Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 15.04.2019.

Zoran Malkoč : Umro Supermen

Zoran Malkoč: Umro Supermen

Umro Supermen Malkoč Zoran

"Umro Supermen" naslov je zbirke kratkih proza koja se, pomislit će čitatelj od prije familijariziran s rukopisom Zorana Malkoča, otvara ponešto pritajeno, utišano. Naslućuje se doduše odmah, već s prvim stranicama, da tih trideset pripovijesti potpisuje upravo on, ali isprva odmjereniji nego što ga pamtimo. Zato u daljnjem tekstu Malkoč nastupa baš “malkočevski”, a poznavatelji će razumjeti što pritom mislim; epizode koje slijede, prodornije su, eksplicitnije, začudnije, zazornije.

Autor nagrađivane i u međuvremenu kultne zbirke ratnih priča "Groblje manjih careva" (Profil, 2010) te široj publici možda slabije poznatog romanesknog prvijenca "Kao da progutaš brdo balona" (V.B.Z., 2004), za svoj drugi roman Roki Raketa primit će 2014. godine književnu nagradu T-portala, nakon čega se ponovo povlači od svijeta, barem kulturno-scenskog. Cjeloživotni odmak od nominalnog središta zbivanja za ovog je autora istinski važan, bez njegovih upornih povrataka ishodištu, bez te usidrenosti u lokalnom, zavičajnom i poprilično rubnom, Malkočeve literarnosti ne bi ni bilo. U toj izmještenosti nezgodno je tek ovo: Zoran Malkoč, unatoč važnim priznanjima, odličnim kritikama i zavidnom statusu među knjiškim znalcima, još je uvijek, kako mi se čini, nedovoljno pročitan pisac, s recepcijom i dalje slabijom nego što njegov raskošan pripovjedački dar i osebujna poetika zaslužuju. 

Nakon opsežnog romana vraća se, dakle, formi kratke priče, za pisanje koje je u jednom intervjuu rekao da je “nalik prelijepom i privremenom ludilu (...), jer kratka priča je spirala koja se okreće i drhturi u sebi - prva rečenica ima veze s onom posljednjom i sa svima drugima. I to ne samo rečenica, nego i pojedina riječ, pa je tu vrlo bliska poeziji.” A znamo da smo zašli u njegov košmarni svijet, kad već u uvodnoj priči Umro Supermen netremice promatramo kako brkati kinooperatrer trčeći za neposlušnim klincem umire od srčanog udara. Posjet kinu, kao opće mjesto nostalgičnih narativa o sretnom malomišćanskom djetinjstvu, neočekivano se ovdje prekida traumatizirajućim elementom koji u takvom okviru ne bismo voljeli naći, čak dvama smrtnim slučajevima koje se navodi kao tek usputnu, ali ipak stvarnu i nepopravljivu činjenicu. Infarkt čika Zdrave, superjunaka koji svojim projektorom stvara čaroliju, utiskuje neke očuđujuće, bjelosvjetske slike u potku odrastanja stanovnika provincijskog gradića, a prije toga vijest o Titovoj smrti kojom se na užas malih gledatelja iznenada prekida film o trećem superheroju u ovom nizu - Supermenu, ujedno je točka loma koja toj isprva nevinoj anegdoti iz nekih ljepših vremena pridaje oporost, a čitatelja poziva na oprez, jer ova priča naslovom, a onda i sadržajem daje naslutiti da će toga biti još.

I doista, kad ozbiljnije zakoračimo u zbirku uvidjet ćemo obrazac, odnosno računicu “jedna priča - jedno umiranje”, ipak ne u najdoslovnijem i predvidljivom smislu, a svaki gubitak protagonista, bez iznimke bizaran, bit će objavljen nehajno, poput štosa ili puke efemernosti. Svaka ta komično morbidna situacija čitatelju presijeca dah, negdje između šoka i smijeha, ali prostora za iščuđavanje ili tugu nema puno, ritam zbirke silovito ide naprijed, u novu rizičnu avanturu ili ako hoćete, šareno kolažiranu noćnu moru.

Ispostavit će se tako da se ova zbirka guta u komadu; iako kratka forma pretpostavlja prekide, njih najmanje onoliko koliko je u knjizi priča, ovdje nema zastajkivanja. U skladu s mizanscenom naslovne priče, čitanje ove zbirke je kao gledanje filmskog omnibusa i to ne na računalu, nego na filmskom platnu, što gledatelja lišava mogućnosti proizvoljnog pauziranja i premotavanja, predisanja i promišljanja između pojedinih kratkih filmova; u kino-dvorani izbora nema, tj. krajnje je jednostavan, pobjeći ili naprosto ostati, a u potonjem slučaju, valja se koncentrirati, jer priče će se inače, pogotovo ovako drske i lakozapaljive nekim svojim tempom odvrtjeti bez nas. U slučaju Malkočeve omnibusne zbirke bijeg nije opcija, posve zavedeni odlučujemo ostati i evo što nam slijedi.

Narativni se postupak iz pripovijesti u pripovijest pomalo mijenja, izglobljuje, jer Malkoč nastavlja ovako: jednog psića pojest će njegove pseće djevojke (u naturalistički jezivoj Slušaj, bajo), jedan Jelenko pretvorit će se u osvetoljubivu neman, pa njegov dotadašnji ljudski prijatelj kao u kakvom slasher hororu ostaje bez oka (priča Mileni je prevršio mjeru), pustopašne ovce švrljat će grobljem, dok klesar, njihov privremeni skrbnik, u kući zlostavlja svog roba, o čemu ćemo pak čitati u priči O ovcama, bravcima i malom majmunu Jovanu. Zoran Malkoč zabavlja se zbunjujući onog čitatelja koji u njegove priče zaviruju s određenim žanrovskim očekivanjima, primjerice u A zaštas čupav ovi makaronje pomislilo bi se da središnji lik halucinira, mučen posttraumatskim sindromom ili kakvom apstinencijskom krizom; već smo uvukli glavu među ramena pripremajući se za obiteljski masakr, no priča se najednom semantički razblažuje i sintaktički rastače, gotovo do poezije.

Jedna od, međutim, najdojmljivijih pripovijetki nasilna je, istodobno i silno poetična Rane štakora i lasica, zapravo pjesma u prozi, koja nam donosi Malkoča u koncentratu. I tako dalje, zbirka sigurnim korakom juriša svome kraju, a sve kroz oštre zavoje i  frenetične izmjene tonaliteta. Novi Malkočevi prozni kratkiši u žestok vir hvataju sasvim čudnovate likove koji često nemaju pojma što rade, dok mi, čitatelji, pritom ne znamo što bismo o svemu mislili, osim da uživamo i da nam je ovaj autor od te sad već poodavne 2014. itekako nedostajao. 

Priče utkane u osiromašen ravničarski krajolik čitamo kroz tri tematska filtra: razvrstat ćemo ih tako na one iz razdoblja djetinjstva i dječaštva, locirane u osamdesete godine, dok je još svijet bio okej, i one, znatno brojnije, određene ratnom odnosno poslijeratnom i tranzicijskom tematikom, kojom je Malkoč kontinuirano zaokupljen. Literarni mikrokozmos Zorana Malkoča glasan je i kakofoničan, kadrovi široki, pejzaži razvedeni, scene masovne i pijane od švenkanja, a poneku intimniju sliku, jer ima i takvih, valja promatrati duže, pažljivije, zbog fine nijansiranosti karaktera i odnosa. 

Malkočeve dijalektalno obojene i živahno razgovorne priče stilski su pomno izrezbarene, istodobno humorne i zastrašujuće, s efektom očuđenja prisutnim u dojmljivim obratima i otvorenim krajevima. Njihovi protagonisti, okupljeni oko neimenovanog pripovjedača, u svom su okruženju počesto prepoznati kao kukavice i ridikuli, koji svijet gledaju nekako iskosa, no znamo i sami, upravo takav kut nerijetko je jedini pravi. Slikanjem veselih čudaka, a ponekad i otužnih čudovišta, koji vrludaju od priče do priče i takvim ponovljenim ukazivanjima ili cameo rolicama zbirku čine kompaktnijom, Malkoč je umaknuo stereotipizaciji, predstavljajući nam vojsku opskurnih individua ofucane karizme, a vrlo živih, stvarnosnih i sasvim mogućih reprezenata vrste, koji iz svojih malih privatnih mrakova na pozornicu istupaju poput ginjola, lutaka u isti mah grotesknih i simpatičnih.

Unutar korpusa novije domaće proze ratnog i poslijeratnog određenja, Malkočevi tekstovi kratkog i dugog metra izdvajaju se originalnošću, ludizmom i specifičnim pomakom u modusu hiperrealističkog pripovijedanja. Takva autentičnost izlaganja uspijeva tek rijetkim autorima, pa urednici ne bi smjeli zadirati u ustroj njihovih kreativnih svjetova, da ondje nešto zauvijek ne poremete. Ne možemo znati što je Malkočev dugogodišnji urednik Roman Simić sugerirao i koliko je intervenirao u tekst, ali što god činio, bilo je dobronamjerno, mudro i s mjerom, jer rezultat je iznadprosječan.

"Umro Supermen" Zorana Malkoča eksplozivna je burleska u nastavcima, zaljubljenička oda provincijskoj bezdogađajnosti, sućutni naklon obespravljenima i odbačenima, no u prvoj liniji ova je knjiga krvavo proživljena i dubinski promišljena, a onda i duhovito i  vješto napisana.


( tekst je prvotno pročitan 30.03.2019. u emisiji "Bibliovizor" Hrvatskog radija )

Zoran Malkoč

Umro Supermen

  • Fraktura 10/2018.
  • 216 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533580074
  • Cijena 139.00 kn

'Umro Supermen' nije samo naslov – to je i vijest i otrežnjenje, prekretnica i objava Malkočeva autorskoga kreda. Jer ako superjunake dokraja razobličiti može samo smrt – kao da nam poručuju ove priče – jedino što nama smrtnicima iza takve smrti preostaje jest: odrasti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –