Zoran Pongrašić: Kuja za vješanje (ulomak)

Upozorenje – ulomak sadrži scene seksualnog i vršnjačkog nasilja!

„Kuja za vješanje“  je roman koji pomaže žrtvama vršnjačkog nasilja da osvijeste činjenicu da ga trpe, da, čitajući ga, shvate da nisu usamljeni slučaj, da razumiju kako je izostanak reakcije na nasilje i prepuštanje istom ono što se dogodi i drugima te nije razlog da onaj koji trpi nasilje uz to dodatno trpi i grižnju savjesti zbog izostanka vlastite reakcije na njega. Ujedno je to roman koji i mladim nasilnicima otvara oči jer nasilje koje usmjere prema drugoj osobi naizgled nasilniku izgleda bezopasno i gotovo šaljivo, smiješno i bezazleno budući da njihova žrtva ne vrišti, ne otima se i ne pokušava se braniti. Nasilniku (a i institucijama koje se bave vršnjačkim nasiljem) mora biti jasno da je i izostanak vriska ustvari poziv upomoć, da je prepuštanje nasilnom činu također poziv upomoć. 

Osjećaj koji vas obuzme kad pročitate naslov „Kuja za vješanje“, pratit će vas sve vrijeme dok ćete čitati najnoviji roman Zorana Pongrašića. Svojim dobro poznatim lepršavim stilom punim humora, autor se ovoga puta dohvatio nimalo humoristične i lepršave teme – vršnjačkog nasilja. Želeći pokazati kako o djeci i mladima ne treba pisati u pojednostavljenom i često naivnom književnom registru, Pongrašić je otišao u drugu krajnost. Roman „Kuja za vješanje“, hvale je vrijedan apel za literaturom o tinejdžerima koja nije „odgojna“, no zbog iznimno teških scena nasilja ne bih ga preporučila publici mlađoj od 16 godina. (Ana Đokić)

Roman „Kuja za vješanje“ je baš poput života tinejdžera – ozbiljan i težak, pun stresnih situacija i mračnih likova, a opet od početka do kraja prožet humorom i neslomljivim tračkom nade. Ako tražite lagano i veselo štivo koje ćete pročitati u hipu, zabaviti se i brzo zaboraviti, ovo nije roman za vas. (Ema Pongrašić, urednica romana)

KNJIGU MOŽETE KUPITI NA OVOM LINKU !

Kuja za vješanje Pongrašić Zoran

E vidi one dvije na kaj sliče?! – rekla je Slina.

Digla sam pogled prema kontejnerima za smeće, iako nisam morala. Taj put su sjedile na onim istim praznim gajbama od piva, ali ovaj put ispod suncobrana na kojem je pisalo Karlovačko, a između njih je bila još jedna gajba piva na kojoj je također pisalo Karlovačko, dok je njihova kuja za vješanje uništavala jedan od kotača na žutom spremniku za plastiku i metal. Više ga nije puno ni preostalo. Da ste tad prošli onuda kao nekakvi japanski turisti mogli biste pomisliti da se radi o snimanju reklame za Karlovačko pivo. A Šupak i Klokanica su se i nešto kao žvalile. To mi je bilo odvratno za gledati. Ne zato što su obje bile žene, nemam apsolutno ništa protiv da se žvalite s kim god poželite, nego zato što su mi njih dvije same po sebi bile odvratne.

One nisu normalne – rekla je Boža. – Zamisli, traže cigarete od djece! Glupe su!

Zapitala sam se kako je moguće da nisam ni pomislila na njih dok smo se vraćale sa školskog igrališta. Valjda zato što mi je u glavi bio košmar pa sam samo hodala i patila zbog Pavela Novaka, i brinula se oko toga hoće li Boža zbog glupe utakmice i svih onih golova koje je primila pasti u nekakvu dječju depresiju, i slušala Slinu kako melje o svojem seksualnom iskustvu iz školskog WC-a kad se s Debelim Veljom zatvorila u jednu kabinu pa si je digla suknju i spustila gaće i onda brojala sekunde da vidi koliko će brzo perverznjak dobiti erekciju, i trudila sam se normalno disati.

Onda je Klokanica ustala sa svoje gajbe, otišla iza kontejnera za staklo, podigla kaput, spustila donji dio trenirke i popišala se. Valjda joj je nešto otišlo i po nogama jer je opsovala. Mislim da je to bilo prvi put da sam je čula kako govori. Kreštala je kao vrana. Nije se obrisala niti bilo što takvo. Samo je navukla trenirku natrag na guzicu i vratila se pod suncobran. A dok je sjedala primijetila je nas jer je, prije nego se izvalila, piknula Šupak vrhom svoje čizme.

Ma ko to nama ide?! – uzviknula je Šupak.

Odmah mi je bilo jasno da je ovaj put prilično pijana. U gajbi je barem polovica pretinaca bila prazna. Pogledala sam prema kanalizacijskom šahtu. Gomila razbijenog stakla svuda oko njega. Klošarke očigledno nisu ni pomišljale o povratu ambalaže. Klokanica je posegnula rukom prema gajbi, izvukla jednu flašu, otvorila je zubima i nagnula. Ispila ju je valjda u samo jednom gutljaju. Onda ju je zavitlala prema onom šahtu. Ponovno ga je promašila. Staklo se rasprsnulo na sve strane, a klošarka je viknula buuum. Zatim je toliko glasno podrignula da je pas na trenutak prestao gristi onaj kotač.

Kaj si ti Snjeguljica? – pitala je Šupak Slinu.

To je valjda mislila na njezinu odjeću. Na njezinu bijelu suknjicu, i na njezinu bijelu majicu, i bijele sokne, i bijele tenisice. Iako Snjeguljica uopće nije bila sva u bijelom, barem koliko se ja sjećam. A osim toga Slinina torbica je bila baš ono ful crvena.

Samo kaj si pojela onih sedam patuljaka pa si tak debela!

Šupak je frfljala jer joj se zaplitao jezik. A kad je poslije toga zarevala od smijeha iz usta joj je ispala cigareta. Nije to ni primijetila.

Nisam ja debela, nego sam krupna! – rekla je Slina.

       Glupači bi bilo bolje da je držala jezik za zubima.

A jel? – oglasila se Šupak. – Dođi sim da te bolje vidim.

       I glupača joj je prišla.

I što je Šupak tad napravila, zavukla je ruku pod Slininu tenisku suknjicu. Slina je zacvilila.

Ti se sviđa ovo, a? – rekla je Šupak.

Nemoj, boli me! – cvilila je Slina.

Pokušala je maknuti Šupkinu ruku. Šupak je teturajući ustala sa svoje gajbe. Ruka joj je i dalje bila između Slininih nogu.

Znam ja da ti se sviđa! – frfljala je. – Zato kaj si ti Snjeguljica lezbača!

Nisam! Pusti me.

Jesi, jesi!

Onda je okrenula Slinu i stala joj iza leđa. Privukla ju je k sebi. Onom rukom koja joj je bila pod Slininom suknjicom povukla joj je gaće prema dolje, a drugu joj je zavukla pod majicu.

Priznaj da jesi!

Slina se otimala, ali nije imala nikakve šanse protiv Šupak bez obzira što je ova bila pijana. Onda je vrisnula, a Šupak je maknula ruku između Slininih nogu pa je i nju zavukla pod njezinu majicu. Gnječila joj je sise.

Slini je curilo i iz nosa i iz usta.

Reci ja sam lezba – frfljala je Šupak.

Lizala je Slinu po vratu. Slina je pokušavala istovremeno podići gaće i izvući Šupkine ruke ispod svoje majice, a još joj je i torbica non-stop klizila s ramena, pa joj nije uspijevalo ni jedno ni drugo. Počela je plakati.

Reci ja sam lezba! Lezbača Snjeguljica! Reci!

Šupak ju je čvrsto držala i nabijala se svojim kukovima u Slinino dupe. Ljudi moji, bilo je to silovanje. Usred dana, usred grada, nasred ulice.

Boža i ja smo kao sleđene gledale što se zbiva. Ona s napola pojedenim trokutom pizze u jednoj ruci i palicom za hokej na travi u drugoj, a ja s njezinom sportskom torbom preko ramena i s povijesnim atlasom Pavela Novaka pod rukom.

Priznajem da mi je Slina užasno išla na živce jer je bila naporna i glupa i bogata i sve, ali htjela sam da to prestane. To što se događalo pred mojim očima. Htjela sam da nije ni počelo. Htjela sam da je još jednom jutro tog istog dana, i da me tek budi smetlarski kamion, i razbijanje stakla dok ispada iz zelenog kontejnera, i da sve kasnije bude skroz drugačije. Ali kad to ne može tako. Nego može valjda samo ovako. Na najgori mogući način. Uvijek samo na najgori mogući način. I zato sam stajala tamo sleđena jednako kao onda kod Mamutice kad su vrane ubijale goluba, i pomišljala kako imam sreću što se to događa njoj, Slini, a ne meni.

Pokraj nas su prošli daunići. Taj put se nisu vozili u ZET–ovom minibusu za invalide nego su šetali držeći se za ruke, dva po dva, kao djeca iz vrtića. Jedna je daunićka ipak bila pravi invalid jer je sjedila u invalidskim kolicima. Možda su se baš zbog nje i svi ostali smjeli voziti u ZET–ovom minibusu za invalide. Njoj u krilu je sjedila Slinina sestra Krafna, to jest Mirjana. Svi su imali dječje ruksake na leđima. S nacrtanim Hello Kittycama, i medama Winniejima zvanim Pooh, i Minnie Mousicama, i sa slonićima Dumboima, i s malim Simbama dok još nisu bili kraljevi lavova. Skroz šareno društvo. Osim što su svi imali jednake tenisice. Velike bijele do gležnjeva, s lampicama kao što su imale Božine, koje se upale svaki put kad nagazite. Imala ih je i daunićka u invalidskim kolicima iako ona sa svojim nogama nije mogla svjetlucati. Hodali su polako jer su se neki među njima gegali kao pingvini. Prolazili su pokraj onog grafita na kojem se dolje na sva tri V boja malo prelila. SVI PUŽEVI VODE U KUĆICU. Pa su me odjednom podsjetili baš na puževe. Bez obzira što je jedan od puževa bio u invalidskim kolicima. Nisu se zaustavljali. Samo su okrenuli glave da vide što se to zbiva kod kontejnera za smeće. A onda su im se njihove mongolske face razvukle u osmjehe od uha do uha. Čak se i Krafna smiješila. Poželjela sam da im se istog trena pridružim. Da prijeđem tamo na drugu stranu ulice i pronađem nečiju slobodnu ruku. Pa da nastavim polako s njima i nasmiješim se svemu ovome što se događalo.

Osim toga, iako je moja ulica nevažna jer je slijepa pa u njoj nikad nema puno muvinga, bilo mi je totalno nevjerojatno da baš nitko od stanara nije ništa ni vidio ni čuo. Ili su baš svi u to vrijeme bili negdje drugdje, a ne u svojim stanovima, ili su se skrivali iza zavjesa na prozorima. Ili su jednostavno gledali svoja posla. Što je meni inače skroz u redu. To kad netko gleda svoja posla mislim.

Reci ja sam lezbača Snjeguljica! – dahtala je Šupak zaplićući jezikom.

Slina je tad već počela ridati.

Ja… Ja… – pokušavala je izreći, ali su joj valjda suze gušile riječi u grlu.

Lez–bača! Snjegu–ljica! Lez–bača! Snjegu–ljica! – ponavljala je Šupak u ritmu gibanja njezinih kukova.

Lez… bača… –  kroz jecaje je izbacivala Slina. – Ja sam… lezba… S… S… Snjeg… ulj… ica!... Ne… moj… Molim te… Nem… Pu… usti me… Pustme…

Onda joj je Šupak strgnula torbicu s ramena i dobacila je Klokanici. Odgurnula je Slinu i viknula: – Briši, lezbo!

A Slina je, i dalje sva u jecajima, i u suzama iz očiju, i sa slinom iz kutova njezinih usta, i sa šmrkljima koji su joj curili iz nosa, krenula, činilo se kao da ni sama nije znala na koju bi stranu trebala. Teturala je pokušavajući rukama koje su joj se tresle na najjače podići gaće na dupe i povući majicu preko sisa i trbuha, ali kao da nije znala što ide prema gore, a što prema dolje. I cijelo je vrijeme između jecaja i uvlačenja šmrklji ponavljala ja sam lezba Snjeguljica ja sam lezba Snjeguljica, isprekidano na čudne slogove. A kad je napokon nestala iza ugla znala sam da sam sad ja na redu.

Zoran Pongrašić rođen je u Novoj Gradiški i Reykjaviku, premda ne istovremeno. Odrastanje, borbu s prištićima i školovanje obavio je bez većih trauma u novozagrebačkom naselju Trnsko. Spisateljsku karijeru započeo je alternativnom književnošću kao tekstopisac u rock grupi Kost i koža. Do danas se okušao u skoro svim oblicima književnog stvaralaštva (pjesma, priča, roman, radio-dramski i kazališni tekst, filmski i strip-scenarij) podjednako za djecu, tinejdžere i odrasle, a njegova se djela nalaze u školskoj lektiri, čitankama i udžbenicima. Objavljeno mu je pedesetak naslova. Uvršten je u više zbornika, leksikona i antologija. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja. Kao urednik priredio je i uredio preko četrdeset knjiga. Zbog pokretanje biblioteke „Vrata u podrum / slikovnica za odrasle“ dobio je Crnu ovcu – posebno priznanje za popularizaciju hrvatske slikovnice. Za tzv. djecu i mlade napisao je romane: Mama je kriva za sve, 41,5oC, Gumi-gumi, Vidi majmuna!, Ovaj put je kriv tata i Krive su Seka i Seka.

Zoran Pongrašić

Kuja za vješanje

• Knjiga u centru 10/2023.
• 281 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789538222603

Najnoviji roman Zorana Pongrašića 'Kuja za vješanje' govori o predrasudama, neuzvraćenoj ljubavi, pogrešnim osjećajima, nasilju među tinejdžericama, seksualnom preispitivanju i životinjama. Glavna junakinja je mlada pankerica, koja se nalazi u nerješivoj životnoj situaciji, a sve kulminira borbom za goli život.