Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Zoran Kršul

Tehnika pukotine

  • Nakladnik: Hrvatsko društvo pisaca
  • 12/2013.
  • 145 str., meki uvez
  • ISBN 9789537342562
  • Cijena: 100.00 kn
  • Cijene knjiga samo su informativnog karaktera. Knjige potražite u knjižarama ili u knjižnicama.

Hermetički fenomenolog, fenomenološki hermetist, Zoran Kršul u svakom slučaju piše izvan uobičajenih poetskih strategija... Njegova teška, uporna i tmasta istraga o Genezi jedan je od najzanimljivijih pojedinačnih koncepata u suvremenoj hrvatskoj poeziji.

Branko Maleš, Poetske strategije kraja 20. stoljeća, 2009.

Umjesto da reducira smisaone odnose, Kršul ih proširuje onim rijetkim priključcima po kojima se poetski govor najviše razlikuje od praktičnog. Kriterij rijetkosti i biranosti u slaganju govora opravdava sud o hermetičnosti Kršulove poezije, s time što možebitni pokudni prizvuk tog pojma treba shvatiti posve suprotno, kao pozitivnu oznaku. Hermetična zatvorenost, koja je u Kršula samo privid, zapravo je uvjet visokog tlaka poetske sinteze.

Zvonimir Mrkonjić, Novi list, 2000.

Iskonjenje je jedna je od bitnih, ako ne i dominantnih, Kršulovih tema, i ono može početi "ispočetka" (iz nule) ili "otkraja", od finalne zadatosti pojavnosti i njenog rastakanja "naprijed", na kom su putu transformacije normalna pojava. (...) od jednostavnosti strukturiranja i poruka, nekad do veridiktičnosti, do onakva stupnja koji bi trebao "prodrijeti" u iskonjenje koje nudi omnipotenciju, sa svojom dramom, sa svojom energijom, sa svojim oblicima i sa svojim finalitetima.

Cvjetko Milanja, Republika, 2011.

Pjesnika uopće ne zanima opis zbiljskog predmeta, nego neka vrsta njegove metafizičke interpretacije, koja u srži predmeta najčešće otkriva prazninu. Slična težnja ka redukciji očituje se i u Kršulovom iskazu, koji je maksimalno discipliniran a udio sugestije u njemu je nadređen iscrpnom imenovanju.

Hrvoje Pejaković, Kutija (iz recenzije), 1988.

Rođen na Rijeci (Sušaku) 1955. Bio sam povučen dječarac, nepristupačan. Samo bih čučao sa strane i promatrao klince kako igraju lopte ili što drugo.
Imao sam jednu šljivu nasred dvorišta na koju sam se pentrao i povjeravao joj svoje maštarije. Sve je bilo dobro dok ju nisu otpilili. Bilo je to razdoblje neke 5-6 g. života. A valjda sam jedno tjedan dana sjedio na panju, skamenjen. Od tada više nikad i ništa nije bilo isto. Nakon tog događaja stvari se, rekao bih radikalno, ubrzavaju. Odjednom sam postao vođa socijalne skupine, vođa ulice, pa kvarta, ali u nekonvencionalnom smislu, spreman na bilo kakve kučine i lopovluke svakojake vrste. Stvar se nastavila i u pubertetu. Bio sam izbačen iz svih srednjih škola koje su postojale tad u tom gradu. Imao sam napismeno (ćitabu) o zabrani daljnjeg srednjoškolskog školovanja. Toliko sam bio nemoguć. Bilo je to u Banjoj Luci ili ( Bendželaj- cyti ) kako smo u slengu govorili mi dečki s ulice, nakon selidbe iz Požege u kojoj sam završio osmoljetku i dva razreda gimnazije iz koje sam bio izbačen (to je tek prvo izbacivanje), pošto sam prebio profesora iz latinskog, izvjesnog Žmigu, koji nam je zagorčavao život.

U Bendželaj-cytiju se to desilo ovako: Na polugodištu 250 sati neopravdanih i jedno dvadeset kečeva iz hrvatskog (i to s obje strane, ko' novogodišnja jelka), iako sam u tom razdoblju čitao prosječno stotinjak knjiga godišnje. Kolridža sam znao naizust, francuske parnasovce, Johna Donnea, Thomasa Dylana, S.J Persea također, Kanta, Hegela i sijaset stvari koje sam volio, a uopće nisu bile u školskom programu Ali kada bi me prozvala profesorica (na nesreću i razrednica), ja sam samo kratko odgovarao: Neću da odgovaram! I naravno, dobijem keca. Jedanput me je pitala: Što znaš o Arturu Rimbaudu ? Rekao sam s pika: Znam da je imao odnose s kozama. Žena se šokirala. Što će štreberica, nije ona jadna to ni znala. Odmah, ukor direktora i izletio sam van samo tako.

U to vrijeme sam i boksao u polu-velteru u Banjalučkoj Slaviji. Bio je tad tamo Beneš, Bisić, Vujković, Košpić, Zembo ; dobra ekipa. Nakon mnogo godina sam se sreo s nekom svojom ekipom s ulice, neki Ljuba-Truba, izvjesni Bajaga koji se upravo vratio iz zatvora, pijemo pivo… i odjednom Bajaga kaže Ljubi: Sjećaš li se ti kad smo ono u Zagrebu…( a tad je bio trend da vozeći se u tramvaju snime nekog starčića, biraju pogledom koga će, i Ljuba jak ko konj raširi ona pneumatska vrata, a Bajaga onog bakutanera nogira van, i to sve u vožnji; jer to je bio kao štos u to vrijeme).
– Interesantno, veli Bajaga, onako zamišljen, da nitko nikad nije poginuo. Gledam čovjeka i ne mogu vjerovat da sam rastao u tom svijetu, a da nisam postao ubojica ili kriminalac.

Kasnije, nakon još nekih izbacivanja, po debeloj vezi upišem se u tadašnji Šup za automehaničara. Polagao sam razliku predmeta i tako nekako svršim srednju. Radio sam jednu godinu kao mehaničar, ali nije mi se dopalo. Upišem se na PA odsjek književnost jugo-naroda. Prijemni položim iz cuga. Dapače, obradio sam u sklopu slobodne teme, jer bila je i ta mogućnost, Marinkovićev roman Kiklop. U dva sata napišem 20 kartica teksta. Izlazi šef katedre pred brucoše i nosi jedan svezak; a to moj rad; nešto govori o statistici, 30% nije zadovoljilo…bla ..bla,… a jedan rad je napisan, veli on, tako kao da ga je pisao student koji je već diplomirao na ovo Akademiji. Ja sam si mislio:
- Čekaj ti, još ne znaš s kim imaš posla.

Inače, od onih sam klinaca koji se uvijek sramio kad bi ga učiteljica znala pohvaliti za nešto. Ničeg goreg mi nije bilo od toga. Ali ovoga, puta ta pohvala mi je značila izvjesnu prekretnicu, tim više što sam potajno već i pisao pjesme. Učinilo mi se za trenutak da sam krenuo pravim putem. Diplomirao sam na PA i kasnije polagao neku razliku i upisao treću na filologiji u N. Sadu, dogurao do pred diplomski i kusur ispita i ponovno me izbace.
Svega je tu bilo. U stvari, ja nikad nisam bio na predavanjima (nitko me nikad nije ni vidio), bilo je dovoljno da malo pogledam, prelistam i spreman sam. Ali to ne ide tako niti u jednom sustavu, pa tako ni u školskom. Nisam bio skrojen za sustave i gotovo. Živio sam uvijek izvan kolosijeka. Što bi rekli – neprilagodljiv.

Poslije radim godinu dana u os. Školi u Jajcu, a nakon toga slijedi novo ubrzanje. Selim se u Selce na djedovinu i kako nije bilo posla u školi, radim različite poslove. Radim kao recepcionar u kampu Selce, kao brodograditelj, profesionalni ribar škampar - koćar gotovo jedanaest godina. Uzeo sam dasku i kazao: Napravit ću svoj brod, tako je počelo, i napravio sam ga. Kasnije sam koćao po cijelom Jadranu. Radio sam otvoreno more, nekih pedeset NM. od kopna – Jabuku, Sveca, Palagružu, i mogu reći da je to najteži i najljepši period mog života.

Početkom rata prodao sam brod i otišao kao dragovoljac na ratište. Najprije u riječku 111 br., a potom u 9. gardijsku u Gospić. Sveukupno 13 g. Prošao sam gotovo sve terene u Lici , Posavini i ogulinsko područje, te južno bojište, okolica Dubrovnika. Bio sam i tamo gdje se ne smije reći da sam bio, al' svi znamo gdje. Sve u svemu, dobro sam prošao. Imao sam samo jednu operaciju oka zbog gelera; stavili mi novu leću i sad sam kao nov. Sad sam penzić i mogu što hoću. Mogao bih konačno i nešto napisati. Sve što sam napisao, nastalo je usput s pola snage, u letu, od vremena do vremena. Nikad nisam mislio da sam neki pisac, niti me to baš previše zanimalo. Užasavam se onih pisaca, tatinih sinova, sa besprijekornim biografijama, koji prolaze kroz život glatko kao metak kroz puščanu cijev, samo ostaje pitanje gdje će se zabiti.

Toliko o tome, ukratko (kad više nema mjesta). Fantastične biografske dogodovštine iz rata neću pričati u prozi, to je za fizikanere, već po svoj prilici unucima, cupkajući ih na koljenu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.

– Komentari –

– Od istog nakladnika –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige

– Od istog autora –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve knjige –