Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 21.03.2005.

Rade Jarak - "Duša od krumpira"

J. Pogačnik

Treći roman i četvrta prozna knjiga pjesnika, prozaika, kritičara i diplomiranog slikara Rade Jarka (1968) pojavljuje se relativno brzo nakon romana »Sol«, u kojem je pokušao koketirati s ležernijim žanrom kratkog ljubavnog romana, i donosi nešto posve novo u proznoj dionici ovoga autora. Jarak je i inače, što je lako zaključiti na osnovu njegove dosadašnje proze, jedan od rijetkih autora koji iz knjige u knjigu mijenja tematski, stilski i žanrovski model, nikada ne »parazitira« na prokušanom receptu prošle knjige, čak i ako se on pokazao izuzetno uspješnim, nego ide dalje i ispituje mogućnosti vlastita proznog rukopisa. To je dakako dobro i umjetnički pošteno, ali mi se čini i kako je Jarka, nažalost, ponešto koštalo u reprezentnosti na zemljovidu domaće nove proze. Njega je, naime, potpuno nemoguće svrstati u jednu, točno određenu »ladicu« i prozni model po kojem bi bio prepoznatljiv, što je omiljena »zabava« naše kritike i književne javnosti, pa se ponekad može steći dojam kako ga se zaobilazi u spominjanju čak i kad nekom svojom knjigom suvereno pripada u ladicu o kojoj se govori.

Jedna od konstanti njegova prozna rukopisa, koja se ponavlja iz knjige u knjigu, bez obzira o kojem se žanru radilo, a koja je svakako Jarkovo mjesto razlike, jest svojevrsno »slikarsko oko« kao filter kroz koji je promatran svijet. Tako je to i u ovome slučaju, romanu »Duša od krumpira«, koji je do sada svakako najambicioznija Jarkova prozna knjiga. Taj roman koji se zbiva u Dubrovniku, u jednome danu, 26. rujna 1949., pokušaj je da se kroz krajnji minimalizam sagledaju neke vrlo »velike« i sudbonosne teme dostojne povijesnih romana s epopejskim karakterom. A te su velike teme, poput sudbine Grada i njegovih stanovnika netom nakon 2. svjetskog rata, svedene na mikrorazinu – sudbinu jedne bivše buržujske obitelji, pa onda još jednom »minimalizirane« time što su sagledane kroz svijest pripovjedača, devetnaestogodišnjeg Mirka Bradarića. Jedan dan u životu te obitelji, koja živu glavu zahvaljuje partizanskom admiralu Bolanči koji postaje njihovim zetom oženivši lijepu rodicu Petrunjelu, inače objekt Mirkovog divljenja i seksualnih maštarija, u početku se čini poput obične svakodnevice grupice ljudi kojima su se sve sudbinske i velike stvari već ranije dogodile. No, jedan običan dan koji protječe u zajedničkim objedima, čitanju novina, odlasku na kupanje naprasno prekinutom vježbom narodne zaštite ili partiji tenisa, i dakako stalnim Mirkovim skokovima u prošlost i promišljanjem šireg plana događaja koji su zadesili obitelj i njega samoga, oneobičava se dvama događajima.

Prvi je naprasni povratak Mile Močiboba, nekadašnjeg Petrunjelinog udvarača, bivšeg buržuja i domobrana »preodgojenog« u udbaša, koji će rezultirati neočekivanim krajem, Bolančinim hapšenjem i zamjenom mjesta te dvojice »priljepaka« na šahovskoj ploči ove dubrovačke obitelji, a drugi posjet Gradu Aljifa Darmolatova, pjesnika akmeista koji se preobrazio u grotesknu figuru angažiranog pisca. Mirkov odlazak na doček pjesnika, sa svim odlikama soc-mitinga, postaje teren na kojem si Jarak otvara mogućnost i za progovaranje o nekim književnim pitanjima. Svi ostali događaji i činjenice iz života grada koje izlaze iz prostorno i vremenski ograničenog obiteljskog konteksta, prelomljeni su kroz pripovjedačevu svijest pomoću novinskih napisa koje Mirko čita s istovremenim zanimanjem i gnušanjem. Tu spada i nogometna tematika, jedna od Jarkovih opsesivnih tema, koja je predočena u dokumentarnom obliku, kao i svi oni detalji rane socijalističke postratne svakodnevice u Gradu, ali i šire.

Inteligentni Mirko koji ne želi poći na studij prava u Zagreb i udaljiti se od Petrunjele, definitivno »zna više nego što treba za svoje godine«, što mu je ponekad i mana jer cijeloj stvari daje nekakav lagani dašak neuvjerljivosti. Metafora krumpira kojoj više puta pribjegava, zapravo je jasan signal kako su mu stvari u životu kristalno jasne – krumpir nije samo metafora socijalističke svakodnevice, već u sebi sadrži znakovito dvojstvo – hranjivost i spas od gladi za mnoge s jedne strane, ali i nepodnošljiv smrad ako se pokvari s druge. Mirkov smisao za detalje, sagledane spomenutim »slikarskim okom«, često slične zapisu filmske kamere, ali i opservacije na temelju viđenoga, često su mnogo ozbiljnije nego što bi se očekivalo od njegovih mladih godina. No, uozbiljivši svoga pripovjedača, koji ipak ima i smisao za fini, nenametljivi humor kojim je roman prožet, Jarak je dobio mogućnost progovoriti i o brojnim političkim, povijesnim i kulturnim pitanjima jednog vremena i svoj roman učiniti složenijim brojnim znalačkim referencama, a time i ocrtati širi okvir u kojem se zbiva sudbina jedne dubrovačke obitelji.

Jarak se na neki način, usmjeravanjem reflektora na bivšu buržoasku obitelj, »propalo plemstvo«, te poentiranjem romana u suton jednog rujanskog dana, referira i na Vojnovića, kao daleki suvremeni nasljednik toga Dubrovčanina i time, ali ne samo time, svoj roman smješta u onu kategoriju literature koja nenametljivo aludira na kruženja i ponavljanja povijesnog kola (ne)sreće. I sam koristeći neke avangardističke postupke, kojima je otvorio put uvođenjem epizode o posjetu ruskog pjesnika akmeista, dodatno je usložnio strukturu romana, no ubačeno poglavlje koje funkcionira kao dramski tekst u kojem se pojavljuju Stradun, Močibobov konfiscirani dućan, pas, Krleža ili kralj Petar, zapravo je posve bespotrebno, baš kao što i nisu trebale rečenice tipa: »Što bi na to rekao Krleža, o Blitvo!« i sl.

Mada Jarak povremeno boluje od sindroma »smušenog« pripovjedača, koji je na račun gustoće pripovijedanja koja prati mladićev tijek svijesti i težnje da se u roman ukomponiraju i dijelovi koji ocrtavaju širi kontekst malo poljuljao koherentnost pripovijedanja i povremeno zbunio čitatelja, »Duša od krumpira« u cjelini je vrlo solidan roman. Neobičan i drukčiji u načinu literariziranje »jakih« tema, čak i sklon eksperimentu, on još jednom podcrtava Jarkovu izglobljenost iz proznog konteksta, ali i vrlo širok raspon pripovjedačkih registara kojima ovaj prozaik vlada.

( Tekst je prvotno objavljen u prilogu "Bestseler" Jutarnjeg lista, 03. ožujka 2005. )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –