Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 27.02.2020.

Zoran Senta : DAF-ovim izdanjima otvaram prostor za slobodno razmišljanje i raspravu o anarhističkim načelima

Zoran Senta

Hrvatsko izdavaštvo bilo bi znatno siromašnije bez djelovanja tzv. "one-man-band" izdavača, jer zahvaljujući njihovoj ustrajnosti, entuzijazmu ali i odličnom poznavanju područja za koja su se specijalizirali, na policama knjižara i knjižnica mogu se pronaći brojne zanimljive i vrijedne knjige. Zoran Senta, spiritus movens male izdavačke kuće DAF, zaslužan je što na hrvatskom jeziku možemo čitati bitna djela anarhističke literature, a objavio je i nekoliko značajnih knjiga s područja suvremene umjetnosti.

Ovo je integralna verzija razgovora koji je u kraćem obimu prvotno objavljen u prilogu o knjigama "BestBook" tjednika Express.
 

Početnica liberterskog obrazovanja Spring Joel
Maj '68. Duteuil Jean-Pierre
Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj Pejić Luka
Neoavangardna i konceptualna umjetnost u Hrvatskoj Šuvaković Miško

Nenad Bartolčić: Anarhizam, slobodarstvo... koji termin vi preferirate? Kako i kada ste uopće došli do ideje anarhizma?

Zoran Senta: To su istoznačnice, najčešći i glavni termin je anarhizam, a slobodarstvo, slobodar sve više koristimo. Ljudi uglavnom danas ne znaju razliku između termina liberter (slobodar), libertin (protivnik kršćanskog morala i zagovornik slobode kao odsutnosti zakona, a taj je termin u prenesenom značenju označavao raskalašenost, razuzdanost, razvrat), i libertarijanac (pripadnik pokreta koji se temelji na ideologiji klasičnog liberalizma). I anarhizam, shvaćen u smislu dekonstrukcije autoriteta, a ne u smislu bezvlašća, i slobodarstvo govore o jednome – o borbi za istinskim oslobođenjem i pojedinca i kolektiva.

Do ideje anarhizma vodilo me je nekoliko puteva. Na samom početku najvažnije je bilo čitanje knjiga, ne nužno anarhističkih autora, ali knjiga koje su ipak imale neku poveznicu s anarhizmom. U početku je to bila književnost, a kasnije je veliki utjecaj na mene ruska avangarda, te mnogi avangardni pokreti i grupe koji su u svoj umjetnički izražaj kontinuirano unosili anarhističke ideje i inspirirali se na anarhističkoj misli. Tu u prvom redu mislim na golem utjecaj dadaista, na Living Theatre, na Johna Cagea, na teoretičare poput Herberta Reada, na situacioniste, kod nas na Vladu Kristla, Grupu šestorice autora, grupu Bosch+Bosch i dr.

Koji su vam autori i knjige tada bili važni?

Na samim počecima sam kao i mnogi drugi čitao sve što mi je bilo dostupno, a kasnije sam se malo više okrenuo piscima poput Babelja, Piljnjaka, Gionoa, Brocha, Musila, Kafke, R. Walsera, Camusa i posebno D. A. F. de Sadea (po njemu je i moja izdavačka kuća dobila ime). Puno sam čitao i poeziju, počevši od F. Villona, njemačkih romantičara (Novalisa, Hölderlina), posebno Aloysiusa Bertranda pa sve do novijih pjesnika. Nekako usporedo s tim sam počinjao čitati i anarhističke klasike, a onda otkrivati i neke kod nas manje poznate teoretičare koje sam kasnije i objavio.

Kako procjenjujete današnju poziciju anarhističkog pokreta u svijetu ali i u Hrvatskoj, ukratko što bi karakteriziralo "suvremeni anarhizam"?

Anarhizam kao pokret širokih razmjera nestao je poslije poraza u Španjolskom građanskom ratu. No, to ne znači da danas nema anarhističkih teoretičara i aktivista.  Postoje grupe i pojedinci koji i u tako suženom prostoru djeluju. I dalje se objavljuju knjige koje se bave anarhizmom, organiziraju se sajmovi knjiga, u Zagrebu se održava već 16. Anarhistički sajam knjiga.

Napomenuo sam već da je prostor za djelovanje anarhista bitno sužen u odnosu na njegove početke, ali ga još ima dovoljno da bi i danas u izmijenjenim okolnostima anarhisti mogli teoretizirati i djelovati beskrajno raznoliko i, nema nikakve sumnje, argumentirano. Otvoreno, slobodno teoretiziranje dopušta anarhistima da raspravljaju s neanarhistima o problemima u potrazi za novim temeljnim političkim aktivnostima, izbjegavajući marginalizaciju koju potraga za dogmatskom točnošću uvijek generira. I sama činjenica da kod onih najvažnijih kao i onih manje važnih predstavnika anarhističke misli nema nekog čvršćeg unutarnjeg jedinstva danas je zanimljivija od jednoobraznosti koja je prisutna drugdje (da ne idemo predaleko dovoljno je prisjetiti se marksizma).
Suvremeni anarhizam ima danas različite pojavnosti, od velikih sveučilišta do malih alternativnih enklava. Od teoretičara veterana poput Noama Chomskog, Harolda Barclayja, Roberta Paula Wolffa, nešto mlađeg Davida Graebera do dvadesetak godina mlađeg Petera Gelderloosa.

Kako i kada ste se odlučili na pokretanja specijalizirane nakladničke kuće koja u prvom redu posvećena objavljivanju djela anarhističke literature, a u drugom segmentu djelima koja tematiziraju suvremenu umjetnost? Opišite nam malo te DAF-ove početke.

Sama ideja o pokretanju izdavačke kuće i objavljivanju prvenstveno anarhističke literature javila se već kasnih sedamdesetih. Jasno je da tada nije bilo uvjeta za takvo što, štamparije i izdavačke kuće bile su državne i morao sam naći neki drugi put. Jedan moj prijatelj mi je nabavio šapirograf da mogu umnožavati (šapirografirati) tekstove. Međutim, to je bilo malo prekomplicirano, a osim toga onaj tko je imao šapirograf morao je prijaviti da ima stroj, bilo je kažnjivo ne prijaviti ga. Naime, nije se policija bojala da će netko štampati anarhističke knjige; oni nisu ni znali šta je to, bili su strogi prvenstveno zbog mogućnosti da se pojave neke emigrantske tiskovine. Šapirograf je ostao neiskorišten, bio je sakriven u podrumu jednog zagrebačkog novinara. Policija ga nikad nije našla, ali ni mi nismo uspjeli ništa s njim učiniti. Nije još bilo vrijeme, ljudi su ljevičarili po stanovima i birtijama, i ukratko rečeno, bilo je tu dosta izgubljenog vremena.

Tek 2000. godine, poslije tih neuspjelih pokušaja konačno je iz štampe izašla prva DAF-ova knjiga, „Povijest anarhizma“ Maxa Nettlaua. Bio je to za mene veliki događaj, Jergović je u Feralu objavio recenziju i moja izdavačka karijera je mogla početi (haha!). Jednostavno, otvorio se trenutak da sve svoje zamisli napokon pretvorim u konkretnu akciju, u artefakt koji će imati svoju pojavnost i omogućiti mi da anarhističku ideju, filozofiju, prezentiram široj javnosti i na neki način otvorim prostor za slobodno razmišljanje o anarhističkim načelima, za raspravu.

Sljedeće godine izašle su tri knjige, Emme Goldman, Éliséea Reclusa i Roberta Paula Wolffa. To je bio početak, a kakvo je stanje s izdavaštvom kraj može doći svaki čas.

Jeste li zadovoljni koliko je daleko DAF dogurao u ovih dvadesetak godina?

Nikad nisam mislio da moram nekamo stići, nisam pregledavao svjetske top liste, birao sam one knjige koje sam smatrao važnima i pritom mislio da će se možda još netko naći koga će te iste knjige zainteresirati. Zato i ne znam odgovoriti na pitanje koliko daleko je DAF dogurao. Tu sam, još uvijek!

Sudjeluje li još tko, osim vas, u oblikovanju DAF-ovog izdavačkog profila, odabiru knjiga koje ćete objaviti ili ste "one-man-band"?

U odabiru knjiga koje objavljujem ne sudjeluje nitko osim mene i to se neće mijenjati. Imao sam ponuda da mi poznanici financiraju neke naslove, ali sam to odbio. Nekome od tih dragih ljudi moglo bi pasti na pamet da i oni predlože neki naslov i tu bi nastao kratki spoj. Biram sam svoje knjige, već sad imam podugačak popis s kojeg mnoge knjige nikad neće biti objavljene jer to naprosto fizički neću stići. Osim toga neke knjige sam dužan reizdati. Ja nisam veliki nakladnik, ja sam u nakladništvo i krenuo zato da bi se na knjiškoj sceni pojavile knjige koje me zanimaju, pa sam tako u prvom redu urednik, što sebi mogu i dalje priuštiti jednostavno zato što objavljujem onoliko knjiga koliko mogu financirati i fizički odraditi.

Neću pretjerati ako kažem da mog izdavaštva ne bi bilo bez moje uže obitelji, a i prijatelja, koji su mi pomagali (posebno moj nedavno preminuli prijatelj Romano Krauth, veliki znalac anarhizma) i pomažu mi na svim razinama, od prijevoda, lektura, natječaja, rasprava itd...

Pogled u katalog izdanja kazuje da se DAF na hrvatskoj nakladničkoj sceni pojavljuje 2000-te godine, kada objavljujete "Povijest anarhizma" Maxa Nettlaua, u prijevodu Biljane Romić. Koji su sve bili razlozi da krenete uopravo s prijevodom Nettlaua?

Nettlauovu knjigu sam objavio zbog više razloga. Ponajprije, to je poznata i prevođena povijest anarhističke misli, sažetak višetomne knjige tog „Herodota anarhije“, kako su ga zvali. Skraćena verzija u osamnaest poglavlja prvi je put objavljena 1935. godine i pregled je anarhističkih ideja od samih početaka pa sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Pisana je dovoljno popularno da bude razumljiva širem čitateljstvu i dovoljno znanstveno da zadovolji i one zahtjevnije. Budući da je Nettlauova knjiga završavala kronološki mnogo prije naših dana, ja sam dopisao skroman dodatak od 1934. do 1999. godine. Za drugo izdanje bit će potrebno ažurirati podatke za proteklih dvadesetak godina.

Koliko ste knjiga u DAF-u objavili do danas?

Nikamo ne žurim, ne obaram rekorde, a nije ni lako raditi sam. Mislim da sam objavio pedeset tri ili pedeset četiri naslova. Morate znati da sam za ovako malog izdavača objavio i nekoliko vrlo zahtjevnih knjiga. Da samo spomenem knjigu/mapu Vlade Kristla „Ende der Ordnung“, „Dossier Beuys“ (osamnaest tekstova o Beuysu, devet njegovih intervjua i 110 ilustracija), „Mangelos No. 1-9 ½“ Branke Stipančić, „Nova nepoznata glazba“ u čast Nikše Glige.
 

Barutana Bjøerneboe Jens
Anarhija i kršćanstvo Ellul Jacques
Život teatra Beck Julian
Sekundni filmovi Kristl Vlado

Anarhizam u Hrvatskoj...kako stojimo sa suvremenim domaćim autorima?

God. 2016. objavio sam knjigu mladog osječkog znanstvenika Luke Pejića „Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj – fragmenti subverzije“ i to vidim kao početak niza knjiga hrvatskih autora koje bih objavio. Ove godine je u planu knjiga Ane Rajković o položaju radnica u razdoblju između dva svjetska rata. Namjeravam potaknuti još neke ljude za koje znam da bi se mogli uklopiti u ovu biblioteku (Hrvoje Jurić bi mogao napisati knjigu o anarhizmu i obrazovanju, a ostalo je još u zametku i ne bih se zalijetao). U svakom slučaju, ono što treba istaknuti, i što mene osobno posebice raduje, u Hrvatskoj postoji, nazovimo to uvjetno „anarhistička scena“, to jest postoje autori koji mogu i trebaju pisati o raznim anarhističkim temama jer su velik dio svojeg bavljenja znanošću povezali s pojmom anarhizma kao društvene doktrine, uklopili ga u svoj znanstveni curiculum i rad. I to je scena koju ja želim potaknuti, promovirati.

Koje su bile prve najveće DAF-ove uspješnice, naravno u kontekstu područja koja pokrivate?

To su prije svih „Povijest anarhizma“ i „Walden“ H. D. Thoreaua. Da sam ovu prvu uspio reizdati mislim da bi se i sad dobro prodavala, a „Waldena“ sam 2018. ponovo izdao. I bez obzira na to što postoji još jedno izdanje objavljeno iste godine kad i moje i što je ove godine Planetopija izdala svoj prijevod, moja knjiga se vrlo dobro prodaje. Vjerojatno je razlog odličan prijevod Dinka Telećana. Od drugih knjiga rasprodana je „Filozofija u budoaru“ D. A. F. de Sadea, „Previše zbilje“ Annie Le Brun, „Anarhija i kršćanstvo“ Jacquesa Ellula i „Trenutak slobode“ Jensa  Bjørneboea i još ponešto. Moram napomenuti da sam „Dossier Beuys“ štampao u 2000 primjeraka, imam ih još petstotinjak u skladištu, ali takvu knjigu prodati u 1500 primjeraka nije uopće loše. Tu je opet pomogla prodaja u Srbiji.

Unazad nekoliko godina imam dojam da je i šira publika dobro prihvatila prijevode knjiga Jensa Bjørneboea, "Barutanu" ili "Trenutak slobode"...

Da, trilogija „Povijest bestijalnosti“ Jensa Bjørneboea koju čine romani „Trenutak slobode“, „Barutana“ i tek izašla „Tišina“ iznimno je dobro primljena i vrlo dobro se prodaje. Kao što sam već rekao prva knjiga je rasprodana i moram je doštampati, neki kupci traže sve tri knjige u kompletu. Jens Bjørneboe je norveški klasik, prevođen na mnoge jezike, kod nas dosad nepoznat, a riječ je o iznimnom književnom glasu i kontroverznoj osobnosti. Uostalom, premda davno napisana, trilogija iznimno korespondira s našim današnjim vremenom i oblicima bestijalnosti koji čine našu svakodnevicu diljem svijeta. Ove godine objavit ću još njegov posljednji roman „Morski psi“.

Imate li i neposrednih kontakata s autorima koje objavljujete?

Prilično sam lijen kad se radi o dopisivanju tako da se u većini slučajeva prepiska ugasi zbog mene. Dopisivao sam se neko vrijeme s Robertom Paulom Wolffom, Haroldom Barclayjem, Noamom Chomskim, Jean-Pierreom Duteuilom, Vladom Kristlom do njegove smrti. Jedino sam s Kristlom razmjenjivao pisma, imam ih petnaestak, uvijek je ispod potpisa crtež na kojem je on za štafelajem ili nešto slično. S autorima iz moje generacije kojima sam objavio knjige nemam se potrebu dopisivati, družimo se nekad više, nekad manje.

Koja je to publika koja kupuje ili u knjižnicama traži vaša izdanja? Dvadesetak godina objavljujete, možete li procijeniti je li se ona s godinama smanjivala ili upravo suprotno, DAF ima stabilnu čitalačku bazu?

Zanimljivo, nije to samo mlađa čitalačka publika, uvijek se ugodno iznenadim kad mi dođe čovjek srednjih godina ili stariji i kaže kako ga je ta tema uvijek privlačila, ali eto život ga je odveo na drugu stranu. Tu i tamo mi se javi poneki stanovnik udaljenijeg i izoliranijeg otoka pa me pita za neki naslov. Znao sam poslati i besplatno knjige kad ocijenim da čovjek nema čime platiti.

Mislim da već imam svoju publiku, a to vidim i po tome što me često pitaju kad će neka nova knjiga, prate najave na Facebook stranici DAF-a i na www.daf.hr i ponekad svrate u knjižaru u Gundulićevoj 11 po informacije o novim knjigama.

U 2000-ima dogodio se streloviti razvoj digitalnih tehnologija, započet još krajem milenija. Kako se snalazite u tome? Doživljavate li ih kao prijetnju ili kao mogućnost otvaranja nekih novih vrata za proboj misli i ideja koje afirmirate kroz knjige koje objavljujete?

Ma kakva prijetnja, i Što čitaš? i DAF su se i tu snašli, imamo svoje stranice, a naše knjige su sve vrijeme bile prisutne na Besplatnim elektroničkim knjigama koje uređuje Krešimir Pintarić. Moje knjige su ondje bile u posebnoj biblioteci koja se zove ElektroDAF. Mislim da digitalna tehnologija neće ugroziti klasičnu knjigu, vidim da i mladi ljudi radije posežu za knjigom s polica.

DAF ne objavljuje samo knjige s područja anarhizma, tu su i naslovi iz suvremene umjetnosti. Prošle godine objavili ste knjigu Miška Šuvakovića "Neoavangardna i konceptualna umjetnost u Hrvatskoj", a takve su knjige sve rjeđe u Hrvatskoj, sve manje je nakladnika koji objavljuju izdanja s područja umjetnosti, teorije i sl. Koji bi bili "kapitalci" koje je DAF objavio unutar tog "umjetničkog" dijela DAF-ovog kataloga?

Knjige iz područja umjetnosti počeo sam objavljivati već 2003. godine. Prva u nizu je bila vrlo zahtjevna knjiga o Josephu Beuysu, po mnogima jednom od najvećih umjetnika druge polovice dvadesetog stoljeća. Od samog početka moje izdavačke avanture znao sam da moram napraviti tu knjigu. Sve ostale knjige bile su o hrvatskim umjetnicima. Objavio sam monografske knjige Jurja Dobrovića, Deana Jokanovića Toumina, Svena Stilinovića, knjige Dalibora Martinisa, Vlade Marteka, svečani zbornik za Nikšu Gliga „Nova nepoznata glazba“, knjigu kritika Matka Meštrovića i sad „Neoavangardu i konceptualnu umjetnost u Hrvatskoj“ Miška Šuvakovića. Bio sam vrlo žalostan što sam zbog kašnjenja i pomicanja rokova propustio objaviti knjigu Igora Grubića čija je knjiga izašla kod njemačkog izdavača. Nije mi se ostvarila velika želja da objavim knjige o Ivi Gattinu i Eugenu Felleru.

Pitanje koje redovito postavljamo manjim nakladnicima... u kolikoj mjeri knjižare prepoznaju vaša izdanja, ima li DAF-ovih knjiga u široj distribuciji po Hrvatskoj?

Moje knjige se mogu naći u knjižarama u većim gradovima jedino je Split izuzetak, ondje ih nema osim jedanput godišnje na Mediteranskom festivalu knjige i naravno po knjižnicama. Ima ih u Rijeci, Puli, Osijeku… U neke knjižare i nema smisla slati knjige jer ih drže u bunkeru, ne naručuju nove kad ih više nemaju na stanju, a o plaćanju da i ne govorim. Natjerati knjižare da plate prodane knjige mogu samo veliki izdavači, mi mali moramo biti sretni da nam uopće drže knjige na policama.

A kako stojite s knjižnicama? Uzdaju li se one samo u otkup Ministarstva kulture ili i samoinicijativno kupuju vaša izdanja?

Nešto malo kupuju i samoinicijativno, ali ipak imam distributera koji mi to odrađuje vrlo korektno i plaća uredno. To je možda i najbolji dio te priče. Mislim da otkup nije tako dobro riješen kao potpore u ove dvije posljednje godine. Ipak je prevelika razlika u otkupu između beletristike i publicistike. Jasno je da treba otkupljivati više beletristike, ali ne u tolikom omjeru. Čini mi se da se i s dječjom knjigom dosta mulja, postala je zlatna koka za mnoge.

Koja bi bila značajnija anarhistička izdanja koja su se posljednjih godina pojavila u svijetu?

Neke izdavačke kuće koje su izdavale anarhističku literaturu su se ugasile, ali su srećom njihovo mjesto zauzele druge i to je stvarno prilično teško sve pratiti. Ja pratim nekoliko poznatijih, ali se isto tako može dogoditi da neku meni zanimljivu knjigu objavi izdavač koji ne izdaje samo anarhističke knjige.

Tako je krajem 2019. godine Pelican book (dio Penguin booksa) objavio novu knjigu autorice Ruth Kinna. PM Press je objavio knjigu Davida Goodwaya „Slobodarska misao i britanski pisci od Williama Morrisa do Colina Warda“, dok je poznati izdavač AK Press objavio knjigu moga prezimenjaka Antonija Sente o Luigiju Galleaniju, poznatom talijanskom insurekcionističkom anarhistu koji je djelovao u SAD-u. AK Press je objavio još jednu knjigu o temi Španjolskog građanskog rata autora Dannyja Evansa pod naslovom „Revolucija i država“.

Pored toga što i sam pratim, koliko mogu, uvijek mi neko od mojih drugova javi, ako je našao nešto zanimljivo i onda procijenim što dalje s tim.

Kada smo prošle godine razgovarali s Markom Strpićem, iz DAF-u srodne izdavačke kuće i knjižare Što čitaš?, on nam je spomenuo da blisko surađujete i koordinirate se, kao i da vas oni često traže da ponovno objavite neka izdanja koja su se u međuvremenu rasprodala, ili neka koja još uopće nisu objavljena u nas. Kako vi vidite tu malu nakladničku anarhističku nišu u Hrvatskoj?

Velika je stvar što uopće u Hrvatskoj postoje dvije izdavačke kuće koje izdaju anarhističke knjige i knjižara koja prodaje naše knjige. I potpuno je normalno da surađujemo i dogovaramo se, nećemo valjda u ovako maloj zemlji jedni drugima praviti konkurenciju. Za rasprodana izdanja sam već rekao da bih najradije sve reizdao, ali ona koštaju kao i ona prvi put objavljena. Ponovo se sve plaća, od prijevoda do tiska. Možda se na kraju malo duže čeka na njih, ali ćemo ih na kraju dočekati.

Ta naša mala anarhistička niša se evo održala dvadesetak godina, Anarhistički sajam knjiga šesnaest i tu ne mislimo stati.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –