Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Adriana Piteša • 09.09.2005.

Zoran Ferić : Pišem normalne ljudske priče

Adriana Piteša : Tema romana «Djeca Patrasa» jest ljubav oženjenog 44-godišnjeg profesora prema 17-godišnjoj bolesnoj učenici. Zašto baš ta tema?

Zoran Ferić : Kao što devedesetih nismo mogli pobjeći od rata, ratnih tema tako sad ne možemo pobjeći od onoga što nas, hoćemo ili nećemo, duhovno oblikuje kroz medije i čak kroz ovaj usmeni medij: tračeva, prepričavanja itd. Tema pedofilije je jako prisutna u našem društvu te velika tema našeg vremena. Nadalje radi se o temi koja se s jedne strane prenapuhuje, te je tako bilo kakav pedofilski skandal tema za medije, a s druge strane ostale stvari koje se i dalje događaju na tom planu, kao što je trgovina djecom, prostituiranje maloljetnika itd. teško da se mogu riješiti samo novinskim člancima. Tu je potrebna konkretna društvena akcija i ako hoćete, literarna akcija. Dakle, mislim da uistinu treba senzibilizirati ljude na problem pedofilije, no treba ih upozoriti da postoje i odnosi koji, koliko god bili grozni, ipak su tu oko nas. U romanu «Djeci Patrasa» radi se o graničnom slučaju jer djevojka iz romana ima sedamnaest godina i da je samo godinu dana starija sve bi bilo u redu zakonski. No pitanje je što se time mijenja. To bi i dalje ostao problematičan odnos; odnos između mlade djevojke i znatno starijeg muškarca. Neke ljubavi su smiješne, neke skandalozne ili strašne, a neke i jedno i drugo. Literatura se voli baviti upravo takvim odnosima.

Premda znamo da je fikcija fikcija, u trenutnoj histeriji lova na pedofile i konzervativnoj sredini poput Hrvatske, ne izazivate li vraga kad za glavnog lika odaberete muškarca koji ima vaše godine, vaš posao te čak vozi i motor poput vas?

To mi jest palo na pamet, ali kad sam pomislio na eventualne reakcije, nisam želio odustati od teme koja mi je intrigantna samo zato što bi netko u pomaknutom pripovjedaču ovoga romana mogao prepoznati mene. Ako netko bude imao potrebu za takvom vrstom čitanja, podnijet ću to. Iako se može povući niz paralela između mene kao osobe i junaka romana, ja doista nemam nikakvih sklonosti prema mlađim djevojkama. Međutim, kad sam pomislio što bi čaršija mogla govoriti ili šaputati, proradio mi je nekakav inat, iako obično ne pišem iz inata. Naprosto, strašno mi je kad se autor unaprijed ograničava nekakvim izvanknjiževnim glupostima. Jedan kolega me je pitao kako da napiše istinit i uvjerljiv roman o svome malome gradu, kad je taj grad toliko malen da će se svi likovi prepoznati. Takav autorski stav nikamo ne vodi. Pri tome, dakako, ne mislim da bi pisac trebao nekoga vrijeđati i provocirati. Međutim, ako se to dogodi, a u tekstu postoji za to opravdanje, sve je legitimno. Moram priznati da sam se kao autor gotovo zaljubio u svoj glavni lik, tu djevojku iz mašte, tako da se o meni kao o autoru koji se zaljubljuje u svoj lik može govoriti kao o fikcionalnom pedofilu, što u životu nisam. A što se tiče toga da se radnja događa u školi, ne znam gdje bi se drugo trebala događati jer radim u školi i tu sredinu naprosto bolje poznajem od nekih drugih. Da sam liječnik, događala bi se vjerojatno u bolnici.

«Djeca Patrasa» znatno se razlikuju od vašeg prvog romana i po tome što ste znatno više vodili računa o cjelini, a ne toliko o pojedinim epizodama što vam je kritika zamjerila. Jeste li bili opterećeni tim kritikama i koliko je to utjecalo na strukturu ovog romana?

Nisam bio opterećen tim kritikama, jer se radi potpuno različitim romanima. «Djevojčicu sa Žigicama» sam zamislio kao digresivan roman, koji je sastavljen od niza kratkih priča, a proizašao je iz jedne moje kratke priče i tako se nastavio. Ovaj roman bio je zamišljen kao znatno čvršća cjelina. U tom smislu sam se rukovodio tom cjelinom i sam pazio sam da ne pretjeram sa dodatnim epizodama. Iako sam možda mogao napisati još sto kartica. Da je bilo vremena.

Roman Simić vas je u jednoj priči uveo kao lik “tamnog celebrityja” iskoristivši vašu reputaciju “pisca zainteresiranog za bizarno, bolesno i mrtvo”. Nije tajna da vi u javnim istupima podržavate image osobenjaka punog fobija. Koliko se radi o vašem svjesnom autoprojektu, te koliko vam smeta, što ironizira i Simić, svođenje vaših tekstova na nekoliko banalnih odrednica?

Da je to svjesno, bio bih kvalificiran da otvorim uspješnu PR agenciju. Ali to nije tako. Cijela fama jest počela iz onoga što ja jesam i od čega na žalost ne mogu pobjeći. Sav taj mrak koji se vezuje uz mene gotovo od početka, ja u mnogim slučajevima čak i ne prepoznajem kao mrak, ili nešto bizarno i bolesno. Druga stvar je to da svi koji se bave književnošću, i kritičari i javnost vole stvari svoditi na neki prepoznatljivi nazivnik, tako da je u mome slučaju dio mojih literarnih interesa postao moj zaštitni znak, poput nekakvog brenda ili markice. To je i dobro i loše. Loše je kad čitatelj kaže: Neću čitati tog mračnog Ferića jer je ljeto i sja sunce. U tom slučaju mi ta predrasuda otima čitatelje. Dobro je, međutim, kad netko počinje čitati s predrasudama i onda možda uvidi kako ja pišem normalne ljudske priče i da u njima nema više mraka nego što ga ima i u životu. Te normalne ljudske priče postoje pored nas. Ne znam ni sam koliko su «Djeca Patrasa» mračan roman. Priča počinje u bolesti i mraku, no tijekom romana situacija se razvedrava. Jako sam želio napisati toplu ili topliju priču od onoga što sam dosad radio. Ako sam uspio, to mi je drago.

Široj javnosti ste najprepoznatljiviji kao ponajbolji domaći autor kratkih priča. Vaš dosadašnji score je dvije zbirke kratkih priča i dva romana. Odustali ste od kratke priče?

Nisam odustao. Tako se nekako dogodilo. Evo, upravo dovršavam kratku priču za Večernji list. Pišem priče i vjerojatno će sljedeća knjiga biti zbirka kratkih priča. Ja sam prije svega ljubitelj kratke forme, čak i u slučaju romana pišem kraći roman. Volio bih biti sposoban napisati veliku epsku priču, nekakav veliki i sveobuhvatni roman, ali momentalno se ne osjećam sposobnim za to. Još me uvijek zanimaju kraće forme. To će se jednom možda i promijeniti.

U tom kontekstu kako komentirate revival žanra romana?

Po mom sudu ne radi se samo o tome da je zadovoljena žeđ za romanima prisutna u devedesetima. To je vjerojatno rezultat nekakvih dubljih promjena kako u autorima tako i u kulturi. Dosta toga se promijenilo kako teme tako i žanrovi, primjerice sve češće se pišu ljubavne priče. Nedavno mi je kolegica Snježana Husić rekla kako se slično dogodilo i talijanskoj književnosti u kojoj su svi bili u početku vrlo žestoki, a sad su se okrenuli pisanju ljubavnih priča. Ispalo je da se i u okviru ove biblioteke Jutarnjeg lista pojavilo dosta ljubavnih romana, ili pak onih koji su se o ljubavnu priču ozbiljno očešali. To možda ne bi trebalo dovoditi u vezu samo s početkom klimakterija autora, nego tu valjda postoje i neki strogo literarni razlozi. I moj roman je jedan od onih koji se očešao o tu ljubavnu priču i moram priznati da mi je izuzetno drago što su me kolege i urednik kulture Ivica Buljan pozvali na suradnju. I to, drago mi je zbog dva razloga. U prvom redu izuzetno cijenim autore koji su se pojavili u ovoj biblioteci, Jergovića, Popovića Pavičića, Dežulovića, Brešana, Tomića i Radakovića. Jednostavno njihove knjige osjećam kao nešto blisko i rado ih čitam. Drugi razlog zbog kojega sam sretan što roman eto izlazi sada u subotu, je činjenica što sam ga napisao u kratkom roku i što sam samome sebi pokazao da mogu i to.

Srednjoškolka u vašem romanu ne voli Carvera, a čita Jergovića. Kao profesor u gimnaziji, što vole čitati srednjoškolci?

Vole suvremenu prozu. Od hrvatskih autora, primjerice radili smo prošle godine Jergovića i Tomića i to im se jako svidjelo. Ono što me, recimo, iznenadilo i rastužilo jest da primjerice ne vole Carvera. Ne znam točno zašto, ali je to tako. No, s druge strane oni čitaju otvoreno i bez predrasuda jer im većina tih imena ne znače pretjerano. Tako mislim kako ne mogu shvatiti u kojem je smislu Carver, nakon prilično naporne američke metafikcije, bio osvježenje mojoj generacije. Veseli me što čitaju i vole suvremenu hrvatsku prozu, jer to znači da aktualni autori pogađaju senzibilitete mladih, onih između petnaest i osamnaest godina.

Čitaju li vaše knjige, i koliko to utječe na vaše pisanje?

Vjerojatno čitaju, ali to ni na koji način ne utiče na moje pisanje. U glavi u svakom slučaju nosim nekakvu projekciju vlastite publike, ali to nisu djeca iz škole. Mladi ljudi da, ali ne oni kojima predajem ili populacija učenika. Ne znam zašto je to tako? Jedan od razloga je vjerojatno što pisanje priča i romana osjećam kao prostor potpune slobode, dok je škola podložna raznim ograničenjima i kao profesor sam dužan prihvatiti ta ograničenja.


( Razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –