Pred nama je obimna i složena pjesnička knjiga. Njezina obimnost možda i jest posljedica njezine složenosti i velikih pretenzija. Te pretenzije nisu samo pjesničke naravi, premda je to u ovom slučaju uvjet bez kojeg se ne može.

Pjesništvo se ovdje očituje kroz uzajamnu uvjetovanost jezikom i tradicijom. Pjesništvo ostvareno u ikavici osim što pred čitateljem oživljuje njezin potencijal ovdje u isti mah predstavlja i opomenu. Jesmo li otišli u ispravnom smjeru? Intimna uvjerenost Mate Sušca u negativan odgovor na ovo pitanje ovdje je potkovana čitavom pjesničkom knjigom.(...)

Drugi element koji ovdje može također uvjetovati dvostrukost recepcije jest ukorijenjenost u tradiciju, narodni duh i stvaralaštvo. Ono što je sam život stvorio. Sve do te mjere da se pjesnik ne boji zauzeti ulogu onoga koji osluškuje i zapisuje, po uzoru na one koji skupljaju i zapisuju narodnu predaju. To i nije protivno izvornom pozivu pjesnika da bude onaj koji sebe ostvaruje upravo na osnovi onoga što više čuje, doživljava, zahvaljujući dubljem poniranju u stvarnost i sjedinjenju sa stvarnošću. Taj element za recepciju pjesništva također može biti dekoncentrirajući, a može biti i obogaćujući. Ovisno o stanju čitatelja.

Mate Sušac na pragu sedamdesete godine života ovom se knjigom nije vratio svojim korijenima, kao da je od njih otišao; nije to ni puko vraćanje duga tradiciji koja ga je iznjedrila, jer to ne bi mogao biti dovoljan motiv za pjesništvo; pogotovu bi bilo krivo ovu knjigu shvatiti kao eksperiment, jer se poetika eksperimenta u povijesti ionako nije proslavila. Sve to treba reći, jer bi površna recepcija upravo na tome mogla stati. Sušac nam u pjesničkom smislu kroz ovu knjigu naprosto daje sebe, onu srž svoga bića koju nije moglo opovrći ni vrijeme ni okolnosti. (Vlado Vladić)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.