Lativši se kratkih proza, Tahir Mujičić unio je u njih cijelu svoju stvaralačku "prtljagu", svu "tahirovštinu": dramsko iskustvo dalo mu je vještinu konstruiranja te najzahtjevnije prozne forme - kratke priče; pjesničko iskustvo dalo mu je nesputanost u jezičnim igrama i neograničenost vokabulara, kršenje sintakse zbog efekta i mudrost da zna kako ne treba reći sve. Budući da je pametnome jedna dosta.

Pripovijesti o misterioznom Monsieuru O. (možda bismo ga mogli nazvati suvremenim domaćim Svatkogovićem ili ipak Everymanom) za pronicava su čitatelja forenzička analiza detalja hrvatske zbilje, osobito one kulturne, napose detaljno književne. U prepoznatljivoj duhovito-grotesknoj maniri, Mujičić na svom spisateljskom "razudbenom stolu" nemilice secira zastranjenja, apsurde, nonsense, klišeje, mitove i predrasude svekolike kulturno-književne scene.

Ne skriva dokaze o lažnim klasicima, izmišljenim veličinama, šmirantima svih boja, imitatorima svih vjetrova, trulim truplima. Raskrinkava taštine, ismijava egotripove, usuđuje se zaći u sveto polje slave i snova. Usput se slatko smije na svoj račun i potiče maštu čitatelja igrama riječi i parafraziranjem poznatih.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.