Zbirka priča "Noćne igre" pokazuje svu širinu pisanja švedskog klasika Stiga Dagermana: zaokupljaju ga teme iskorijenjenosti, odrastanja u teškim obiteljskim uvjetima, jaza između djetinjeg svijeta i svijeta odraslih te seoske sredine i hladnoće gradova, teme borbe likova s različitim oblicima gubitka...

Iza humora i britkih opisa krije se tama, na temelju koje bi se moglo reći da se Dagerman uklapa u stereotip mračnog skandinavskog pisca, ali u zakucima čak i njegovih najsumornijih priča prisutno je svjetlo, patnji i nostalgiji suprotstavljene su nada, nedužnost i djetinja maštovitost.

Dagermanovi likovi nisu junaci, nisu borci za radnička prava, nisu čak ni antijunaci. To su ljudi koji žive sa svojim lažima, ljudi koje te laži na kraju često i unište. Oni samo traže utjehu, ali utjeha koju su prigrlili često se razotkriva kao lažna, čak i štetna.

Likovi njegovih priča poslijeratna su djeca, mladići koji žude, žele i boje se onoga što žele. Tako u naslovnoj priči "Noćne igre" Åke, dijete pripovjedač, noću sanja načine kako da dovede oca kući iz gostionica gdje provodi noći i troši svu svoju plaću. Mašta nosi dijete k ocu poput astralne projekcije i Åke vodi oca do tramvaja u nadi da će doći kući i da će majka prestati plakati. Kad se njegovo nastojanje izjalovi, dječak, barem u mašti, pribjegava nasilju.

Autorovu najpoznatiju priču "Ubiti dijete" znaju svi Šveđani, čak i oni koji nisu pasionirani čitatelji. Objavljena je 1948. i danas se smatra savršenim primjerom čiste pripovjedne tehnike. Istovremeno je i neočekivano efektna, pogotovo kad se uzme u obzir da čitatelj od samog početka zna što će se dogoditi.

Dagermanove priče – napisane s divnom objektivnošću, u rasponu od izbrušenog naturalističkog stila pa sve do duboko simboličnih novela – izmiču našim naporima da ih parafraziramo. Noćne igre su, poput svojeg autora, složene, a ono što izravnošću osjećaja, poetskim efektom i slikovitim jezikom (koji i danas zvuči svježe) podaruju čitatelju duboko je, ali temeljno neopipljivo.

Stig Dagerman (1923.–1954.) bio je jedan od najsnažnijih i najnemirnijih glasova švedske književnosti 20. stoljeća. Književno se afirmirao vrlo rano: uz novinarski rad i sindikalistički angažman, 1945. objavljuje kafkijanski roman "Zmije" (Ormen), a već godinu dana poslije svoj najosobniji roman "Otok osuđenih" (De dömdas ö). Njegov opus prožet je egzistencijalnom tjeskobom, strahom i moralnim rasapom modernog čovjeka.

Godine 1946. poslan je u poraženu Njemačku kao reporter. Iz tog putovanja nastala je knjiga "Njemačka jesen" (Tysk höst), jedno od najpotresnijih svjedočanstava o poslijeratnoj Europi i djelo koje je zapečatilo njegov ugled kao pisca radikalne etičke osjetljivosti. Realistički pristup, usmjeren na duboku analizu ljudske psihe, vidljiv je i u zbirci novela "Noćne igre" (Nattens lekar, 1947.) te romanu "Opečeno dijete" (Bränt barn, 1948.). Romanom "Svadbene tegobe" (Bröllopsbesvär, 1949.) još jednom potvrđuje svoje mjesto i kod publike i kod kritike.

Unatoč uspjehu, Dagerman je cijeloga života vodio borbu s depresijom, tjeskobom i osjećajem unutarnje blokade. Godine 1954., u dobi od samo trideset i jedne godine, oduzeo si je život. Dobitnik je Književne nagrade "Svenska dagbladeta" (1946.), a danas se osobi ili organizaciji koja se u humanističkom duhu zalaže za slobodu govora ili književnim radom promiče međukulturno razumijevanje i empatiju u njegov spomen dodjeljuje Nagrada "Stig Dagerman". 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.