Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marul Kuljiš • 13.09.2015.

Clemens Meyer : Na moja čitanja dolazile su prostitutke i zahvaljivale mi što sam im dao glas

Clemens Meyer (foto: FSK)

Clemens Meyer rođen je 1977. u gradu Halle an der Saale u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Studij njemačke književnosti u Leipzigu prekinuo je zbog služenja kazne u Centru za mlade delinkvente. Nakon toga je bio zaštitar, vozač viljuškara i građevinski radnik sve dok njegov prvi roman "Als wir träumten" (Kad smo sanjali, 2006.), u kojem opisuje avanture grupe marginalaca nakon pada Berlinskog zida, nije osvojio niz vrijednih književnih nagrada, što ga je učinilo poznatim piscem.

Dobitnik je brojnih njemačkih književnih nagrada i stipendija, a za zbirku priča "Noć, svjetla" (Die Nacht, die Lichter, 2008.) nagrađen je 2008. godine i Nagradom Leipziškog sajma knjiga. Objavio je i već spomenuti roman "Als wir träumten" (Kad smo sanjali) 2006. i knjigu autobiografskih proza "Gewalten" (Sile), 2010. godine. Za roman "U kamenu" 2014. dobio je Književnu nagradu grada Bremena.

Noć, svjetla Meyer Clemens
U kamenu Meyer Clemens


Marul Kuljiš: Ovo vam nije prvi put da ste u Hrvatskoj. Možete li se prisjetiti kako vam je bilo 2011.?

Clemens Meyer: Promovirao sam knjigu "Noć, svjetla". Tada sam upoznao Edu Popovića. Imali smo turneju, od Zagreba do Osijeka pa do Splita. Čitanje ulomaka organizirao je Goethe-Institut. Poslije je on došao u Njemačku, gdje mu je prevedena knjiga "Igrači".

Radnja prve knjige koju ste napisali, "Kad smo sanjali", događa se u razdoblju Die Wende (njemački termin za ujedinjenje Njemačke i tranziciju Istočne Njemačke). Knjiga je izašla 2006., kada je ta tema bila jako popularna u Njemačkoj. Na primjer, iste godine izašao je i jako popularni film "Život drugih", a nekoliko godina prije "Goodbye Lenin". Što mislite, zašto je to bilo tako?

Nisam siguran. To je, u svakom slučaju, bilo važno razdoblje. Ja sam tada imao dvanaest ili trinaest godina. Mislim da je baš moja generacija bila pod ogromnim utjecajem svih tih promjena. Godine 2006., kada je izašao moj roman, to je bilo i dalje prilično svježe. I dalje se osjećala velika razlika između Istočnih i Zapadnih Nijemaca. Devedesetih je u Istočnoj Njemačkoj bilo jako puno problema, nezaposlenost, socijalni problemi, neonacizam.

Cijela je jedna država nestala. Bio je to dug proces integracije, ostavio je ogromni utisak na ljude koji su tada odrastali. Ja sam tada bio dijete, i mislio sam da bi bilo zanimljivo napisati knjigu o tome iz perspektive djeteta. Htio sam pisati o grupi klinaca koji se ulove u krug nasilja, kriminala i droge. Druge knjige o tome bile su drukčije. Bile su jako ozbiljne.

Postoje li i danas opipljive razlike između Istočnih i Zapadnih Nijemaca?

Mislim da ne. Danas su prilično slični. Možda kod ljudi koji su deset, petnaest godina stariji od mene nije tako. Oni još uvijek govore o Wessiejima. Što su ljudi stariji, veći su dio života proveli u DDR-u. Jak je i utjecaj roditelja. Ljudi zaborave da DDR nije nestao preko noći. Neki su ljudi i '95. još htjeli DDR. Danas je ipak drukčije. Prošlo je 25 godina. Mladi ljudi se sele uokolo. Ipak, mislim da će trebati jedno pedeset godina da te razlike potpuno nestanu.

Kod nas u Hrvatskoj također je bilo slično razdoblje tranzicije, a i dalje ima puno ljudi koji misle da je u komunizmu bilo bolje, pogotovo sad nakon gospodarske krize.

Da, slično je i kod nas, postoji čak i riječ Ostalgie. Ljudi kažu: da, bila je diktatura, ali imali smo dovoljno novca, nitko te ne bi dirao ako nisi nešto napravio... Kažu da su se ljudi prije više držali zajedno. Danas se, navodno, svi drže za sebe.

Kada je izašao roman "Kad smo sanjali", mediji su pisali da je to Wenderomann kakav se dugo čekao, da su ljudi jedva čekali da netko to tako ispriča.

Mislim da je to bio slučaj sa skoro svakom knjigom o toj temi koja bi izašla. Vidite, čak je nastalo ime za taj žanr, Wenderomann. Ali dok sam ga pisao, nisam ga zamišljao kao Wenderomann. Bila je to priča o petero prijatelja koji odrastaju osamdesetih. Zatim dolazi Wende, droga, kriminal, zatvor. To je priča o odrastanju, o socijalnim problemima. Ali pozadina je to razdoblje.

Kod nas se, recimo, o toj temi nije puno pisalo. Mnogo se više pisalo o ratu. Možda bi bilo zanimljivo da netko napiše Wenderomann koji se događa u Hrvatskoj.

Pročitao sam jednu knjigu Ede Popovića, zove se "Oči“. Govori o fotografu koji sedamdesetih samo pije, zabavlja se i onda se zatekne u ratu. Na njemačkom se ta knjiga zove "Kalda“, to je prva Edina knjiga koju sam pročitao.

Pročitali ste puno hrvatskih knjiga?

Pa ne baš puno, čitao sam Edu, Miljenka Jergovića, Ivanu Sajko. Nju sam također upoznao. Pročitao sam njenu knjigu "Rio Bar". Edo mi je dao neke knjige (u prijevodu), pa me zainteresirala ovdašnja literarna scena.

Priče se većinom bave socijalnim temama. Takve priče najčešće su pisane realistički, s puno detalja. Vi pišete pomalo impresionistički, ne dajete puno detalja ni opisa. Nekada čitatelja pomalo i varate, vodite na krivi trag.

Da, ciljao sam na nešto slično magijskom realizmu. Liričniji stil. Nisam htio pisati hladnijim, realističnim stilom. To se vidi i u naslovu, "Noć, svjetla". Noć je i trepere svjetla, dakle nešto vidite, ali nije potpuno obasjano, nije posve jasno. Htio sam u takvu neku atmosferu smjestiti svoje likove.

Volite li više pisati kratke priče ili romane?

Podjednako. Dosad sam napisao točno pola-pola. Sljedeća knjiga koju pišem također je zbirka priča. Sviđa mi se ideja zbirke priča. "Noć, svjetla“ mi je nešto kao concept album. Kao oni koje su Beatlesi radili kasnih šezdesetih. Dakle svaka je priča cjelina za sebe, ali sa svim drugim pričama zajedno tvori još jednu cjelinu. Tu zbirku napisao sam za oko godinu i pol, dvije godine. Ali nisam išao tako da bi mi pala na pamet ideja za priču, pa ajde, mogu je staviti u zbirku, ne. Htio sam provući jednu temu kroz sve priče.

Koliko vam je trebalo da napišete roman "Kad smo sanjali“?

To je trajalo dosta dugo, počeo sam oko 1999., ali nisam, naravno, cijelo vrijeme pisao. Jedne godine napisao bih možda poglavlje, ili dvadeset stranica, druge više. U isto sam vrijeme studirao u Njemačkom institutu za književnost u Leipzigu.

Ljudi zaborave da DDR nije nestao preko noći. Neki su ljudi i '95. još htjeli DDR. Danas je ipak drukčije. Prošlo je 25 godina. Mladi ljudi se sele uokolo. Ipak, mislim da će trebati jedno pedeset godina da te razlike potpuno nestanu.

Koliko ste dugo tamo studirali?

Od 1998. do 2003. Pet godina, ali program je trajao tri. Nije mi se žurilo. A i radio sam u isto vrijeme. Noću sam najčešće radio, a danju išao na predavanja. Bio sam vozač viljuškara.

A koliko vam je trebalo da napišete svoj posljednji roman "U kamenu"?

Također prilično dugo. Prvo poglavlje počeo sam 2008., onda sam napravio dugu pauzu pa nastavio 2010. Roman sam dovršio 2013. Ideju za taj roman imao sam još jako davno, 1998. kada sam htio napisati roman u kojem su samo glasovi prostitutki. Upoznao sam neke, pokušavao shvatiti kako žive, kakve su, koje su razlike među njima. Neke su iz istočnih zemalja, neke iz Njemačke, neke su starije, neke mlađe. Time se bave iz različitih razloga. Onda sam shvatio da mi to nije dovoljno, da je to samo dio projekta.

Poslije sam skupljao raznu građu o toj temi. Istraživao o ekonomiji prostitucije. Pala mi je na pamet ideja da to povežem s s Marxovim "Kapitalom“. Dodao sam neke druge glasove. Postao je to jako veliki roman, o prostituciji, moći, politici, a odvija se kroz jako dugo razdoblje.

Pročitao sam da vas je zbog tog romana jedna feministička stranica nazvala "Pašom mjeseca" (nešto kao seksist, šovinist mjeseca).

Da, to su apsolutne gluposti. To nikome drugome nije palo na pamet. Samo ženama na toj stranici Emma.de. One smatraju da sto posto prostitutki u Njemačkoj taj posao radi jer su prisiljene. Da su sve seksualno roblje. To nije tako. Imaju razne razloge što se time bave. Postoji, naravno, seksualno roblje, kada žene dovedu iz istočnih zemalja i kažu im da imaju poslove za njih u Njemačkoj, ples i slično. A kada dođu, naravno, to nije samo ples. I ne mogu se vratiti. Ali to je možda deset, dvadeset posto. Stvar je u tome da se devedeset posto žena ne bi moglo baviti time jer nemaju takav mentalni sklop.

U mom romanu ima i glasova tih žena koje to rade prisilno, i one su uključene. Ali jedna žena kaže: "Ja to radim jer to želim raditi. Ne pitaj me zašto, imam svoje razloge. Radit ću to neke vrijeme i onda otići." To ne razumiju te žene sa stranice Emma.de. Kažu da sam muškarac, pa ne mogu o tome pisati. Na moja čitanja dolazile su prostitutke i zahvaljivale mi što sam im dao glas. Naravno da ima i glasova muškaraca u romanu. Prostitucija je veliki biznis. Ima jedan lik koji se uspeo ni iz čega i obogatio se. On se bavi nekretninama. Iznajmljuje prostitutkama sobe, ali u to uključuje i zaštitu, oglase na internetu itd. On im je svojevrstan menadžer.

Jesu li likovi temeljeni na stvarnim ljudima?

Ima jedan lik koji je uistinu temeljen na stvarnoj osobi, ali sam ga jako promijenio. Na početku knjige jedan ga srpski svodnik upuca u noge. U stvarnosti je gotovo umro, a u mojoj knjizi umre, ali se vrati iz mrtvih. Likove žena sam izmislio, ali sam jako puno istraživao. Pročitao sam gomilu knjiga, biografije prostitutki, svodnikâ, sociološke studije, pa i radio intervjue.

Je li i "Svodnik" Iceberga Slima bio među tim knjigama?

Da, pročitao sam i to, ali to je nešto drugačije. Dok sam tražio knjige, i ta se pojavila. Zanimljiva knjiga. Autor je stvarno bio svodnik. Ali važnije su mi bile studije i članci o toj temi.

U Njemačkoj je prostitucija legalna?

Da, 2002. je donesen zakon prema kojem je legalno iznajmljivati sobe prostitutkama. Prije je to bila neka siva zona. Ta je situacija išla naruku samo svodnicima. Ideja je bila tim ženama dati više prava. Tako se rodila nova klasa tih menadžera, kao što je ovaj u mojoj knjizi. On sebe vidi kao biznismena, obrazovanog čovjeka, koji plaća porez. Postane jako moćan. Ali mora pasti, naravno, zato što je ovo roman.

"Noć, svjetla“ mi je nešto kao concept album. Kao oni koje su Beatlesi radili kasnih šezdesetih. Dakle svaka je priča cjelina za sebe, ali sa svim drugim pričama zajedno tvori još jednu cjelinu.

U Velebitu Popović Edo

Rekli ste da pišete još jednu zbirku priča. Pročitao sam da pišete i roman o čovjeku koji je šezdesetih bio statist u filmovima o Winnetouu pa se poslije vratio na lokaciju snimanja...

I ne ubije se! Znam točno tu rečenicu, to nisam uopće rekao! Krivo su me shvatili. Rekao sam da se vrati na Velebit trideset godina poslije, kad tamo izbije rat. Dakle ne da ubije sebe, nego da se bori u ratu. Tada je već starac.

Nisam još počeo pisati. Sljedeće godine idem opet na Velebit, bio sam već 2013. par tjedana s Edom Popovićem. On stalno ide tamo, napisao je i knjigu o Velebitu. Pokazao mi je sva mjesta gdje je sniman film. Trenutačno razvijam tu ideju, sve više toga ubacujem. Bojim se da će knjiga na kraju postati debela poput "U kamenu“. To je trebala biti kratka knjiga, oko 150 stranica. O tome kako se taj čovjek devedesetih prisjeća kako su na istim tim mjestima pucali lažnim oružjem, obučeni u kauboje i Indijance. To mi se sviđa zato što su neke od prvih bitaka u ratu baš ondje i vođene.

Znate li da se snima remake Winnetoua?

Da! Htio sam posjetiti snimanje, ovo ljeto, ali nisam uspio. Za Božić film izlazi u Njemačkoj. Htio sam o tome pisati za novine, ali, nažalost, nisam imao vremena. Možda će i to biti dio knjige. Poslije sam saznao da je Hrvata bilo i u ratu u Iraku. Možda će moj lik imati sina, koji se ondje bori. Dakle knjiga raste. Mislim da ću dovršiti ovu zbirku priča koju pišem pa započeti taj roman.

Winnetou je u Hrvatskoj jako popularan. Svi smo ga čitali kao djeca.

Da, ja sam obožavao te knjige kao dijete. Zanimljivo je da je Karl May napisao sve te knjige o Americi, Indiji, Bagdadu, Kurdistanu, a nikad nije nikamo putovao. Ja isto tako nisam bio u Iraku, ali, evo, nema problema. Na Velebitu sam bio, i sad kad se vratim doma počet ću učiti hrvatski. Kad se vratim u Hrvatsku u svibnju, želim ga već malo znati. U studenome ću krenuti na tečaj na pučkom sveučilištu. U školi sam učio ruski, to bi mi trebalo pomoći. Ići ću uskoro na mjesec dana u Beograd pa ću tamo isto malo učiti. Idem na razmjenu pisaca koju organizira Goethe-Institut. Jedno poglavlje u toj budućoj knjizi događat će se u Beogradu. Lex Barker, koji je glumio Old Shatterhanda, upoznaje se s Titom i idu zajedno piti.

Čovjek koji je glumio Indijance u istočnonjemačkim vesternima bio je Srbin, Gojko Mitić. Prije koju godinu u Goethe-Institutu u Zagrebu prikazan je film "Sinovi velike medvjedice", u kojem glumi.

To je prvi takav film, prilično je traljav, sljedeći su bili puno bolji. Kad sam bio dijete, jako sam ga volio, pa sam ga nedavno opet pogledao, i vidio koliko je smiješan. Gojko Mitić snimio je deset ili dvanaest tih filmova. Jako zanimljiv čovjek. Postao je heroj u Istočnoj Njemačkoj. Otkrili su ga tako što je imao male uloge u filmovima o Winnetouu, pa su ga doveli u Istočnu Njemačku. Proveo je tamo većinu života, vjenčao se s jednom glumicom.

Ima i tragičan dio priče. Bio je jedan drugi glumac, Dean Reed. On je bio američki komunist i preselio se u Istočnu Njemačku. On i Gojko Mitić zajedno su glumili u filmu Braća po krvi. Dean Reed bio je oženjen jednom poznatom glumicom, a Gojko Mitić mu ju je preoteo. Nekoliko godina poslije Reed se ubio. Našli su ga mrtvog u jezeru, nitko ne zna što mu se dogodilo. Toliko ima tih priča u čijem su središtu Karl May i Winnetou. Pokušat ću to nekako sve ispričati u budućem romanu!



Razgovor s Clemensom Meyerom objavljujemo u suradnji s Festivalom svjetske književnosti.

** pogledajte i video zapis razgovora koji je s Clemensom Meyerom na tribini "Razotkrivanje" vodio Roman Simić Bodrožić.

– Clemens Meyer –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –