Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 09.12.2013.

Dario Šarec : Na putu za Neverland

Nisam bio siguran hoće li izdržati do kraja. Postojala je neka sitna mogućnost uspjeha, no sa svakom se daljnjom stranicom neizvjesnost povećavala. Ponekad se činilo da neće uspjeti. Posebno u onim momentima kad spominje oca i njegove vojničke dane na Ohridu, a ni scene u ludnici nisu bile sasvim bezopasne. Od ludih se ljudi svašta može očekivati. Od PTSP-ovaca još i više. Ta me neizvjesnost, više no išta drugo, držala do kraja knjige i kad sam konačno sklopio posljednju stranicu došlo mi je nekako milo. Uspio je!

Netko je uspio napisati knjigu u kojoj nema ni traga Jugoslaviji, ni jednog spomena novovalnih prvoboraca pa čak ni usputne zabilješke o Domovinskom ili bilo kojem drugom ratu. Možda sam takvo što i trebao očekivati. Dario Šarec je dovoljno mlad (rođ. 1981.) da bi mu sva jugoslavenska ikonografija, uzdignuta do kulta u post-jugoslavenskom dobu, bila pomalo daleka i tuđa. Djeca devedesetih "briju" na neke druge stvari. I koliko god je izvjesno da će s prolaskom vremena, kako mlađi i mlađi autori budu stupali na scenu, Jugoslavija i jugoslavensko polako nestajati iz kolektivne memorije utjelovljene u književnosti, još uvijek smo unutar prijelaznog razdoblja u kojemu je izostanak spomenutih tema svojevrstan "događaj" - dobrodošao odmak od kolektivnog diskursa "scene".

Nije Šarec prvi autor koji se, krećući se urbanim topografijama, odmaknuo od jugoslavenskog naslijeđa, nije ni najbolji, no njegova nova knjiga - "Na putu za Neverland" - poslužit će nam kao egzemplarni predložak za opis novog protagonista hrvatske "urbane proze" - posttranzicijskog junaka koji ni po čemu bitnome ne odskače od svojih prethodnika.

 
Konfiguracija nam je poznata. On je čovjek od pera (i pisac i novinar), u ranim je tridesetima, a kad ne piše bavi se univerzalnim zanatom humanista sa ovih prostora - preživljavanjem. Novinarstvo je odavno propalo (novinar na stalnoj plaći je endemska životinja), profesionalno pisanje priča nikad nije ni zaživjelo, a priljev novca od bezbrojnih povremenih poslova u struci i van struke ovisi o egzotičnim hirevima poslodavaca i mjesečevim mijenama. Egzistencijalna sigurnost nešto je što se događa drugima, a svjetla na kraju tunela nema na vidiku, ponajprije zbog toga što nema ni tunela. Tunel je civilizacijska stečevina, a predciviliazcijska rupa u kojoj se naš protagonist nalazi ima samo jedan, vertikalni, smjer - dolje.

Ako se novca za stanarinu i nema, za žene, drogu, cigare, alkohol i izlaske uvijek se nekako nađe iako ni ta vrsta interakcije s okolnim svijetom nije bitno plodonosnija od ostatka njegove egzistencije. Nije to ni blizu evanđelja balkanskog radnika ovjekovječenog u sintagmi "kurve, janjetina i Vuco", ali nije ni daleko. Seks je ventil za frustracije, a filozofija "24 hour party people" prolazila je samo bogatijim, i bitno mlađim, Englezima. I ljubav je, baš poput ekonomske sigurnosti, još jedan od mitova preostalih iz prošlog državnog uređenja.

No, junaka Šarecove proze opsjedaju takvi mitovi. Konzumeristička egzistencija površnih interakcija i lakog zadovoljavanja kratkoročnih potreba nije mu dovoljna, a čini se - ako je suditi po uspjesima self-help literature i novovjekih gurua te filozofije - kako nije dovoljna ni većini njegovih suvremenika. Upravo je self-help jedna od ključnih točaka pripovijesti Šarecovog romana, a CD s destiliranim poučcima iz najvećih uspješnica poput "Tajne" i "Tkanja života" drugi je protagonist po važnosti. Može li se sreća proizvesti umjetnim putem i može li, baš kao i sve ostalo u postideološkom svijetu, i ona postati predmet robno-novčane razmjene? Za neke od likova iz romana, a posebno za Žabu koji i dolazi na ideju o "CD-u za samoaktualzaciju" nikakve dvojbe nema. Riječ je tek o nastavku dobro uhodane prakse bezbrojnih vašarskih gatara prilagođene dobu novih medija. Za novinare i pisce koje Šarecov junak simbolizira, riječ je o jednom od posljednjih žanrova na kojima je moguće osigurati egzistenciju.

Prateći putanju CD-a, u paralelnom odvjetku romana, Šarec skicira glavne likove nove hrvatske stvarnosti preko čijih sudbina pokušava istražiti genezu "bolesti" novog hrvatskog društva. Pisac se tu, nezadovoljan opcijama koje mu se nude (a nude mu se ludnica kao posljednje utočište i mjesto autentičnog pripadanja te makedonska ruralna fantazija njegovog oca) baš poput ostalih korisnika CD-a, ispostavlja kao još jedan od tragača za zemljom Nedođijom, fantastičnom tvorevinom smislenih ljudskih odnosa i dostojanstvenog života prema kojoj je Nedođija izvjesnog Škota ispunjena vječnim dječacima, opakim gusarima i osvetoljubivim vilama izvjesnije i stvarnije mjesto.

Može li se u trenutnoj konfiguraciji onoga što nazivamo Hrvatskom pisati bitno drugačija proza? Čini se kako, barem u domeni realističkog pisma, ne može. Tako nam barem govori iskustvo hrvatske "urbane proze" u posljednjih petnaestak, dvadeset godina. Pitanje realizma ne iscrpljuje se u povremenim prodorima biografskih elemenata u proznu konstrukciju fikcije ("Na putu za Neverland" premrežen je biografskim crticama), već u tome što svaki drugi oblik pisanja podrazumijeva veći ili manji fantastički odmak od stvarnosti hrvatske egzistencije. "Na putu za Neverland" slijedi tu već dobrano izgaženu realističku stazu kojom već dugi niz godina stupaju hrvatski prozaici i njihovi likovi. Štoviše, moglo bi se reći kako je Šarecov roman jedan od posljednjih vagona u kompoziciji na čijem je čelu maestralno Bulićevo "Putovanje u srce hrvatskog sna".

Metafora pruge nije slučajna. Baš kao što današnji vlakovi voze na temeljima postavljenima u doba Austro-Ugarske, tako se i kroničari urbaniteta kreću svjetovima čiji su obrisi postavljeni otprilike kad i željeznica. Ta sorta junaka suvremene hrvatske proze daleko je, doduše, od Marcela Bušimskog i njegove bratije, no razlike su uglavnom kozmetičke naravi. Iako su politički krajobrazi po kojima se voze moderne kompozicije bitno drugačiji od onih s početka prošlog stoljeća, mehanika vlaka, baš kao i identiteti putnika, kontrolora i upravljača su nepromijenjeni. Mijenjaju se tek karakteri vagona u kompoziciji.

Šarecov vagon je duhovit vagon, ispunjen zabavnim i bizarnim detaljima iako mu je prozor prema vanjskom svijetu širom otvoren. No, tim smo vlakom već putovali, a kako stvari stoje putovat ćemo i opet. Možda bi napokon trebali promijeniti prijevozno sredstvo.

 
Dario Šarec: "Na putu za Neverland"

Naklada Jesenski i Turk, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –