Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 02.10.2013.

Daniel Radočaj : Ponekad bih odlazio k njoj biciklom

U pogovoru knjizi Daniela Radočaja "Ponekad bih odlazio k njoj biciklom" Davor Šalat, između ostaloga, iznosi: "(...)Potpuno mu je [Radočaju] jasno da je naše društvo - takvo kakvo jest - besperspektivno, da je osuđeno na produciranje sve većih klasnih razlika i društvenih problema, ali baš zbog takve fatalističke situacije Radočaju ne pada na pamet ikakva pobuna, već samo konstatiranje i gorko ironiziranje toga gotovo zakonitog propadanja."

Jednom kad dođete do pogovora, već je kasno. Radočaj, naime, nimalo ne skriva defetizam, ironiju i nemoćni cinizam svog poetsko-proznog ja koje fokalizira sve tekstove ove knjige i ovo pogovorno upozorenje (Šalat ga, dakako, ne percipira kao upozorenje no to je sad manje bitno) iz kojega je više no očito da je "Ponekad bih odlazio k njoj biciklom" još jedna kuknjava klasičnog urbanog junaka suvremene hrvatske proze koji na tome ustraje, brat bratu, stotinjak godina, neovisno o državi, kontekstu il' bilo čemu što se u nekom momentu pojavilo unutar naših granica, ne može spasiti ni jednog čitatelja. Umori to čovjeka. Ne samo da živi tu stvarnost, nego o njoj iz godine u godinu, uz neznatne varijacije, neprestano čita pa mu se učini da se oko njega doista ništa ne mijenja. Samo što, eto, Franjo Josip više ne gradi ceste naokolo.

No dobro, svatko se trudi pisati o onome što zna (ili barem poznaje) pa možda ni nije pošteno zamjerâti ljudima što pišu takve tekstove. U susretu sa hrvatskom stvarnošću defetizam je sve osim deplasiran. Također, moguće je da u Hrvatskoj doista postoji izvjestan broj mazohista koji, ničim tjerani, između svega dostupnog književnog blaga biraju baš takve tekstove za svoju lektiru. U tom je slučaju fokus kritike potrebno preusmjeriti s teme na postupak. Na kraju krajeva, upravo se po tome razlikuju svi ti silni likovi i sve te silne sudbine hrvatskog perfekta, prezenta, a kako stvari stoje i futura.

"Ponekad bih odlazio k njoj biciklom" zbirka je tekstova na granici poezije i proze, skup fragmenata koje povezuje ono poetsko ja o čijem ste karakteru već nešto mogli i naslutiti. Podijeljena je u deset tematskih cjelina (priča), od kojih svaka istražuje različite aspekte života središnjeg ja. Taj se život kreće po uobičajenim stazama. Žene, drugi, zajednica. Pri tome Radočaja ne zanima ekstenzivno, detaljno analiziranje svih aspekata svojih svjetova. Fragmentarna narav ovih zapisa dopušta mu tek oslikavanje trenutka, atmosfere, naglašavanje fraze, ironijske situacije ili posvemašnjeg apsurda.

Čvrsto konstruirane, Radočajeve "mikropriče" svojim jezičnim manevrima povremeno ipak uspijevaju nadograditi tematsku banalnost situacije. Poput vještog redatelja, Radočaj je sposoban usmjeriti čitateljev pogled prema skrivenim, "neopjevanim", dimenzijama svakodnevnih situacija, pronaći humor tamo gdje humora nema, uprijeti prstom na zaboravljena značenja jezika ("Bicikl na 24 obroka") i natjerati čitatelja da se zapita je li doista, maloprije, u istoj zbirci čitao o trivijalnim stvarima poput rekreativnog opijanja i njušenja smrdljivih čarapa. U svojim najboljim trenucima (a najbolji trenuci uglavnom se nalaze u tematskoj cjelini koja istražuje pisanje i književnost), Radočaj zaista funkcionira kao talentirani pisac. Tih je trenutaka, nažalost, premalo.   

Problem "hrvatskog junaka" nije jedini problem Radočajeve knjige. Dio iste se, naime, bavi "suočavanjem" muškaraca i žena. Za ilustraciju problema ponovno će nam poslužiti Šalatove pogovorne riječi: "Svojom diskretnom ironijom autor zapravo samo uviđa da se ponašanje muškaraca i žena događa po različitoj i gotovo nepromjenjivoj logici, da neki determinizam neslaganja svagda postoji između spolova (...) u kojima se uglavnom uočava nesukladnost i neuskladivost muške i žense precepcije i navika."

Možda bi tkogod mogao pomisliti da Šalat u Radočajev tekst jednostavno upisuje značenja kojih tamo nema, no to zapravo i nije slučaj. I ovaj paragraf, baš kao i prethodni, jednostavno je činjenično sažimanje epistemološkog horizonta Radočajevog poetsko-proznog ja. Problem nije u "determinizmu neslaganja između spolova", pisac naime ne mora pristati na višedesetljetnu dekonstrukciju roda i rodnih uloga, koliko je problem što se taj "determinizam" u tekstu manifestira kao skup sasvim banalnih razlika. Ta "nepromjenjiva logika ponašanja muškaraca i žena" rezulitra Njom koju vesele kupovanje šminke, tračanje i odlasci kod frizera i Njim kojeg veseli pisanje; rezultira Njom koja se srami svoje fiziologije i Njim kojemu je to "glupo" (pri čemu koprofilija igraa neuobičajeno veliku ulogu); Njom koja troši novac na odjeću i Njim kojem to "smeta".

Čitajući te fragmente, teško se oteti dojmu kako kolumnisti "Men's Healtha" imaju bolje, dublje i smislenije uvide u dinamiku tih reduciranih identiteta što se kolokvijalno nazivaju Muškarcem i Ženom. Razumio bih to, donekle, da Radočaj ima manje godina no što ima (rođen je '79.), i da je manje pronicljiv no što, sudeći po nekim drugim pričama, jest no smislenog opravdanja zapravo i nema.

Možda zapravo neka vrsta opravdanja postoji. Stvarajući svoje poetsko ja, Radočaj ostaje vjeran svojim pankerskim korijenima ("nakon deset, možda petnaest, godina raskrstio sam s pankom") slikajući se čovjekom iz raje. A čovjek iz raje, u rukama Daniela Radočaja, prezire mamine sinove i višu klasu ("Pozdrav iz radničke četvrti") koja "nema pojma o životu", poput kakvog osnovnoškolca prezire štrebere (I dalje: Štreberi su fascinirali profesore nabubanim gradivom, mi smo bježali s nastave uživajući u životu / Tako je uglavnom i danas. Oni osvajaju književne nagrade, a u naše zbirke upiru prstima), smije se likovima iz teretane, a pojam savršenog života mu je praški go-go dancing bar.

Tako zamišljen, čovjek iz raje zapravo ni nema što pametnije reći o Muškarcima i Ženama. Konzistencija se Radočaju ne može poreći. Jedino što pri tom ostaje neodgovoreno jest zašto bi netko platio cijenu knjige da sluša komentare "čovjeka iz raje". Dovoljno je prijeći ulicu i zasjesti u birtiju preko puta. Dupli pelinkovac manje košta, a lik za šankom bit će sretan što ga netko uopće sluša. Konobar također.

 
Daniel Radočaj: "Ponekad bih odlazio k njoj biciklom"

Studio Moderna i Naklada Ðuretić, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –