Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 13.07.2016.

Yuri Herrera : Balade o teškim vremenima

Yuri Herrera: Balade o teškim vremenima

Nekako je sasvim prikladno, ali i simptomatično da proze Yurija Herrere upravo u današnje doba nailaze na odobravanje i oduševljenje kritike i, dakako, čitatelja. Granice, i to ne samo fizičke granice s popratnom scenografijom (zidovi, ograde, bodljikave žice i stražarski tornjevi), nego i one eteričnije, često opjevane granice između jave i sna, zbilje i priviđenja... te konstantno pitanje identiteta... neke su od centralnih tema cijelog niza američkih i iberoameričkih autora (Junot Diaz, Cormac McCarthy itd.).

Nagrađivani meksički autor Yuri Herrera tematizira upravo te granice u svojoj romanesknoj trilogiji ukoričenoj pod nazivom "Balade o teškim vremenima". Granice tj. da se poslužimo američkim terminom borderlands (koji se ne odnosi samo na fizički prostor, nego i cijeli socio-kulturološki konstrukt) i nasilje i užas koji (s razlogom) asociramo s tim područjem je, da ponovimo, česta tema i neiscrpno vrelo za neke autore. Koliko je tema raširena i dobro poznata dokazuje između ostalog i činjenica da smo relativno nedavno (2015.) imali priliku uživati u briljantnome Beniciu del Toru u filmu "Sicario" koji se bavi upravo temama granica i nasilja.

Pogledajmo usto i tekstove Cormaca McCarthyja (s kojim često uspoređuju Herreru; a zašto te usporedbe ne stoje objasnit ću kasnije), od "Nema zemlje za starce", preko "Krvavog meridijana" pa sve do očito neizbježne "Border Trilogy" - nasilje, ljudska okrutnost i sveprisutno zlo protežu se kroz sve te tekstove. Yurij Herrera nam u svojim "Baladama" nudi pogled s druge strane, južno od Trumpovog (zasad nepostojećeg) zida.

Počnimo od korica (koliko good to blasfemično zvučalo) koje sasvim solidno dočaravaju atmosferu Herrerinih proza. Kostur-trubadur koji gudalom svira kalašnjikov. Odjeven je poput svodnika ili sitnog kriminalca, novčanice su vidljive u prednjem džepu, zlatno prstenje mu je na rukama. Ispod njega fešta i harmonikaš. Meksička kultura je itekako usmjerena na smrt, pogledajmo samo "Día de los Muertos" (Dan mrtvih) i calaveras (poznatije kao sugar skulls), suludu kombinaciju morbidnog i žovijalnog, meksičku inačica totentanza. Upravo su ti sudari svjetova vjerojatno jedan od razloga zašto Herrera piše kako piše.

"O poslovima kraljevstva", prvi roman (ili novela) u trilogiji (iako sam autor u jednom razgovoru govori kako originalno nije planirao pisati trilogiju i da je riječ o iznimno labavoj trilogiji), prati Vuka (Lobo u originalu), trubadura na dvoru Kralja (narkobos, u originalu El Rey) i skladatelja corrida (kompozicija koja veliča narkobosove, nasilje i opijate), posjeduje izraženu alegoričnu dimenziju. Vuk upoznaje razne figure s "dvora", od kurtizana do potencijalnih nasljednika narkobosa. Ono što je tu posebno zanimljivo je koliku važnost Herrera pridaje riječima, tj. umjetnosti i narativima. U trenutku kad Vuk napiše pjesmu gdje Kralj ispada ranjiv, on to zaista i postaje. Ipak, "O poslovima kraljevstva" je ujedno i najslabiji dio ove labave trilogije i dio koji je najbliži tradiciji takozvane narkoliterature, koliko god to neadekvatan pojam bio. Herrera unatoč pomalo iritantnoj alegoričnosti odlično postavlja ton i pozornicu, tako da prvi dio služi i kao svojevrsni nagovještaj sljedeća dva "nastavka".

Herrerin je jezik suh, nimalo kićen i nema nikakvih naznaka liričnosti niti faulknerovskih, vehementnih pasaža. Svejedno, čitatelja unatoč suhoći tj. jednostavnosti stila prati osjećaj da je riječ o tekstu epskih proporcija. A zbog alegoričnosti, zbog preklapanja svjetova možda bi najtočnije Herrerinu prozu prozvati halucinantnim realizmom.

Čitatelja unatoč suhoći tj. jednostavnosti stila prati osjećaj da je riječ o tekstu epskih proporcija. A zbog alegoričnosti, zbog preklapanja svjetova možda bi najtočnije Herrerinu prozu prozvati halucinantnim realizmom.

Halucinacije su nešto zastupljenije u drugoj noveli, "Znaci koji će najaviti kraj svijeta". Milena (Makina u originalu) je imigrantica koja je nevoljko prešla granicu i u potrazi je za bratom. Zanimljivo je što je u pitanju inverzija stereotipa imigranta koji putuje u samo srce američkog sna. Novela počinje riječima "Mrtva sam", i Milena svjedoči sceni kako tlo guta čovjeka. Danteov "Pakao", "Odiseja" te mit o Orfeju tek su neke od aluzija na koje nailazimo tijekom Mileninog putovanja. No, činjenica da je nevoljka putnica nije jedino potkopavanje paradigmi i mitova, Milena i njezini sunarodnjaci također ironično komentiraju supermarkete i baseball koji su, dakako, samo neke od stvari koje se nalaze u samom središtu američkog imaginarija.

Ne ostaje sve na alegorijskoj tj. mitološkoj razini, Milena napiše sljedeću stvar i daje je američkom policajcu da je naglas pročita prilikom maltretiranja: "Mi smo krivi za sav nered, mi koji ne govorimo vaš jezik niti znamo šutjeti. Mi koji sm stigli brodom, koji prašinom onečišćujem vaš prag, koji lomimo vaše žice. Mi koji vam otimamo posao (...) mi koji smo vam donijeli nasilje koje je vama potpuno strano (...) Mi tamnoputi, mi zdepasti, mi masni, mi mutavi, mi debeli, mi slabokrvni, mi divljaci". Herrera je, u ovoj instanci, poput Vuka, svjestan snage riječi.

Posljednji dio, "Razmjena tijela", vrti se oko Otkupitelja (svi likovi opet imaju hardboiled imena, poput Trostruka Plavuša ili Divljak), lika koji nastoji pomiriti dvije moćne obitelji čija zavada podsjeća na sukob Montecchija i Capuleta. Uz diplomacijske vještine, njegova je specijalnost vraćanje trupala poginulih u zavadi. Stereotipni, pomalo cinični tough guy čija je uloga da se izbjegne sukob opet je na neki način potkopavanje stereotipa iako ne toliko uspješno koliko u "Znacima".

Jedna od tematskih preokupacija ovaj put su zarazne bolesti tj. panika koju iste izazivaju. U "Razmjeni tijela" neka vrsta gripe hara zemljom, tako da osim što atmosferu gradi oslikavajući militantni grad prepun nasilja čije su građevine prepune rupa od metaka, čitateljev um okupiraju i slike ljudi s kirurškim maskama. Tvrdokuhani krimić u maniri Raymonda Chandlera ili Dashiella Hammeta (koje Herrera navodi kao uzore) susreće Shakespearea i film u maniri Roberta Rodrigueza u (po meni) najuspjelijem "nastavku".

"Balade o teškim" vremenima čitaju se brzo, ali ne jer su lagan tekst, nego jer su napete i otkačene. Yuriju Herreri možda nedostaje stilsko i jezično majstorstvo Cormaca McCarthyja, ali sve to nadoknađuje suludim situacijama u kojima se njegovi protagonisti nalaze. U svakom slučaju, riječ je o prozi koja je mnogo više od narkoliterature ili nastojanje da se čitatelja privuče egzotikom. Idealno za filmski omnibus.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Yuri Herrera

Balade o teškim vremenima : O poslovima kraljevstva : Razmjena tijela : Znaci koji prethode smaku svijeta

  • Prijevod: Željka Somun
  • Fraktura 05/2016.
  • 272 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532667219

'Balade o teškim vremenima' donose romanesknu trilogiju jednog od najzanimljivijih suvremenih latinoameričkih autora ali one su ponajprije pozivnica na književnu fiestu, karta za Meksiko u kakav niste putovali. Tri svijeta sklapaju se u jedan i putuje se duboko, tamo gdje nasilje susreće poeziju, a bogovi se pretkolumbovske Amerike na ulicama, u kantinama i kuplerajima miješaju s božanstvima ove današnje – s narkodilerima, otmičarima, krijumčarima i carinicima.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –