Marija Dejanović : Dobrota razdvaja dan i noć
Dobrota razdvaja dan i noć
Prema legendi, grčki junak Odisej proveo je sedam godina s nimfom Kalipso na mitskom otoku Ogigija za koji danas često tvrde da je zapravo jadranski otok Mljet. Od toga dolazi i naziv plave Odisejeve pećine ali i drugi kulturološki narativi koji su manje-više turistički komercijalizirani u vremenu koji autohtona prirodna blaga tretira kao kao profitabilni resurs. Odisej se na kraju vratio kući, na otok Itaku, čime se njegova epska potraga za vlastitim izvorom, korijenima, završava. Naravno, Homer nije jedini koji se bavi ovom temom lutanja koje donosi spoznaju i intrigu, tako je i Robert Louis Stevenson podario svijetu, osim "Čudnovatog slučaja dr. Jekylla i g. Hydea", i "Songs of Travel and Other Verses" (1896.), koje govore o ljepoti i opasnosti mogućeg:
My mistress still the open road
And the bright eyes of danger
Marija Dejanović, protagonistica vala mlade poezije u Hrvatskoj, u svojoj novoj knjizi bavi se mogućnošću supostojanja vlastite Ogigije i Itake, polazne i sadašnje točke bivstvovanja, svega što se između jedne i druge krajnosti gubi i dobiva. Ništa tako dobro ne rasvjetljava neki prostor poput izmještenosti, dekontekstualizacije i promjene kuta gledanja koji će otkriti nešto novo istovremeno otvarajući se neotkrivenome pred očima, što tek treba upoznati i spoznati. Njezina nova zbirka "Dobrota razdvaja dan i noć" (Sandorf, 2021.) je upravo takva: svjedočanstvo o tranzitu, fizičkom i psihičkom. Naravno, to nikada nije bez barem podsvjesnih reperkusija, a u ovom slučaju, itekako naglašeno lirskom formom koju je autorica raspodijelila u 32 pjesme među kojima se otkriva mnogošto, od radoznalosti, nostalgije, reminiscencije pa i radosti.
Etika kruha i konja
Autorica se na književnoj sceni pojavila 2018.g., kada je njezina knjiga "Etika kruha i konja" nagrađena Goranom i Kvirinom za mlade pjesnike. Angažirana je i na širem književnom polju, kao urednica u časopisu Tema te zamjenica ravnatelja Thessalian Poetry Festivala. S ovako raznorodnim aktivnostima, lako se zapitati kako autorica uopće nađe vremena za pisanje, no knjiga pred nama dokaz je da je takvih trenutaka dovoljno da iz njih izađe nešto što vrijedi ukoričiti. Urednica zbirke je Monika Herceg, afirmirana hrvatska pjesnikinja koja svoj vlastiti zanat dodatno oštri i na ovakvim suradnjama, gdje se vidi delikatnost balansa između autorske i uredničke vizije. Bez spremnosti na kompromis i povjerenja, teško je dobiti nešto što će na kraju prenijeti sublimaciju koja uspijeva ako ne impresionirati, onda barem zadržati čitateljevu pažnju.
Jedna od očitih i naglašenih narativnih niti jest stajanje na razmeđi, prelazak iz jedne sredine u drugu, i samim time strahovi, nadanja, mogućnosti i sve drugo što se iz toga da proizvesti. Lako je pritome upasti u zamke iseljeničkih balada o rodnoj grudi no Marija Dejanović pripada jednom drugom svijetu i imaginariju, gdje je rodna tek ravnopravnost, a gruda fikcijski koncept koji služi malograđanskom populizmu. Utoliko je i njeno ljudsko i literarno iskustvo obojeno potpuno drukčijim, kozmopolitskim bojama.
Autorica piše o onome što je okružuje, onome što propušta i tugama koje promatra tek izdaleka, mada zahvaljujući digitalnom svijetu granice geografskog postaju reducirane na kvalitet internetske veze. U trenutku kada nas prisilno razdvaja epidemija Covida, apstrakcija digitalnog zamijenila je neposrednost opipljivog, i to se odrazilo na sve što radimo i živimo, pa samim time nužno i na književno stvaralaštvo (poput zbirke "Zarazna zona" Damira Radića i Andrijane Kos Lajtman). Kao da to samo po sebi nije dovoljno, zatim slijedi veliki potres čije će se posljedice u Zagrebu i okolici osjećati još dugo, a ni književnost sama neće biti imuna na ovu koliko važnu toliko i prvoloptašku temu koja će bez sumnje rezultirati cijelim dijapazonom djela, od onih koje je najbolje zaboraviti do onih s dužim rokom trajanja.
No tu je, ipak, vrijeme najvažniji sudac, koliko god kritika pokušala da interpretira ono što joj je u datom trenutku pred očima. Marija Dejanović malim eulogijama istovremeno kao da tješi i sebe i grad u kojem na krovu zgrade velikim slovima piše „glavu gore“. No gradovi se ne liječe sažalijevanjem, niti je poezija antibiotik. Toga je svjesna i autorica, pa piše:
I danas vjerujem
Da nismo zaslužili kazne
Koje su nas sustigle
O kakvim je kaznama riječ? Bilo bi isuviše lako tumačiti nesreće koje su zadesile grad kroz neke biblijske paradigme i paralele, no istina je mnogo prozaičnija: čak i u postkonfliktnim društvima, ljudi su u svojoj biti optimisti (ako je vjerovati Rutgeru Bregmanu), pa odbacuju mogućnost velikih tragedija koje su prirodnog a ne političkog karaktera. I kada se dovoljno uljuljkamo u entropiju, dolazi do naglog otrežnjenja koje prečesto dođe prekasno.
Marija Dejanović ispisuje svoju biografiju kao putopis prepun migracija koje su bile uslovljene nužnošću, što njenom peripatetičkom glasu daje integritet autohtonosti. Ona registrira i očuđuje sitnice sadašnjosti bez da ih reducira na nivo dekorativnog: bademe, tsipouro, ključeve. Slikovitost je na zavidnoj razini, kalibrirana taman toliko da ne zaguši narativ metaforama kao atletsku stazu s preponama. Stvaralački proces minuciozno je izveden i gotovo da nema mjesta gdje bi se nešto moglo dodati ili izbaciti. Tekst plovi relativno mirnim, pravocrtnim prostorom u kojem nema velikih emotivnih oscilacija ili interpunkcijskog imperativa. Na taj način cjeline ostaju staložene i izazovne istovremeno.
Poezija Marije Dejanović čita se na glas i smireno, ovo nisu Periševe „pjesme za izvikivanja“. U tome se pronalazi i korijen koji kroz te stihove traži, a koji joj je slučajnost sudbine dodijelila. Jedino na takav način pisac može racionalizirati iskustva koja će iznevjeriti svoja obećanja. Poput djeteta koje po prvi put otkriva vlastitu okolicu, autorica nježnom nevinošću pristupa onome što prepoznaje kao istinito i intrigantno. Ovo je poezija bez vulgarnosti, ne pokušava se nametnuti nego suptilno ulazi u prostor percepcije čitatelja. Govori o isprekidanim prošlostima, ženama majkama i ljubavnicama, odnosu majke i kćeri, baka i unuka, i stvara fantastično upečatljive trenutke bez velikog verbalnog vatrometa:
Iako se već godinama gotovo ničega ne sjeća
Baka i dalje savršeno pamti lice moje majke
Nisi se nimalo promijenila, kćeri
Kaže, ispruži ruku
I podraga mi obraz
Bespomoćnost, empatija, ljubav, sve se to u raznim oblicima ponavlja kroz ovu zbirku - kao i dobrota, što sugerira i sam naslov knjige. Dobrota koja ne nudi lijek ali svakako empatiju, jezik svijeta koji tek treba upoznati. Još uvijek, ili barem na kratko, slobodna od očekivanja sredine koja je tek treba prihvatiti kao svoju. Proverbijalni expat, nomad koji više nigdje nije formalno kod kuće. To zapravo pocrtava da je dom ondje gdje su ljudi koje poznajemo i koji čine važan dio naših života. Iako društvene mreže olakšavaju kontakt s njima, njihova prisutnost je svedena na ekrane i inboxe, prebačena u neku drugu dimenziju gdje smo bez obzira na epidemiološka ograničenja osuđeni na digitalni život mnogih koji su napustili ove prostore, i vraćaju se ljeti na more i kod zubara. Naravno, to nije dovoljno jer znamo da se ljudi u mnogim slučajevima više nikada neće vratiti, ali to je oduvijek i bila sudbina ovako turbulentnih prostora. Tim više su zanimljive priče onih koji dolaze iz potpuno drugih pobuda i kultura, i o njima tek trebaju biti napisani književni narativi.
S druge strane, to je i sama autorica, koja opet kreće iz početka, a njen život poput rečenice na kraju koje su točka i zarez umjesto točke. Svjedočanstvo toga je i "Dobrota razdvaja dan i noć", koja je već postigla zapažene rezultate, poput užeg kruga za nagradu Tin Ujević. Što će s njome dalje biti pod znakom je pitanja, no kad je u pitanju Marija Dejanović, kako rekoh, domet obećava ako je suditi po onome što je izrodila aktualna pjesnička produkcija. A to za sve uključene može biti jedino dobra vijest. Zbirka koja se jednako tako mogla zvati "Pisma iz Grčke" sada čeka jednako izazovnog nasljednika. Nadajmo se da nećemo morati dugo čekati.
Dobrota razdvaja dan i noć
- Sandorf 05/2021.
- 94 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533513522
Zbirka pjesama 'Dobrota razdvaja dan i noć' u jezgrovitom i narativnom fonu odvaja i skuplja, niže slitine sjećanja i sadašnjice, dijagnosticira začudne naopakosti pa, lomeći kosti evidentnoga, zapravo ih namješta. Kao duboko perceptivna svjedokinja - pored svoga i mnogih drugih života - pjesnikinja Marija Dejanović dijeli s nama strast prema refleksiji, svijetu prirode, biću žene, a ponajviše blagotvorne istine o oporosti iskustva vječnoga stranca. (Dorta Jagić)