvijati tako glatko kao što su svi to zamislili, a na čitanju će oporuke uslijediti šok. Otac im se obraća na snimljenom DVD-u te ih obavještava kako je svu imovinu ostavio u dobrotvorne svrhe, osim starog automobila - Ladice, pa je tako jednome ostavio auto, a drugome ključ. Urnebesno je smiješno to čitanje oporuke jer ćaća, iako je već pokojni, točno predviđa reakcije svojih razmaženih i sebičnih sinova. Ćaćino obraćanje sinovima završava tako što im zadaje zajednički zadatak koji neće moći obaviti bez međusobne suradnje, a ako ga uspiju izvršiti neka se jave njegovu odvjetniku...

Nakon toga zaredat će se niz komičnih prizora koji se izmjenjuju u iznimno brzom i dinamičnom tempu, a završetak je, kao što i priliči, potpuni happy end. Braća su postala složna, a možda su negdje usput i shvatila kako materijalno nije ono najvažnije. Stariji su se u ovoj priči pokazali znatno mudrijima od lakomislenih mladih.

I da završim: ova je priča prava mala prozna burleska, puna hipertrofirana humora i katkada karikaturalne komike kako bi se raskrinkale individualne i društvene mane. Poruka je izrečena humorno, veselo i ležerno, bez trunke pretencioznosti ili moraliziranja.

Mlada autorica primijenila je recept: malo groteske, malo ironije, puno humora i akcije i napisala odličnu satiričnu priču koja bi mogla poslužiti i kao dobar scenaristički predložak.

Sve pohvale i čestitke našoj trećeplasiranoj finalistici Leonardi Delač iz Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti!

Nataša Pejić, urednica

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –