Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Monika Herceg • 14.01.2020.

Andrijana Kos Lajtman : Dobra poezija je prije svega dobra poezija

Andrijana Kos Lajtman, foto: Damir Radić

Autobiografski diskurs djetinjstva Kos Lajtman Andrijana
Poetika oblika Kos Lajtman Andrijana

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) mnogo je toga: pjesnikinja, znanstvenica, kritičarka,  i voditeljica književnih tribina, a u zadnje vrijeme okušava se i u filmu.

Izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti, kako onoj za odrasle, tako i onoj za djecu i mlade. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: "Autobiografski diskurs djetinjstva" (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i "Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze" (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.).

Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK). Urednica je i voditeljica književno-kulturne tribine KAČ na Učiteljskom fakultetu, Odsjeku u Čakovcu.

Andrijanina poezija je tiha voda koja, čini nam se, može od stijena svojom mekoćom, ipak stvoriti i pustinju. Poezija je to koja ne dopušta da nas svijet čini ravnodušnima.

S Andrijanom smo razgovarali povodom izlaskom njene nove zbirke "Stepenice za Stojanku K." objavljene u V.B.Z.-u krajem prošle godine.

 

Stepenice za Stojanku K. Kos Lajtman Andrijana
Teleidoskop Kos Lajtman Andrijana
Lunule Kos Lajtman Andrijana

Monika Herceg: 2018. izašla je pjesnička zbirka "Teleidoskop" u izdanju Hrvatskog društva pisaca, hvaljena od strane kritičara, ali i čitatelja (dogodio se i dotisak zbirke) u kojoj se koristite pomalo neuobičajenom formom koja u tkivo zbirke unosi i dnevničke zapise, i znanje koje akumuliramo čitanjem, igrajući se i proznim fragmentima. 2019. godine ušli ste u finale novouspostavljene nagrade Ivan Goran Kovačić sa spomenutom zbirkom među pet najboljih zbirki u zadnje dvije godine. Kako je došlo do pisanja te zbirke i skoka od, ako se ne varam, prve zbirke "Lunule" koja je bila poetski dosta drugačija od "Teleidoskopa"?

Andrijana Kos Lajtman: Na samom početku, mala ispravka – "Lunule", zbirka koja je 2011. nagrađena nagradom Dobriša Cesarić, nije moja prva pjesnička zbirka. Prvu zbirku objavila sam 2008. godine, riječ je o zbirci "Jutarnji laureat" koja je objavljena nakon što je rukopis pobijedio na natječaju za najbolji književni rukopis/rukopise koji svake godine organizira Grad Čakovec. U sada već tradicionalnoj čakovečkoj biblioteci Insula, pokrenutoj 2003. godine, objavljeno je do danas 50-ak knjiga (među njima su i knjige nekih od najpoznatijih suvremenih autora, recimo, romaneskni prvijenac Kristijana Novaka). Šteta je, međutim, što ova biblioteka najvećim dijelom ostaje nevidljiva, vezana za lokalne okvire (o razlozima takvoga stanja dalo bi se puno govoriti, a jednim dijelom oni su vezani i za neke generalne problemske točke hrvatskoga izdavaštva uopće – sustav financiranja, distribucije, otkupa, marketinga itd.).

Što se poetskih karakteristika mojih zbirki tiče, sada, kada gledam unatrag, mogu reći da svaka od dosadašnje četiri knjige ima neku vlastitu, autentičnu poetiku, iako postoje i poveznice koje vjerojatno jesu imanentne za mene kao autoricu (začudne slike, učestala intertekstualnost itd.). No svaku zbirku prije svega osjećam kao zatvoren mikrosvijet koji funkcionira unutar sebe samoga te se i oblikovao primarno iz neke unutarnje samodostatne potrebe, onim poetičkim postupcima koji su mi se za njihovo predočavanje učinili najprimjerenijima. "Lunule" su prije svega obilježene jezičnim ludizmom, dinamikom stiha i slika, poetskim razlijevanjem kroz mahom duže lirske forme.

U "Teleidoskopu" sam osjetila potrebu za nečim posve drugačijim – za konciznijim formama koje su nerijetko prozne i koje će na čim koncizniji, izravniji, neposredniji način reći nešto o mom vlastitom iskustvu (mnogi su ulomci autobiografski), ali i o problemima svakodnevice i stvarima koje su simulakrum vremena u kojem živimo (socijalne i religijske razlike, netrpeljivost, nasilje, internetska stvarnost, otuđenost, ranjivost pojedinca u svijetu koji sve više zaboravlja na elementarnu nježnost). S time da mi je dodatno intrigantno bilo upravo poigravanje formama, preskakivanje iz jedne u drugu, često radikalno različitu, pokazivanje kako se svijet i pojedinac zrcale u svemu, ne manje izražajno i značajno – od, primjerice, statusa na Facebooku ili novinske vijesti, do dnevničkoga zapisa, crtice, esejističkoga ulomka, lirske pjesme ili pjesme u prozi. Sve je to refleksija istoga, uglavnom nepravednog i ranjivog života, kroz stotinu različitih lica i faseta, kao u pravom teleidoskopu. Tu sam razinu "Teleidoskopa" smatrala nekom vrstom eksperimenta koji u toj mjeri još nisam srela (iako postoje neki srodni ostvaraji) te mi je bilo dodatno inspirativno. Ujedno sam se pomalo i bojala kakva će biti recepcija.

Dakle, prva zbirka je ostala relativno nevidljiva? Događa li se to prečesto zapravo? Očiti primjer su nedostupnosti knjiga koje se izdaju unutar nekih natječaja, primjerice knjige nagrađene nagradom Zdravko Pucak itd. Čak su i knjige dobitnika nagrade Goran za mlade pjesnike donedavno bile dobro skrivene i do njih se nije moglo, nisu bile dostupne u knjižarama, a najčešće ni u knjižnicama... Pričamo li premalo o tom problemu i ima li tu mogućnosti za napredak?

Čini mi se da se stvar promijenila nabolje razvojem i popularnošću internetskih servisa – društvenih mreža i specijaliziranih književnih portala, iako prostora za napredak još uvijek ima. Mislim tu, prije svega, na mainstream medije, osobito radijske i televizijske kuće, koja još uvijek događanja iz kulture i umjetnosti smještaju na rubove svoga programa te im posvećuju nedovoljno kvalitetnih emisija (uz časne iznimke, kao što je, primjerice radijska emisija Kutija slova urednice Karoline Lisak Vidović, ili pak izvrsna televizijska emisija Što je klasik iste urednice). O kvalitetnoj književnosti definitivno bi trebalo više govoriti, i to ne samo na razini usputnih vijesti, nego dužih i analitički usmjerenih programa, razgovornih emisija i sl. Također, i u obrazovnom sustavu premalo se pažnje posvećuje recentnoj književnosti, što je, dakako, prije svega do nastavnih kurikula, a onda, manjim dijelom, i do nastavnika samih.

Već krajem 2019. dolazi i druga zbirka u izdanju V.B.Z.-a, "Stepenice za Stojanku K.", što je dosta brzo nakon izdavanja prethodne zbirke. Jeste li obje pisale u isto vrijeme?

U pravu ste, nakon dužeg perioda koji je protekao između "Lunula" (2012) i "Teleidoskopa" (2018), a koji je vjerojatno također zaslužan za njihovo poprilično razlikovanje (i pjesničko zrenje, usuđujem se dometnuti), "Stepenice za Stojanku K." jednim su dijelom nastajale paralelno s Teleidoskopom, odnosno, neposredno nakon njega. Rukopis je još neko vrijeme čekao na red kod izdavača, tako da je vremenski razmak od nešto više od godinu dana zapravo i veći nego je realno postojao. Iako formalno različite, te se dvije knjige prije svega podudaraju tematski i tonski – orijentacijom na motive stradanja i smrti, sveprisutne, a ponekad se čini i rastuće ranjivosti/krvavosti svijeta. Takav idejno-tematski okvir jednim je dijelom uvjetovan i osobnim kontekstom u vrijeme njihova pisanja – bio je to period u kojem sam svjedočila bolesti i smrti nekoliko bliskih mi osoba i poznanika, kao i najbližih osoba (roditelja) nekolicine mojih prijatelja.

Bitno je spomenuti da su već "Stepenice za Stojanku K." formalno udaljene od "Teleidoskopa". One su opet stepenica dalje u vašem pjesničkom razvoju, niste skloni ostajanju u sigurnoj zoni... Je li to za dobru poeziju nužno? Postoje li u poeziji zone komfora?

Kao što sam već spomenula, kod mene je slučaj da su pojedine zbirke međusobno vrlo različite, mali zatvoreni univerzumi koji, ipak, međusobno dijalogiziraju, kako to i inače obično biva na razini autorskih opusa. Volim eksperiment i različitost, zadiranje u različite mogućnosti izricanja (istog). I sama sebi sam na taj način drugačija i nova, a da ne prestanem biti ono što jesam. Iako mislim da je dobra poezija prije svega dobra poezija – nešto kao napregnuta žica po kojoj je moguće hodati, za razliku od one labave – ¬ bez obzira ostvaruje li se na iste ili radikalno drugačije načine u okviru autorskog opusa, osobno sam sklonija autorima koji pokazuju promjenu i razvoj, od kojih ne znaš unaprijed što ćeš dobiti sa svakom novom knjigom.

U okviru recentnog hrvatskoga pjesništva prvi koji mi, recimo, pada na pamet iz redova takvih pjesnika jest Miroslav Kirin, autor kod kojeg svaka nova zbirka donosi nešto novo, svaka je mali začudni planet, a da istodobno u svima ne prestaje postojati nešto specifično kirinovsko. Istodobno, ima i pjesnika koji su pokazivali puno manje diferencijacije tijekom svoga stvaralačkog života, a da istodobno nisu prestali biti pravi otoci, utočišta u pjesničkom univerzumu. Prvi koji mi, recimo, tu pada na pamet, jest osebujni Paul Celan. Generalno, ukoliko govorimo o zonama komfora kao o nečem promišljenom, kao o svjesno biranim prokušanim putevima i podilaženju mainstream ukusu u svrhu bolje/šire recepcije, definitivno sam protiv toga. Ali protiv toga sam i u životu izvan književnosti – cijena iskrenog življenja jest barem povremen (ako već ne svakodnevan) izlazak iz zone komfora.

Da se vratim samo na nešto što ste rekli, dobra poezija je  prije svega dobra poezija. Čini mi se da je bitno govoriti o tome da u poeziji postoji ipak jedna određena granica koja dijeli kvalitetan tekst, od nekvalitetnog. Čini mi se da poezija možda i najmanje od ostalih književnih rodova trpi opća mjesta, patetične slike itd., iako smo radi male forme često skloni misliti drugačije. Što čini pjesme/poeziju dobrima?

Nisam sigurna da postoji bitnija razlika između poezije i ostalih književnih vrsta s gledišta općih mjesta, no svakako ona u poeziji mnogo lakše dođu do izražaja. Poezija je specifična upravo zbog kratkoće, tu nekako sve, svaki detalj, treba biti maksimalno izgrađen i funkcionalan. Mnogi kažu da je upravo zbog te jezične gustoće, koncentriranosti, upravo ona najzahtjevnija za pisanje. Ne bih išla tako daleko jer svaki književni oblik ima svoje specifičnosti, no sigurno je da u poeziji nema „provlačenja“ – svako autorsko poskliznuće, svaka nedovoljno jasna misao ili slika, svako opće mjesto, svaki osrednji stih, itekako dođu do izražaja, značajno utječu na dojam cjeline. Poezija je oblik konciznog baratanja jezikom, ona je komprimirana jezična minijatura u kojoj treba postojati čim uspjeliji odnos formalnih, semantičkih i stilskih rekvizita. To je jedina definicija dobre poezije koju bih se usudila dati, iako je sigurno da čiste i jednostavne formule ne postoje.

Ono što je "Teleidoskop" nudio je seciranje stvarnosti u malim slikama, a "Stepenice" idu dalje, one nam pružaju vješto komponirane priče koje nas potresaju, rekla bih da ne dopuštaju tu našu umrtvljenost i naviknutost na mnoge stvari na koje se, nažalost navikavamo. Je li to jedna od zadaća poezije, ako postoje zadaće poezije?

Poezija sigurno ima puno zadaća, ali njezina glavna zadaća jest da nas dotiče, da nas prodrma, da nam ukaže na prizor koji nismo vidjeli, na kut gledanja kojeg nismo bili svjesni, na raspukline u svijetu koje su, možda, one iste koje osjećamo unutar sebe samih. Kao takva, ona je zasigurno sredstvo razbuđivanja, makar i kratkotrajnog. Istodobno, i u tome je možda njezin začudni paradoks, ona je i sredstvo užitka i prenošenja ljepote koju je moguće izgraditi jezikom.

Uvodna pjesma iz zbirke jest pjesma Darka Cvijetića s kojim je i hrvatska publika imala mogućnost upoznati se kroz sjajnu zbirku pjesama "Snijeg je dobro pazio da ne padne" i potresni roman "Schindlerov lift". Zbirka se otvara pjesmom o djevojčici koja je poginula u liftu tijekom igre u ratnim godinama. Pjesme iz vaše zbirke ukopane su u stvarnost, knjiga je kako kaže Marko Pogačar, "mučno ukorijenjena u našu svakodnevicu, koja nije drugo do mozaik složen od kaleidoskopskih projekcija". Ipak, ovdje nikako nije riječ o stvarnosnoj poeziji, iako ona ogoljuje stvarne događaje. Kakva je po vama ta relacija naše stvarnosti i poezije?

Stvarnost je bitna komponenta zbirke "Stepenice za Stojanku K." – od moje vlastite, autobiografske stvarnosti do pjesama koje su nastajale izravno potaknute osebujnim, nerijetko tragičnim ili bizarnim događajima kojima smo svjedočili putem medija, izvještaja crne kronike i sl., a koji nam neprestano pokazuju kako je čovjek nedokučivo biće, a svijet bolno i apsurdno mjesto. Ipak – toga sam itekako svjesna i u svojoj poeziji uvijek to imam potrebu izraziti – svijet je istodobno i mjesto u kojem postoje prizori ljepote, nježnost, suosjećanje, nevinost, razigranost. Pritom ti polariteti ne postoje kao jasno odijeljene sfere, sve se uglavnom miješa, zrnca lijepog i dobrog proviruju i usred najveće tame. Ponekad mi se čini da je začudnost i složenost takvog životnog tkanja nemoguće preciznije izraziti bilo čime osim poezijom. Stoga sam u toj nakani i sklona jeziku koji nije jezik kojim inače govorimo u svakodnevnoj komunikaciji, ali koji nije ni jezik znanosti ili filozofije. Točnije, jeziku koji je možda ponekad sve to, ali koji je prije svega svjestan svoje materijalnosti, svoje gradbene potentnosti da izradi vlastiti, izdvojen poetski mikrokozmos.

Kako je uopće došlo do, za zbirku poezije možda i neobičnog naslova, Stepenice za Stojanku K.?

Čitatelju će se naslov pojasniti već na samom početku – nakon što pročita spomenutu uvodnu pjesmu Volandova obljetnica Darka Cvijetića iz zbirke "Konopci s otiskom vrata" (2013). U vrijeme pisanja zbirke, 2017. i početkom 2018., puno sam čitala poeziju i prozu Darka Cvijetića (svih tadašnjih deset zbirki) i pisala o njoj, a nevedena pjesma oduvijek je za mene bila svojevrsno nulto mjesto njegove poezije – jezgra, tako mi se činilo, iz koje niče ta poezija smrti i stradanja. Tada još nije bilo Cvijetićeva romana "Schindlerov lift" koji u fokus stavlja upravo famozni lift koji je u jednom prijedorskom soliteru usmrtio djevojčicu Stojanku K., a navedena me dječja sudbina izložena u pjesmi Volandova obljetnica toliko osobno potresla da sam osjetila potrebu o njoj ostaviti pisani trag, kao svojevrstan intimni odgovor svemiru i njegovoj nerijetko strahotnoj okrutnosti.

No još važnije od toga – osim što je stvarna djevojčica, Stojanka K. za mene je prije svega bila i jest simbol, paradigma za apsurdnost života koja je ponekad tako strašna da obezrječuje i da čovjeka uskraćuje za bilo kakav suvisao odgovor. Pred takvim je licem svijeta možda moguće govoriti samo jezikom poezije (za vjernike i jezikom religije) – svaka racionalnost tu uzmiče, čega su, dakako, i mnogi prije mene bili svjesni. Time se, usput govoreći, bavim i u svojoj znanstvenoj knjizi na kojoj trenutno radim – načinima kako pjesnički jezik izriče nešto toliko traumatično i nedokučivo kao što je smrt. Osobito nasilna ili neočekivana smrt.

Jezik zbirke je očišćen, strog, ali u isto vrijeme i mekan, utješan. To je kombinacija koja dovodi do toga da nam se činjenice koje su često teške i mučne podastiru bez patetike, a u nama izazivaju empatiju i bujicu osjećaja. Može li se o svemu pisati na isti način ili je potrebno za svaku našu tematsku preokupaciju ipak razvijati i različit jezični alat?

Može se o svemu pisati na isti način, no to sigurno nije dobro. Svaka tema, svako stanje, situacija, problem, posjeduje bolje i lošije načine svojega izricanja. Formula dobre poezije vjerojatno jest iznaći najbolji način da se izrazi ono što želimo, bez obzira radi li se o izvanjezičnoj ili unutarjezičnoj stvarnosti. U ovoj zbirci važno mi je bilo biti jasna i izravna, ali nikako banalna ili patetična. Zato se kao relevantan nametnuo koncizan i precizan jezik, nerijetko dokumentaristički, koji sam, međutim, supostavljala uz pomaknute vizure i povremeno začudnu metaforiku na razini pojedinih mikroslika.

Poezija je to koja nekako od nas traži mir i duboko disanje, često noseći jedan gnoseološki faktor, niz stvarnih događaja i činjenica, od povijesnih ličnosti, literature. Takvi postupci mogu ponekad opteretiti sadržaj, ali u ovom slučaju rekla bih da ih obogaćuju, podsjećajući nas da smo svi mi na kraju ipak ono pročitano, prohodano, viđeno. Najviše naše pisanje, ono je uvijek naslonjeno na naše prethodnike. Kako su takvi postupci ušli u vaše pisanje?

Književnost je bitan dio mojeg života – ono pročitano nerijetko je jednako dojmljivo i bitno kao i ono doživljeno osobnim iskustvom. Nikada se nisam trudila povlačiti oštru granicu između književnosti i stvarnosti, upravo suprotno – najdojmljivije slike, misli i iskustva na koja su me uputili tekstovi drugih autora koristim kao materijal jednakovrijedan onom životnom – kao relevantne cigle kojima je također moguće graditi priču o životu. Bez obzira koristimo li ih u ozbiljnom ili razigranom, prevrednujućem modusu.

Radite i kao profesorica na fakultetu, a bavite se i znanstvenim radom i književnom kritikom. Čini mi se da upravo ta dva svijeta utječu na tu dimenziju poezije koja nosi znanje. Utječe li to i na drugačije oko za književnost, poeziju samu? Koliko to kritičko oko utječe na vaše pisanje, daje li možda veću strogoću?

Na svjesnoj razini, nastojim da ne utječe. Kada pišem poeziju, želim prije svega progovarati kao pjesnikinja, u znanosti kao znanstvenica, a u kritici kao kritičarka. Dakako, s čitanjem je nešto drugo – tamo se sve to pomiješa i ispreplete pa sam kao čitateljica, vjerojatno, istodobno sve to. Nemoguće je, pogotovo u apstraktnim aktivnostima kao što su čitanje ili mišljenje, odvojiti slojeve svoje ličnosti, odijeliti sebe od sebe. A mislim da nije ni potrebno.

Smrt je stalni pratitelj poezije, o njoj pišete kao o svakodnevnoj, velikoj i maloj, kazni i tješiteljici: "Stablo za tvoj lijes još uvijek lista/u nekoj šumi". Može li poezija biti način da se nosimo sa smrću, vlastitom smrtnosti?

Može, jedan od načina. S time da poezija ne daje generalne i trajne odgovore (kao, primjerice, religija), već samo individualne i trenutne.

"Zaborav je genom svijeta", kažete u pjesmi E-grobovi, koja na sjajan način govori o našoj sve većoj otuđenosti od svijeta u kojem, nakon smrti, naši profili na različitim društvenim mrežama ostaju i dalju otvoreni, otvorena groblja. Može li poezija biti način da se naša otuđenost umanji?

Mislim da može. Društvene mreže, uza sve svoje negativne strane (vrijeme koje nam oduzimaju, površnost, podložnost komercijalnim i mainstream sadržajima, nerealnost slika koje grade) imaju i svojih dobrih strana. Mislim da se nigdje te dobre strane ne očituju tako kao na planu poezije – poezija se svojom kratkom formom izvrsno snašla na društvenim mrežema, štoviše, čini mi se da je interes za nju zapravo porastao otkada je društvenih mreža. Također, društvene mreže, i internet općenito, omogućuju lakšu dostupnost sadržaja koji bi inače bili teže dostupni, kao i lakše povezivanje ljudi srodnih interesa. I sama sam upoznala puno divnih ljudi i njihovu poeziju zahvaljujući Facebooku i nekim blogovima.

Dakako, u moru svega i ima svega, pa tako i loših stihova i loših pjesnika. Osobno me to ne smeta, svatko može sebi odabrati ono što mu odgovara, komparirati, donositi sudove. Što se tiče smanjivanja otuđenosti, mislim da se ona događa svakom dobrom pjesmom koju pročitamo, bez obzira poznajemo li ili ne njezina autora. Nedavno sam i sama saznala o zanimljivom slučaju – dvoje mojih poznanika, književnika, izvjestilo me o događaju gdje su na jednom prijateljskom druženju, igrom slučaja, spontano, počeli čitati poeziju iz "Stepenica za Stojanku K." koju su u tom trenutku imali pored sebe. Kako je na toj večeri bilo još troje ljudi (koji nisu književnici, niti imaju bilo kakvo stalno iskustvo čitanja poezije), i oni su, zbog druženja i atmosfere, pročitali po jednu pjesmu – kažu da su se nekon toga osjećali nekako drugačije, ispunjenije, ljepše. Događaj mi je ispričala poznanica, književnica, smatrajući da je riječ o nečemu vrijednom saopćenja. Razveselilo me to što sam čula.

Andrijana Kos Lajtman, foto: Kalibar - Adrijana Vidić

Zbirka "Stepenice ta Stojanku K.", u svojoj polifoniji priča, nosi i one koje su, čini mi se, danas jako bitne. Recimo pjesma o smrti Lepe Radić koja je pogubljena '43. Danas, u vrijeme kada se sve češće događa revizionizam, je li potrebno ponovno progovarati o istinitoj povijesti?

Povijest je uvijek istinita, samo je naše interpretacije ponekad udaljavaju od istine. U vremenu u kojem živimo te su iskrivljene interpretacije možda češće nego ikada ranije i služe uglavnom za jeftine ideološke interese, za dobivanje političkih bodova, prisvajanje određenih statusnih pozicija i sl. Jako sam osjetljiva na pitanje antifašizma, mislim da je potpuno nedopustivo da se o nečemu što bi trebala biti elementarna civilizacijska tekovina nerijetko još lome koplja, iskrivljuju ili taje činjenice, često pod krinkom relativizma. Činjenice jasno govore što je bio i jest antifašizam, i zašto je njegovo postojanje nužno da bismo mogli živjeti u humanom i civiliziranom društvu koje polazi od elementarne pretpostavke da su svi ljudi po rođenju jednaki u pravima i ljudskom dostojanstvu. 

Pitanje antifašizma danas se često preskače, relativizira, dovodi u vezu s naklonošću bivšem režimu i slično, što je vrlo opasno. Stoga mislim da je o toj, kao i nekim drugim važnim temama potrebno govoriti različitim sredstvima – kako onim znanstvenim, edukativnim i političkim, tako i umjetničkim. Lepa Radić i njezino brutalno pogubljenje samo je jedna od mnogih dojmljivih sudbina koje zavređuju da se  njima govori.

Kako gledate na pjesnički rad, kako izgleda proces pisanja? I "Teleidoskop" i "Stepenice za Stojanku K." pjesničke su zbirke koje su jezično dosljedne i čiste, one su zatvoreni sustavi. Teško je govoriti o konceptualnim zbirkama, ali njihov stil i način na koji govore, vezanje motiva, čine da ih se promatra kao čvrst sustav koji dobro funkcionira i kao cjelina, ali i na razini jedne pjesme. Čini mi se da se sve veći broj pjesnika zapravo okreće takvom pristupu poeziji. Kako gledate na njega? Čini li vam se da tako zbirke dobivaju neke dodatne vrijednosti?

Jako mi je drago da ste postavili ovo pitanje. Iako ne mislim da su moje zbirke konceptualne (o konceptualnoj književnosti i sama sam ponešto pisala u znanosti) niti mi je to bio cilj, osjećam ih upravo tako kako ste naveli – kao zatvorene sustave. Mislim da je to vrlo važno – to neko prirodno zaokruženje materijala koje formira sustav u kojem ništa nije suvišno, niti nešto bitno nedostaje. Nešto što ima potencijal funkcionirati kao mali planet, bliži ili dalji od planeta na kojem živimo u zbilji. Nerijetko se, osobito kod mlađih autora, susrećemo s prenatrpanošću materijala, sa suviškovima, ponavljanjima. Stoga je vrlo bitno steći moć autokorekcije, ne bojati se kraćenja ili ispuštanja, a korisna je i predana urednička ruka ili čitanja onih do čijeg nam je mišljenja stalo.

Osobno, najsklonija sam pjesništvu koje nije konceptualno u doslovnom smislu, kao prezentacija matematičke prirode književnosti, već je organizirano kao organski sustav koji ima svoj jasan oblik, ali i individualna izmicanja od apstraktnog modela. Najlakše bih to, možda, oprimjerila slikom krošnje – svaka krošnja mali je svijet za sebe, dovršena, potpuna i svoja, više ili manje lijepa i raskošna, ali svakako jedinstvena, odijeljena od drugih krošnji. Svaka grančica u njoj ima svoje mjesto i dopronosi njezinoj cjelokupnoj ljepoti, čak i one koje, eventualno, slučajno rastu pomalo nepravilno ili drugačije.

Čemu nam zapravo treba poezija? Možemo li uopće govoriti o tome da je potrebna danas?

Poezija nikada nije bila univerzalno potrebna, pa tako ni danas. Ne mislim da svi trebaju čitati poeziju, niti gajim iluziju da će se to ikada dogoditi. Ipak, smatram da je jezik umjetnost i moć njezina govora nešto što je teško nadomjestiti ičim drugim. Nešto što život čini mnogo suptilnijim mjestom. Netko će taj govor pronaći u muzici, netko u filmu, netko u poeziji. Netko u svemu od toga. Ali živjeti bez dodira s umjetnošću mislim da znači živjeti osakaćen, reduciran život.

Čini li vam se da naš obrazovni sustav uopće ima tu mogućnost, objasniti djeci/mladima da je dodir s umjetnošću nužan, a egzistencija bez nje je, kao što ste rekli, reduciran život? Treba li obrazovanje biti ta prva stepenica našeg implementiranja umjetnosti u život, bilo da smo samo konzumenti ili i stvaratelji jer, da se sjetimo, naš svijet nije svijet istih šansi niti početnih točaka...

Bez obzira što dodir s umjetnošću (koji je uvijek dodir s novim viđenjima) počinje, ili bi trebao početi, od najranijih dana, školski sustav je nezaobilazan za konkretnije i sustavnije upoznavanje svakoga djeteta s umjetničkim praksama – upravo zato jer bi svoj djeci trebao omogućiti osnovnu umjetničku naobrazbu, kao i praktične, konkretne dodire s umjetničkim djelima. Nažalost, mislim da u našem obrazovnom sustavu umjetnički predmeti i sadržaji zauzimaju premalo prostora i da im se posvećuje premalo vremena. Mnoge razvijene europske zemlje u tome znajčajnije prednjače, osobito u nižim razredima osnovne škole, kao i kroz različite oblike specijaliziranih umjetničkih škola (npr. Beligija). Moj osobni ideal bila bi škola s više umjetničkih sadržaja, osobito znamo li koliko odgojnih, pa i terapetskih benefita mogu donijeti upravo takvi sadržaji.

Najčešće se kritički bavite proznim knjigama, a u "Teleidoskopu" su se javljali mnogi prozni fragmenti pokazujući kako su zapravo granice između poezije i proze često puno manje nego nam se čini. Pišete li već sada neke nove tekstove i što nas dalje očekuje?

Trenutno pišem novu pjesničku zbirku (radnog naslova "Brijeg nije brdo") koja je u izrazu dosta slična "Stepenicama", iako je u tonu i motivici ponešto osobnija, intimnija. Također, radim i na već spomenutoj znanstvenoj knjizi koja se na teorijskoj, ali i interpretativno-analitičkoj razini bavi načinima i mogućnostima pjesničkog izricanja smrti.

Andrijana Kos Lajtman

Stepenice za Stojanku K.

  • V.B.Z. 12/2019.
  • 76 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535202011
  • Cijena 99.00 kn

Pjesnička knjiga +Stepenice za Stojanku K.' Andrijane Kos Lajtman mučno je ukorijenjena u našu svakodnevicu, koja nije drugo do mozaik složen od kaleidoskopskih projekcija i – često suprotstavljenih – interpretacija naših prošlosti, te više ili manje zamućenih ideja o budućnosti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 03.02.2020.

Alen Brlek : Sang

– Pretraži sve članke –